U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Ovo je priča o košarkašu koji je u svijetu najpoznatiji kao sveučilištarac koji je upao u originalni Dream Team 1992. uz 11 legendi, ali u Americi je puno više od toga. Malo koji košarkaš imao je uspješnu sveučilišnu karijeru kao Christian Laettner, a nijedan nije bio toliko omražen na nacionalnoj razini.
MRŽNJA. Jaka riječ, još jača emocija. Obično istinski rezervirana za kriminalce, zločince ili, na osobnoj razini, za ljude koji su vam nešto gadno skrivili. Često olako korištena prema lošim vozačima, neodgojenoj djeci ili vremenskim uvjetima. U sportu uobičajena za najljuće rivale, posebno među navijačima. I prema nekim posebnim ljudima.
Zaista je trebalo biti nešto posebno u čovjeku kojeg je američka sportska javnost u ESPN-ovoj anketi 2012. godine uvjerljivo odabrala za najomraženijeg igrača u povijesti sveučilišne košarke, punih 20 godina nakon što je završio koledž i sedam otkako je okončao profesionalnu karijeru. Zapanjeni rezultatima ankete, na ESPN-u su uskoro odlučili i snimiti dokumentarac nimalo nedvosmislenog imena: Mrzim Christiana Laettnera.
To ime ovdašnjim fanovima sporta može biti poznato iz NBA lige, u kojoj je imao solidnu i dugačku, ali nimalo impresivnu karijeru, a možda još i više iz originalnog Dream Teama koji je u olimpijskom finalu u Barceloni 1992. pobijedio Hrvatsku. Uz 11 najvećih košarkaša tog vremena, on je kao najbolji sveučilišni igrač dobio čast da popuni 12. mjesto u sastavu.
Ali nije taj jedinstveni privilegij bio razlog za mržnju. Ona je do tog trenutka svoj vrhunac imala tijekom četiri godine na slavnom sveučilištu Duke. Između 1988. i 1992. Christian Laettner vodio je Duke do četiri nastupa na Final Fouru, tri finala i dva uzastopna naslova prvaka za kraj. Proglašen je najboljim igračem Final Foura 1991., a godinu kasnije igračem sezone.
Na turniru na kojem treba pobijediti šest puta da se dođe do titule odigrao je 23 od moguće 24 utakmice, a dobio 21. To su do danas ostali NCAA rekordi, a s obzirom na to da danas najbolji igrači već nakon godinu dana bježe u profesionalce, vjerojatno nikad neće biti srušeni. Drži i rekorde NCAA turnira s ukupno 407 poena, 142 pogođena i 167 ispucanih slobodnih bacanja.
Uz sve to, autor je jednog od najvećih trenutaka u povijesti sveučilišne košarke, koša sa zvukom sirene za pobjedu nad Kentuckyjem na NCAA turniru 1992., čime je zaokružio savršenu utakmicu u kojoj je zabio 31 poen bez ijednog promašaja šutirajući 10/10 iz igre (jedna trica) i 10/10 iz slobodnih bacanja. Bez dvojbe jedan je od najvećih sveučilišnih igrača svih vremena.
Ali to je samo sveučilište, koga briga, zar ne? Pa, ne baš. Amerikanci kao društvo posebno su privrženi sveučilišnom sportu, više nego profesionalnom. Uglavnom samo veliki gradovi imaju NBA, NFL, MLB ili NHL franšize, dok svaka regija ima brojne koledže, a u državama poput Kansasa ili Kentuckyja to su apsolutno najpopularnije momčadi. Naravno, tu je i osjećaj pripadnosti, ljudi do kraja života podržavaju ekipe sa sveučilišta koja su pohađali.
Utakmice NCAA turnira, a posebno Final Foura, gledanije su nego NBA finala. Sveučilišna košarka zaista je "big deal" u Americi i izaziva emocije kakve profesionalni sport rijetko može pokrenuti. Pa zašto je onda jedna od najjačih negativnih emocija - pogotovo kad znamo da svijet voli pobjednike - tako neumorno usmjerena prema jednom od najvećih pobjednika svih vremena?
