DAMIR MILINOVIĆ (52) igrač je s najviše nastupa za Rijeku u povijesti. Ili ipak nije. Ovisi koji izvor gledate. Konkurent mu je kolega iz malonogometne momčadi RiDent Kristijan Čaval, s kojim je osvojio svojevremeno dvije Kutije Šibica. Malonogometaš u duši ostavio je velik trag na velikom terenu.
Bio je dugogodišnji kapetan Rijeke, s kojom je došao na korak do prvog naslova prvaka 1999. godine. No nije ga osvojio zbog sudačke pogreške na utakmici protiv Osijeka, koja je traumatizirala njegovu generaciju. Naslov prvaka osvojio je zato sa Zagrebom 2002. godine. Igrao je i za hrvatsku reprezentaciju, no zbog teške ozljede nije mogao na Svjetsko prvenstvo 1998.
Bio je igrač kakvi su danas iznimno cijenjeni. Ljevonogi stoper koji se ne boji igre s loptom, koji voli doći naprijed i jak je u skoku. Danas je ušao već u 18. godinu trenerskog staža. Vodi Radnik iz Križevaca, momčad iz SuperSport Druge nogometne lige.
Uvijek ste govorili da volite klubove s dugoročnim planom i vizijom te podrškom navijača. Čini se da Radnik iz Križevaca ima upravo te karakteristike.
Radnik je bio drugi klub po gledanosti u našoj ligi. To je klub koji ima ambicije, prošle godine je bio pri vrhu, ali je momčad malo posustala pred kraj sezone. Ove sezone želimo uhvatiti jedno od prva dva mjesta. Publiku moram pohvaliti jer zbilja dolaze u velikom broju, podržavaju nas i prate čak i na najdaljim gostovanjima.
Klub je sređen, a nadamo se da ćemo srediti i teren za trening. Grad je dobio neka sredstva i idemo u rekonstrukciju glavnog terena. Očekivanja su realna, a na meni kao treneru i igračima je da to probamo ostvariti. Promijenila se dosta ekipa na ljeto. Imamo dosta mladih igrača i to me veseli. No pokušat ćemo na zimu dovesti još kojeg iskusnijeg da nam pomogne ostvariti sve što bismo htjeli.
Uoči sezone rekli ste da Vam je cilj razvijati mlade igrače. Jeste li zasad zadovoljni njihovim razvojem?
Zadovoljni smo. Postoji novo pravilo da najmanje četiri igrača zaštićenog godišta moraju biti na terenu kroz cijelu utakmicu. Mi imamo 12 mlađih igrača u kadru. Standardno igraju petorica ili šestorica, a nekad utakmicu završimo i sa sedam ili osam na terenu. Pohvale za njih, odradili su dobre pripreme.
Nekima je trebalo malo da se prilagode na seniorski nogomet. Ne moram razbijati glavu s tim pravilom o mlađim igračima, mogu ih mirne duše staviti u igru i znam da će odraditi ono što se od njih očekuje. Mislim da im može biti čast da igraju i da se o njima razmišlja na razini lige.
Liga u kojoj se natječete, SuperSport 2. NL, vrlo je napeta ove sezone. Između prvog i desetog mjesta razlika je samo deset bodova.
Pratio sam ovu ligu i prije dolaska u Križevce jer mi je sin igrao tad za Krk. Ove godine je liga u deset deka, kako ja to volim reći. Svatko može svakoga pobijediti. Nema favorita, da će netko pobjeći na veliku bodovnu razliku.
Mi smo u zadnje tri utakmice stvorili jako puno šansi, ali nismo uspjeli pobijediti Karlovac ni Trnje. Da jesmo, bili bismo na dva boda od prvog mjesta. Imali smo u Karlovcu šanse koje je lakše bilo promašiti nego zabiti. No doveli smo sad dva dobra igrača prema naprijed.
Radimo na dovođenju novih veznih igrača kako bismo pojačali taj ofenzivni dio. U ovoj je ligi svaka utakmica neizvjesna i odlučuju detalji te karakter momčadi. Na proljeće imamo povoljan raspored utakmica doma i očekujemo da ćemo se uključiti u borbu za sam vrh.
