"SVE IMA svoju cijenu, pa tako i mangupstvo", legendarne su riječi Mirka Cro Cropa Filipovića koji je prilično dobro objasnio nešto što je u narodu dugo znano - ništa ne dolazi besplatno.
Ako bismo proširili spomenutu izjavu - koja se prije svega odnosi na uloženi trud i rizik u nekim djelatnostima - onda je cijena i puno veća, a često je to i sama ljudska duša. Izrečeno na manje dramatičan način, biti dobar u nekoj djelatnosti često će značiti da ste jednako tako (vrlo) loši u nečem drugom. Vaša najbolja karakteristika vezat će i vašu najgoru.
Uzmimo za primjer ljude koji se profesionalno bave humorom, stand-up komičare. Gotovo su redovito to ljudi koji su morali razviti humor i u odnosu na vlastitu pojavu te obrasce ponašanja, pa ćete među njima puno češće pronaći debeljuškaste osobe ili žgoljave Židove, a puno manje sportaše, vojnike ili fitnes-instruktore.
Isto, naravno, vrijedi i obrnuto. Sportaši, vojnici te ljudi koji žive od discipline tijela i ustaljenosti ritma nisu baš poznati po dovitljivosti i kreativnosti izražaja. Jer sve ima svoju cijenu…
Ista stvar zapravo vrijedi i za hrvatsku reprezentaciju. Nakon dvije loše odigrane utakmice te dva poraza u nizu, prvo protiv Turske 0:1, a onda i protiv Walesa 1:2, zapravo nema velike potrebe za čuđenjem.
Jer Hrvatska je jednostavno u malo vremena platila relativno visoku cijenu svega onoga što je bila ranije. Ukratko, oni razlozi zbog kojih se godinama pobjeđivalo sada su razlozi zbog kojih se izgubilo.
Nesreća s izostancima?
Treba za početak biti potpuno iskren pa priimjetiti da je Hrvatska igrala bez ozlijeđenih Kramarića, Perišića te dobrim dijelom Petkovića, tri igrača koji čine osovinu napadačke postave. Kada se njima dodaju ozljede Ivanušeca i Oršića te otkaz Livaje, situacija postaje još gora.
Čak i kada zanemarimo druge ozljede (Juranović) te klupske probleme (Sosa, Šutalo), sasvim je dovoljno spomenuti izostanak čak šestorice igrača iz napadačke linije da bi postalo jasno koliko je taj problem velik. Od svih reprezentacija na svijetu vjerojatno samo Francuska i Brazil mogu podnijeti toliki broj izostanaka igrača iz jedne linije a da pritom i dalje imaju imperativ pobjede.
No, daleko od toga da su za Hrvatsku igrali anonimci. U hrvatskom su rosteru i dalje bili igrači poput Muse, Belje, Brekala, Vlašića, Majera i Pašalića, koji su svi redom ili prvotimci ili prve zamjene klubova koji igraju u ligama Petice ili europskog velikana kakav je Benfica. Riječ je o igračima veće klase od onih koje su imali Turci, a nekoliko puta veće od onih koje su imali Velšani.
Iako treba priznati kako bi Hrvatska vrlo vjerojatno izgledala potpuno drugačije te vjerojatno dograbila barem četiri boda da su spremni bili makar Perišić i Kramarić, pitanje ostaje isto: Kako je moguće da reprezentacija s takvim igračima u obje utakmice prvih 60 minuta ne samo da gubi protiv Turske i Walesa nego pritom ne uspije biti ni jednom opasna po gol protivnika?
Scenarij već viđen
Hrvatska je protiv Walesa i Turske odigrala zapravo dvije vrlo usporedive utakmice. Cijelo prvo poluvrijeme i prvih petnaestak minuta drugoga dijela Vatreni nisu ni postojali na terenu.
Bilo je samo pitanje preciznosti protivničkih igrača te Livakovićevih bravura da bismo saznali koliko će velik zaostatak biti prije nego što krene nešto nalik na hrvatsku igru. Naivno bi bilo sada se pretvarati kako je to scenarij koji nismo vidjeli i ranije.
Čak se i u utakmicama u kojima je Hrvatska prolazila vrlo često vraćala nakon rezultatskog zaostatka. Redom se to napravilo u susretima protiv Danske, Rusije, Engleske, Češke, Japana i Brazila, ako bismo izdvojili samo susrete na svjetskim ili europskim prvenstvima tijekom Dalićeve ere na mjestu izbornika.