Bijeli, privilegirani, zgodni nasilnik koji je izvrstan u onom što radi
Christian Laettner bio je prototip antijunaka iz američkih tinejdžerskih filmova, popularni sportaš, najveća faca na kampusu, visok, zgodan, s njegovanom kosom koja poskakuje dok trčkara terenom, ali i nasilnik koji maltretira štrkljavog štrebera dok ovaj pati za njegovom superzgodnom djevojkom.
Laettner nije maltretirao filmskog junaka, ali je to činio protivnicima, pa i vlastitim suigračima kako bi izvukao najbolje od njih. Pa što, pitate se? Michael Jordan znao je i tući svoje suigrače iz istih pobuda pa ga i dalje smatraju najvećim svih vremena, ultimativnim pobjednikom bez mane, pravdajući tu neosporno psihopatsku crtu istim kompetitivnim nabojem koji je krasio i Christiana.
Ali, za razliku od Jordana, Laettner je bio bijelac koji dominira u pretežno crnačkom sportu u vrijeme kad su crnci proživljavali svojevrsno zlatno doba, kad je rap glazba postajala mainstream, kad je Eddie Murphy otkrivao Ameriku, kad je Šou Arsenija Halla rušio rekorde gledanosti, kad su televizijskim ekranima vladali mladi Will Smith i još neokaljani Bill Cosby, kad je crnačka kultura postajala hit u Americi.
Nadalje, percepcija Laettnera bila je da je privilegirani klinac bogatih roditelja jer je išao u skupu privatnu srednju školu i na sveučilište sličnog elitističkog ugleda. Dakle, bijeli, privilegirani, nasilni, zgodni klinac koji je jebeno dobar u sportu kojim se bavi? Ne može se reći da nije bilo preduvjeta za mržnju. Iako mu je nedvojbeno smetala, Laettner ju je prigrlio i samo dodatno kurio.
ESPN-ov novinar Gene Wojciechowski u jednoj je kratkoj rečenici sažeo sve što treba znati o Laettneru: "Bio je jedan od 10 najboljih sveučilišnih igrača svih vremena i najveći šupak ikad."
Stariji brat ga je pobjeđivao u svemu, maltretirao ga i ismijavao. To je vidio kao bratsku ljubav
Na rasu i fizički izgled nije mogao utjecati, njih je odredila genetika. Pa i talent, koji je radom doveo do razine koja mu je omogućavala takvu dominaciju. Nasilnik je postao zbog uvjeta u kojima je odrastao, ali percepcija o privilegiranosti bila je pogrešna.
Laettner je rođen i odrastao u blizini Buffala, u državi New York, u radničkoj obitelji sa starijim bratom Christopherom i dvije sestre. Otac George radio je u tiskari lokalnih novina, a majka Bonnie bila je učiteljica u javnoj školi, koja je djecu vrlo strogo odgajala. Stariji brat Chris stalno ga je maltretirao, vrijeđao, ismijavao i pobjeđivao u svemu objašnjavajući to kasnije kao svoje shvaćanje bratske ljubavi.
Frustracije koje je mladi Christian proživljavao u njemu su razbuktavale kompetitivni duh koji ga je tjerao da pokušava pobijediti brata na sve moguće načine. Ali ono što nije uspijevao protiv šest godina starijeg brata radio je među vršnjacima, pa i godinu-dvije starijim klincima.
Otac George pomagao je na košarkaškim treninzima za srednjoškolce i vodio Christiana sa sobom dok je išao u sedmi i osmi razred. Uskoro je shvatio da je njegov sin bolji od većine tih srednjoškolaca. Christian se odlučio za košarkaški program na Nicholsu, vrlo skupoj privatnoj srednjoj školi.
Obitelj mu nije mogla priuštiti obrazovanje na Nicholsu, ali škola mu je ponudila radni program koji mu je omogućavao da zaradi za svoju školarinu skidajući i lijepeći tapete, skidajući stari vosak s podova, perući prozore...
Ali, naravno, ni protivnici ni javnost nisu to znali. Od starta je obilježen kao bijeli privilegirani klinac koji nema što tražiti među pravim košarkašima. Tako su se i postavljali prema njemu. Po svim dvoranama gledatelji su mu zviždali, a protivnički igrači ga pikirali, napadali preko njega. Brzo bi shvatili koliko je to loša ideja. Laettner ih je uništavao, a onda im se još smijao u facu. Znao je koliko je dobar i želio je svima to dati do znanja.