Kakav stil treniranja imate? Rekli se u više navrata da želite biti prijatelj i pustiti ih da malo slobodnije igraju, pogotovo prema naprijed.
Prvi put sam preuzeo ekipu 2006. godine na Krku i sve do danas imam običaj stajati igračima na raspolaganju 24 sata na dan. Nikome neću okrenuti leđa, svakome ću rado objasniti u kakvoj je situaciji on i u kakvoj je klub. Komuniciramo, šalimo se, nekad i odigram s njima na treningu na dva gola ili ševu.
Isto tako, kad je utakmica ili trening, želim red, rad i disciplinu jer sam tako ja odgojen kao igrač. Zasad moram pohvaliti sve igrače u Križevcima. Gušt je raditi s ovim dečkima. Nije bilo nijedne svađe ni incidenta u ovih pola godine. Svi rade i slušaju. Autoritet se stvara znanjem, a ne galamom.
Nekad se mora i podignuti glas, ali uvijek sam volio objasniti igračima što od njih želim i gdje su pogriješili. Volim igrače koji vole igrati. Ovima u napadu kažem da se opuste, neka guraju kroz noge ako žele, neka se zabave kao što bi se zabavili igrajući s prijateljima.
Obrana zato mora biti čvrsta i stabilna, no stoperima ne dam da izbijaju loptu. Uvijek pokušavamo dodavanjima izaći. Tome ću težiti dok god sam trener. Gol ćemo takvom igrom uvijek dati, to me ne brine toliko. Sretniji sam kad ga ne primimo jer to pokazuje stabilnost momčadi.
Imali ste u karijeri priliku surađivati s brojim trenerima, poznatim i manje poznatim. Od koga ste najviše naučili?
Bilo bi ludo da kažem da sam sve naučio sam. Svi mi treneri imamo nekog svog idola u trenerskom smislu. Imao sam puno trenera, ali kad sam igrao, najviše sam upijao od pokojnog Ćire Blaževića. Vodio me u Rijeci i u reprezentaciji. Naravno, tu je bio i gospodin među trenerima Branko Ivanković, od kojeg se moglo puno naučiti.
Neno Gračan ostavio je svoj trag u onoj sezoni 98/99. Bio je tu Ivan Katalinić, a moram istaknuti i pokojnog Cicu Kranjčara, koji je osvojio s nama prvenstvo sa Zagrebom 2002. On je njegovao prijateljstvo s igračima, ali smo ga svi poštivali i cijenili, ispunjavali svaki zadatak koji nam je dao. Bilo je pozitivnih i manje pozitivnih iskustava s trenerima.
Kad govorite o manje pozitivnim iskustvima s trenerima, mislite li na svoje doba u njemačkom Bochumu?
Pritom sam mislio na stil koji meni ne odgovara baš najbolje. Nekad treneri rade za sebe i svoju promociju, ne mare puno za ekipu. Situacija u Bochumu je bila da nam je došao jedan stariji trener Nijemac, koji je nas strance sve maknuo.
Tjerao nas je da treniramo na jednoj polovici, dok su domaći trenirali na drugoj. Međutim, mi Balkanci smo se znali snaći. Trenirali smo uvijek pošteno i odradili posao kako treba. E, onda je trener nakon nekog vremena skužio da mu ipak trebao. Vratio nas je u sastav jer je shvatio da problem nije u nama. Ali nikad nisam imao nikakav konflikt s trenerom ni s nekim od suigrača.
Često igrate mali nogomet. Nastupali ste na Kutiji šibica ove godine.
Da, radi se o ekipi RiDent, to je škvadra koja igra već dugo godina. Neki više ne igraju, neki su ozlijeđeni. Osvojili smo 2012. i 2013. godine Kutije, a osvojili smo i individualne nagrade.
Od te momčadi ostali smo još Elvis Brajković, Kristijan Čaval i ja. Još se ne damo. Kutija nam je veselje, lijepo je igrati tako u 12. mjesecu, vidjeti neke stare prijatelje i malo se podružiti. Zadovoljstvo mi je igrati taj mali nogomet.