U dobrom je dijelu tih utakmica Hrvatska prošla boljim izvođenjem jedanaesteraca, pa su se pobjede pripisivale upornosti i karakteru zbog kojih je uspjela doći do preokreta.
Premalo je pažnje tada posvećeno činjenici da Dalićeva Hrvatska u mnogim bitnim utakmicama loše otvara susret te dođe do rezultatskog zaostatka. Nakon 20 minuta igre u Istanbulu Hrvatska je mogla biti u minusu od nekoliko golova. Sada je ta mana, već prije viđena, došla na naplatu.
Zašto Hrvatska loše starta?
Hrvatska je reprezentacija sporog tempa igre i to se nikad nije sakrivalo. Iako to djeluje pomalo čudno, s obzirom na to da većina hrvatskih igrača igra za klubove jakog tempa, reprezentacija ipak igra drugačije.
Slično kao i Real Madrid posljednjih sezona, loše ulazi u utakmice jer joj je problem pratiti visok intenzitet čak i kada igra protiv slabijih protivnika, kakvi su primjerice sada Turci ili Česi na Euru.
Hrvatska na štih dolazi u posljednjih pola sata utakmice, kada tempo protivnika pada, a dolazi do izražaja ono u čemu je Hrvatska najjača - tehničke i improvizatorske kvalitete pojedinaca.
U izjavama se često te stvari navode kao karakter, no iako je nemoguće toliko puta preokrenuti utakmicu a da ekipa ne vjeruje da je za to sposobna, on često nije presudan, kao što smo se uvjerili sada protiv Walesa ili Turske.
Hrvatska je jednako tako taktički prilično nefleksibilna reprezentacija. Dalić je, doduše, tijekom ponekih utakmica Lige nacija isprobao različite taktike i formacije, ali u svim bitnim utakmicama Hrvatska se uzdala u iste igrače i isti stil. U tome nema ništa pogrešno, pogotovo ako se zna da je Hrvatska bila prvo svjetski viceprvak, a onda i treća na svijetu. Ti rezultati doista jesu kolosalni.
Hrvatska je tako visok intenzitet i taktičku fleksibilnost zamijenila tehničkim i individualnim kvalitetama te generalnom momčadskom hijerarhijom. I tu se vraćamo na početak - prije je to dovodilo do pozitivnih posljedica, a sada je dovelo do negativnih.
Zašto se izgubilo baš sada?
Napravimo malu mentalnu vježbu - da kojim slučajem Livaković nije istrčao u prazno protiv Turske te da je protiv Walesa ušla samo jedna lopta - Hrvatska je mogla lako uzeti i četiri boda, samo da su Majer ili Beljo bili nešto precizniji.
U osnovi, odigrala se ista utakmica kao i puno puta prije. samo uz nešto veću preciznost protivnika te nešto manju konverziju hrvatskih napadača. Da je kojim slučajem, baš kao u Istanbulu, Livaković branio još malo bolje, Hrvatska je doista mogla doći do pobjede protiv Turske u Osijeku. Interpretacija tada ne bi bila da se prvo poluvrijeme igralo loše, nego bi puno prije išla u smjeru pobjedničkog mentaliteta.
Bez Perišića i Kramarića, igrača koji ionako drže visoko mjesto u hijerarhiji momčadi, oni koji su došli na njihovo mjesto nisu bili dorasli takvom zadatku. Veliki dio je stvar sreće, ali nešto i prethodno spomenute hijerarhije.
Jer ako nema onih koji su navikli rješavati utakmice - poput Perišića ili Kramarića - onda to neće napraviti nitko. I to je cijena takvog tipa momčadi i svlačionice kakav ima hrvatska reprezentacija.
Sve u svemu, Dalić je dosad igrao na kartu ustaljenih senatora koji bi se iskazali uvijek kada je bilo najpotrebnije te imali mjesto na Olimpu hrvatske hijerarhije. Bez njih dojam je kao da ne može igrati nitko. Jednako kao što je dojam da bez Luke Modrića hrvatski vezni red ne postoji.
Ta vrsta odluka donijela je nevjerojatne, gotovo sigurno neponovljivo dobre rezultate. Međutim, kada krenu neželjeni efekti, poput ozljeda i nedostatka forme, koji se liječe taktičkom i hijerarhijskom fleksibilnosti, onda ostaje upravo onoliko koliko je hrvatska reprezentacija i osvojila… Nula.