Više od svega Laettner je želio pobjeđivati i ni od čega nije prezao da to ostvari. Nemilosrdno je laktario protivnike, a na jednoj je utakmici nekog pogodio u glavu i raskrvario ga, nakon čega je izbila opća tučnjava, a Laettner je iz dvorane morao otići pod policijskom pratnjom. Već u srednjoj školi itekako je osjećao mržnju koja će se na koledžu uvišestručiti.
Nakon što je srušio rekord Nicholsa i postao tek drugi srednjoškolac u regiji koji je premašio 2000 poena, odabrao je sveučilište Duke, koje je savršeno oslikavalo njegov imidž bijelog privilegiranog klinca.
Tradicija hejtanja igrača s Dukea
U današnjoj NBA ligi jedan od najomraženijih igrača među fanovima i samim igračima je Grayson Allen, bijeli šuter koji je još za sveučilišnih dana na Dukeu postao poznat po prljavim potezima, saplitanju protivnika, guranju dok je u zraku, što je znalo rezultirati i ozbiljnim ozljedama, poput one Alexa Carusa.
On je zaista zaslužio bijes košarkaškog svijeta, ali JJ Redick je hejt privlačio više zbog bahatosti i interakcija s gledateljima koji bi ga provocirali. Još jedna velika zvijezda Dukea i jedan od najubojitijih šutera ovog milenija dugo je bio na samom vrhu liste najomraženijih košarkaša u Americi, ali ugled je znatno popravio nakon sportske karijere kao fantastičan podcaster i televizijski analitičar.
U svom je podcastu The Old Man and the Three više puta govorio o tim iskustvima, skandiranju "fuck you JJ" po svim dvoranama, ali i problemima koje mu je to stvaralo i u profesionalnoj karijeri.
"Bio sam nezreo i bahat, možda sam neke stvari i zaslužio, ali u prvoj godini u Orlandu je znalo biti gadno. Hedo Turkoglu me jednom usred treninga udario laktom u lice. Jednom su me vezali pod tuševima, a Hedo je htio pišati po meni. Grant Hill me tada spasio", ispričao je Redick.
Hill je također išao na Duke, na kojem je dvije godine osobno doživljavao iskustvo Christiana Laettnera, i dobre stvari - pobjede i naslove - kao i loše - Christianovo maltretiranje. Iako je nakon Laettnerova odlaska u NBA Hill naslijedio dio hejta usmjerenog prema suigraču, to nije bilo ni izbliza tako intenzivno.
A među svim bijelim igračima s Dukea iz te generacije koje se doživljavalo kao privilegirane samo je tamnoputi Hill zaista bio iz bogate obitelji. Laettner nije prvi igrač Dukea koji je bio meta navijačke mržnje, prije njega najpoznatiji je bio Danny Ferry, bijeli centar koji je na sveučilište stigao 1985., a Duke je u toj sezoni senzacionalno došao do finala nakon razočaravajućih prvih nekoliko godina s trenerom Mikeom Krzyzewskim na klupi.
Iako su izgubili finale od Louisvillea, Blue Devilsi su privukli pozornost košarkaške publike, a u idućim godinama ona se usmjerila na Ferryja, koji ju je živcirao svojim fizičkim izgledom, prljavim potezima i reakcijama na terenu. Njegova zadnja godina na Dukeu bila je Laettnerova prva.
"Prvog dana kad sam došao na Duke ušao sam u ured i Ferry je bio tamo. Nije me pozdravio, nego me samo pitao da idemo igrati jedan na jedan. Presvukli smo se i ušli u dvoranu. On je stariji pa je prva lopta bila njegova. Zaletio se na lijevu stranu, okrenuo se u desnu, zabio mi lakat u usta i rekao: 'Dobrodošao.' Ja sam samo to nastavio raditi drugima nakon njega i dandanas me zbog toga proklinju", našalio se Laettner u jednom podcastu.
S razlogom je postao Ferryjev prirodni nasljednik kao najomraženiji igrač nacije, ali bila je to uloga koju je spremno prigrlio. "Bio je poput teflona, publika je bila brutalna prema njemu, a on je odbijao svu tu mržnju od nas i upijao je u sebe. Savršeno je igrao ulogu zlikovca, kao u kečerima", rekao je godinama kasnije Grant Hill.