Biste li rekli da mali nogomet ima velik utjecaj na naše najbolje igrače? Kad pogledamo Luku Modrića, Matea Kovačića, pa Brunu Petkovića, Marka Livaju... Svi oni imaju puno malonogometnih poteza u svom repertoaru.
Mali nogomet je stvarno specifičan. Igrač koji je odličan u velikom nogometu ne mora znati igrati mali nogomet. Možda će biti najlošiji igrač na malom terenu. Ali svatko tko dobro igra mali nogomet, uvijek će imati tehniku za veliki.
Puno igrača koji i sad igraju veliki nogomet su odlični malonogometaši. Moraš imati tehniku, biti miran na lopti, imati dobar pregled igre i realizaciju. Sve se to prenosi i na veliki nogomet. Ja sam ga igrao od malih nogu. Ne znam koliko sam odigrao utakmica i turnira.
Do kad ga mislite igrati?
Pa evo nedavno su neki moji bivši igrači, koje sam trenirao dok su bili mlađi, došli u godine da mogu igrati za veterane. Mislio sam već prije tri godine da neću više igrati nogomet. Imao sam rupturu Ahilove tetive.
No želja je iz dana u dan ista, pa možda čak i veća. Igrat ću dok me zdravlje posluži i dok nisam teret svojoj momčadi. Doći će vrijeme kad više neću moći igrati, ali tad ću biti dobar navijač.
Postoji li nešto osim nogometa čime se bavite u slobodno vrijeme?
Općenito volim sve sportove, fan sam košarke, rukometa i vaterpola, pogotovo kad igra naša reprezentacija. Igram ponekad košarku. Osim toga, veliki sam ljubitelj filmova. Prije nije bilo novog filma koji je izašao, a da ga nisam pogledao. Sad ipak malo manje jer ne stignem. Naravno, tu je i moja obitelj te djeca s kojom se dosta družim i koja imaju svoje obaveze.
Imali ste 2009. godine ponudu da preuzmete Rijeku, svoj najdraži klub. Odbili ste je.
Rijeka je u to vrijeme bila potpuno drugačiji klub od ovog danas. Te godine je bila velika kriza u klubu, igrači mjesecima nisu primili plaće. No dogodila se situacija da sam tjedan dana prije toga preuzeo NK Pomorac, koji je igrao u drugoj ligi.
Onda me nazvao predsjednik Rijeke Vanja Frančišković i pitao me da preuzmem momčad. No rekao sam da sam obećao Pomorcu da ću trenirati njih i da odbijam ponudu. Godinama kasnije ostalo mi je ono razmišljanje "što bi bilo kad bi bilo".
Možda bih bio trener u prvoj ligi nekoliko godina, možda i u inozemstvu. Sad se moram dokazivati po nižim ligama. Pokušat ću doći do tog sna, a to je SuperSport HNL. Nadam se da ću nekad voditi Rijeku. Za nju je vezana cijela moja karijera i bio bih jako sretan da mi se ponovo ukaže prilika da ju vodim.
Rijeka igra jako dobro ove sezone i na samom je vrhu ljestvice, i to bez poraza.
Vjerojatno nitko nije očekivao da će Rijeka biti ovako dobra osim navijača. Oni su sigurno očekivali. Navijači Rijeke uvijek žele da Rijeka bude prvak, što po meni nije ni iznenađenje ni nemoguće. Zasad dobro plove. Ekipa je možda bez pravog napadača, ali s nekim novim sistemom.
Igra se malo defenzivnije nego prijašnjih sezona, ali moramo znati da je prije i bilo ofenzivnijih igrača koji su otišli, a neki su se sad i ozlijedili. Rijeka je i u moje vrijeme i prije mene bila poznata po dobroj obrani.
Možda ne izgleda atraktivno, ali cilj opravdava sredstvo. Nekad je bolje da imate više igrača koji su spremni zabiti gol, nego samo dvojicu. Protivnicima je teže pokrivati kad opasnost može doći iz više smjerova. Kod Đalovića mogu zabiti svi - veznjaci, krila, a nekad i stoperi.
Može li se ova Rijeka usporediti s onom Vašom iz sezone 1998/1999., kad ste umalo osvojili naslov prvaka?
Ima nekih sličnosti, ali drugačija je situacija u SHNL-u. Znamo da je uveden VAR. Ljudi mogu vidjeti sve što se događa. Ne mogu se tako očigledno preskakati neke situacije. Da smo one godine imali VAR, Rijeka bi bila prvak.
Ova vremena su naprednija. Stil Rijeke je ostao isti, bili smo i tad čvrsti u obrani i primali malo golova. Jedino što je tad u Rijeci bilo puno igrača s ovog našeg područja i Istre pa smo i bili bolja klapa. Sad je puno stranaca, ali to je normalno u ovom modernijem dobu.
Ta momčad Rijeke s kraja 90-ih imala je odličnu kemiju među igračima. Bili ste i ostali u jako dobrim odnosima sa suigračima.
Često se danas čujemo svi skupa, danas imamo mogućnosti komunicirati svim ovim modernim sredstvima. Bili smo prava klapa koja je živjela zajedno 24 sata. Pomagali smo jedni drugima u svakom trenu, slavili smo rođendane, išli jedni drugima na svadbe, krštenja djece i ostalo. Bili smo jedna velika obitelj.
Takva jedna lijepa priča nije završila sretnim krajem. Rijeka je sudačkom greškom izgubila prvenstvo. Kako ste se uopće oporavili od toga?
Nakon te utakmice s Osijekom mi smo svi nestali nakon tjedan dana. Bila je to velika tuga i razočaranje. Jednostavno nemoć. Nismo se par dana ni vidjeli ni čuli. Trebalo nam je neko vrijeme da te emocije procesuiramo. Sjećam se kako smo plakali u svlačionici. Tad smo bili zlatna generacija.
Na početku sezone su nam predviđali borbu za opstanak, ali mi smo pobjeđivali jednu utakmicu za drugom. Borili smo se, nismo imali neku ekstra kvalitetu, ali smo disali i igrali kao jedan. Bio je to dokaz da se i tako može doći do samog vrha. Da je VAR uveden prije, bilo bi sve okej. Teško je i ne bih poželio nijednom sportašu da proživljava traume koje smo mi tad proživljavali.
Prije te utakmice s Osijekom odradili ste čudesno gostovanje na Poljudu. Nakon pobijede Rijeke 1:3 Torcida je skandirala "Rijeka, Rijeka!"
Tad i nikad više! Bila je to jedna posebna emocija i posebna godina. Skandirali su nam jer smo mi mogli prekinuti dominaciju Croatije, odnosno Dinama. Postoje snimke, da ne biste mislili da je to izmišljeno.
Na neki način Vam se sve vratilo kad ste prešli u NK Zagreb i osvojili titulu 2002. godine. Smatrate li to najvećim čudom u povijesti hrvatskog nogometa?
Ne smatram to samo ja, nego jako puno ljudi koji prate domaći nogomet. Tad je bilo jako veliko iznenađenje da takav jedan klub napravi dar-mar kroz ligu. Ostaje ta uspomena za cijeli život. Ali ne mogu se usporediti atmosfera u Kranjčevićevoj i na Kantridi. Zagreb je bio odlična ekipa, vođena odličnim trenerom i čovjekom te stručnim stožerom.
Igrači su bili povezani zajedništvom. Neki od igrača igrali su i za reprezentaciju te napravili sjajne karijere. Opet se pokazalo da jedna anonimna ekipica može napraviti čuda. Sanjali smo tad jedan svoj san, koji nije bio prekinut.
Dosanjali smo ga do kraja. Danas nas uhvati tuga kad vidimo kako danas izgleda NK Zagreb. Uvijek je to bio pravi purgerski klub, u kojem su igrali veliki igrači i ostvarili velike karijere.
Šampionska generacija Zagreba jako brzo se rasula.
Igrali smo kvalifikacije za Ligu prvaka. Tad smo ispali od mađarskog ZTE-a u 96. minuti. Da nismo ispali, išli bismo na Manchester United. Nakon toga ušlo se u mini krizu, gdje su igrači odlazili u bolje klubove. Onda su se počeli mijenjati treneri i vrijeme blagostanja je završilo. Nikad se klub nije uspio vratiti na pobjedničke staze. Potonuo je i žao mi je vidjeti ga sad tu gdje je.
Potpisivali ste i za Dinamo, i to dvaput. No ipak ste puno veći trag ostavili u Rijeci.
Prvi put sam u Croatiju otišao 1997. godine. Tad je sve bilo kako treba, čak mi je i publika na Kantridi pljeskala kad sam istrčao u dresu Croatije. Transferom sam pomogao tad Rijeci. Drugi put sam 2004. otišao u Dinamo jer sam ostavljen na milost i nemilost bivšeg predsjednika Rijeke, koji me uvjetovao da moram biti na probi šest mjeseci i igrati bez plaće.
Rekao mi je da ću dobiti ugovor ako zadovoljim. Nisam ni u snu htio pristati na to jer sam bio tolike godine kapetan Rijeke. Nisam zaslužio takav odnos. No predsjednik je htio da budem u nemilosti. Imao sam tad razne ponude, no odlučio sam ostati u Rijeci.
Krenuo sam na pripreme i onda nakon tjedan dana dobio takvu ponudu. Nisam pristao i prešao sam u Dinamo pa onda nakon toga u austrijski Salzburg. A samo sam htio ostati doma i odigrati još koju sezonu u Rijeci. No taj poziv i ponuda ostavili su me u nevjerici. Doveden sam pred zid. Nisam mogao pristati na ucjenu. Imao sam i ponudu Hajduka, a bilo je i ponuda iz inozemstva.
Igrali ste i u Bundesligi za Bochum. Spomenuli ste jednom da Vam je Zdravko Mamić pomogao u ostvarenju tog transfera.
U ono vrijeme bilo je jako malo menadžera koji su mogli napraviti takve transfere. Dobio sam ponudu, a Rijeka je dobila odštetu. Otišao sam u svoju omiljenu ligu. Time sam ostvario vrhunac svoje igračke karijere. Najveći ponos je igrati za reprezentaciju, ali na klupskoj razini Bundesliga je ono što sam htio. Sanjao sam da ću jednom postati igrač dovoljno dobar da zaigra u Njemačkoj.
U Bochumu ste igrali s mnoštvom hrvatskih igrača. Zoran Mamić, Samir Toplak, Mario Marić i Ante Ćović dijelili su s Vama svlačionicu.
Da, igrali smo zajedno. Ante Ćović je nedavno bio trener Herthe, Samir Toplak je trener u Hrvatskoj i moj dobar prijatelj. Mario Marić je u poslu s nekretninama. Bilo je lijepo vrijeme. Družili smo se, imali smo tad obiteljsku atmosferu.
Da nije bilo tako, bilo bi teže izdržati sve te napore i obaveze u nekoj državi koja nije tvoja. Morao sam proći jedan duži period privikavanja. Pomogao mi je Samir Toplak, koji je bio već godinu dana u Bochumu prije mene.
Kliknuli smo na prvu, znali smo se iz hrvatske lige. Danas se stalno čujemo i komentiramo svašta. Prvi mi je on pomogao tada, kao i njegova obitelj. Olakšali su mi taj boravak u Njemačkoj.
Ćiro Blažević zvao vas je u reprezentaciju taman prije Svjetskog prvenstva 1998. i par utakmica nakon toga. No niste išli u Francusku.
Nažalost, prije kvalifikacijske utakmice s Makedonijom uoči Svjetskog prvenstva ozlijedio sam aduktor na prvenstvenoj utakmici na Kantridi. Pauzirao sam dosta vremena. Okupljanje je bilo u ponedjeljak, javio sam se izborniku.
Išao sam na pregled i liječnici su rekli da ne mogu igrati ni trenirati. Imao sam nesreću da nisam otišao u Francusku. Bio sam dio te generacije, ali ipak mi se nije ostvarilo da osvojim broncu na Svjetskom prvenstvu.
Koliko bi Vam karijera bila drugačija da ste tad bili u Francuskoj?
Bila bi sigurno još puno bolja. Ali zadovoljan sam svim što sam ostvario. Sanjao sam da ću igrati za Rijeku i to sam uspio, čak sam postao i kapetan. Igrao sam za reprezentaciju i ostvario transfer u inozemstvo. Ma uspjeh je da uopće igrate profesionalno nogomet i od toga živite.
Zadovoljan sam svojom karijerom, ali da sam bio u sastavu 1998., napravio bih još bolju karijeru. Tad se igrao fajterski, dobar nogomet. Nacionalni naboj bio je ogroman među Hrvatima. Znamo tko je igrao sve za našu reprezentaciju i svi su napravili velike karijere kao igrači, a neki i kao treneri.
Imali ste nesreću da ste kretali u seniorski nogomet tijekom Domovinskog rata. Koliko je to otežalo situaciju Vama i Vašoj cijeloj generaciji?
Gledajući iz ove perspektive danas, bilo nam je puno teže nego nekim drugim generacijama. Za vrijeme rata bilo je jako teško biti nogometaš. Taman sam 1990. prešao iz juniora Rijeke u seniore Orijenta.
Odmah sam nakon toga morao u vojsku. Bio sam prva generacija Hrvatske vojske, u kojoj sam proveo deset mjeseci. Ostavilo je traga deset mjeseci netreniranja i neigranja. No imao sam veliku volju da se nastavim baviti nogometom.
Kakav je odnos Rijeke i Orijenta? Jesu li oni rivali, prijateljski klubovi ili nešto između?
Uvijek je postojala veza između Rijeke i Orijenta, prije moje generacije i nakon nje. Uvijek su juniori iz Rijeke odlazili u Orijent i to se znalo. Naravno, išli su igrači i u drugom smjeru. Ja sam se vratio u seniore Rijeke nakon tri godine u Orijentu. Klubovi su ambiciozni i znaju da im je dobro održati prijateljsku vezu.
Naravno da će uvijek postojati neke tenzije i gradsko rivalstvo. Sušačani kažu da je Orijent sušački klub, a ne riječki. No vlada dobra atmosfera. Znam da puno navijača Orijenta dolazi podržati Rijeku, a i Armada dođe na utakmice Orijenta.
Prošli ste velik broj momčadi i suigrača. Za koga biste rekli da je najveći talent kojeg ste vidjeli?
Stvarno sam mogao uživo vidjeti puno igrača u klubovima i reprezentaciji. Ova generacija Hrvatske 1998. nema igrača koji je bio loš. U Rijeci je bilo odličnih igrača, kao i u Zagrebu. Napravili su sjajne inozemne karijere. Ne bih htio izdvajati nikoga da se ne bi osjetio da ga Mlinka ne voli. Moje zadovoljstvo je bilo igrati uz njih.
Od igrača protiv kojih Vam je bilo najteže igrati izdvojili ste Marka Viduku i Giovanea Elbera.
Najveća je borba bila s njima. To su igrači koji znaju igrati, a fizički su vrlo jaki. Naravno da se tu najviše trošiš kao obrambeni igrač. Svaki duel, svaki prekid moraš ići na mišiće. Bilo je puno dobrih igrača. Možda je čak lakše Viduku i Elbera pokriti nego neke brzance za kojima si morao svaki put sprintati.
Mark Viduka je vrhunska osoba, ostavio je na mene jako dobar dojam. Ali bilo je tu strašnih napadača. Carsten Jancker, Ulf Kirsten, Anthony Yeboah... sjajno je što sam igrao u vrijeme tih vrhunskih igrača koje sam više ili manje uspješno čuvao.
Biste li nešto promijenili su svojoj karijeri da možete?
Promijenio bih tu 1998. godinu kad sam se ozlijedio i nisam mogao igrati za reprezentaciju. Vjerujem da bih tad bio u kadru za Svjetsko prvenstvo. A druga je što sam morao otići 2004. od kuće, kad sam mislio da sam se za stalno vratio. Ali ne treba žaliti ni za čime i treba gledati budućnost.
Nadam se da će u budućnosti biti dobih stvari. Samo da posluži zdravlje i da plovimo dalje. Ništa u prošlosti ne možemo vratiti i promijeniti. Treba ostati pozitivan. Pokušat ćemo napraviti da nam budućnost bude još bolja. Za kraj bih poželio svima čestit Božić i sretnu novu godinu, da budemo puno veseliji i da budemo jedni drugima puno veći prijatelji.