Polufinale, finale pa naslov prvaka
Prva utakmica na kojoj je Laettner istinski pokazao kakva je igračina bila je ona protiv Georgetowna, tradicionalno crnačkog sveučilišta, za koje je igrao još jedan brucoš, centar Alonzo Mourning. Snažniji, atletičniji, besprijekorne građe, Mourninga se na temelju fizičkih predispozicija smatralo boljim igračem, ali Laettner ga je pojeo. "Zo još nikad nije doživio da mu ovo netko radi", ustvrdio je komentator utakmice.
Blue Devilsi su došli do Final Foura, ali u polufinalu ih je zaustavio Seton Hall. Ostao je to jedini Laettnerov poraz u polufinalu u sveučilišnoj karijeri. Danny Ferry je diplomirao i kao igrač godine otišao u profesionalce, a Duke je postao Christianova momčad.
U toj je sezoni udvostručio prosjeke na 16.3 poena i 9.6 skokova, a veličinu u najvažnijim trenucima pokazao je u Elite 8 fazi NCAA turnira protiv UConna kad je sa zvukom sirene u produžetku zabio za pobjedu 79:78 i novi odlazak na Final Four. U polufinalu Duke je lako pobijedio Arkansas 97:83.
Ali u finalu ih je čekao UNLV s budućim NBA zvijezdama Larryjem Johnsonom, Staceyjem Augmonom i Gregom Anthonyjem, momčad koja je letjela terenom i mljela suparnika na čisti talent i atletizam. Blue Devilsi im nisu mogli parirati, završilo je 103:73.
Nacija je bila oduševljena, svi Amerikanci su navijali za Runnin' Rebelse, ne samo Laettnerovi i Dukeovi hejteri, jer svima je bilo draže gledati atletizam i atraktivna zakucavanja nego momčad koja je dobro taktički vođena i bazira se na košarkaškom znanju. Jednostavno nije bilo kul navijati za Duke.
Osim prvog finala i poraza u njemu, ta je sezona Laettneru donijela još nešto, odnosno nekoga - omiljenu žrtvu. Bobby Hurley bio je 183 cm visok playmaker, kojeg je Christian uživao maltretirati. Baš kao što je to njemu radio stariji brat. Hurleyju je bilo lako zavući mu se pod kožu. Zvao ga je Bart Simpson, vikao na njega, ismijavao ga, provocirao...
Nije Hurley bio jedini suigrač prema kojem se Laettner ponašao kao šupak. I Grant Hill prošao je svoju golgotu, lupao ga je po glavi, hvatao ga u "kravatu"...
"Ne samo protivnici i fanovi, ni mi ga nismo voljeli. Ne znam jesam li ikad igrao s likom poput Christiana, bio je jedan od najtežih suigrača koje si mogao imati", priznao je Hill prisjećajući se godina na Dukeu.
Laettner je sve pravdao željom da njegovi suigrači očvrsnu i objašnjavao da je koristio metode koje je naučio od svog starijeg brata. Nije ga bilo briga za tuđe emocije, samo za pobjede. "Bobbyja sam tako pokušavao raspizditi. A ako dobijemo utakmicu jer je on igrao takav, to je dobro za mene jer sam korak bliže novom Final Fouru", pragmatično je objasnio Laettner.
Godinu dana kasnije Duke se dočepao novog Final Foura, a na putu je izbacio UConn u utakmici u kojoj je Laettner prvi put zaozbiljno osjetio odmazdu za svoje prljavštine na parketu. Rod Sellers dobro je zapamtio udarac koji je bio dobio i odlučio uzvratiti. Prvom prilikom, kad je Laettner u borbi za loptu pao na pod, bacio se na njega podlakticom u lice, a zatim mu zgrabio glavu i udario njome o parket. Sellers je isključen i suspendiran, a Duke je došao do lagane pobjede.
Moćni UNLV ovaj put ih je čekao već u polufinalu. Runnin' Rebelsi do tog su trenutka imali omjer 34-0 i bili na putu prema povijesnoj, savršenoj sezoni. Nakon debakla 1990. čak su se i Dukeovi navijači pitali kolikom će razlikom ovaj put izgubiti. Ali Laettnerova mantra je uvijek bila da i najbolje momčadi pojedinu večer mogu izgubiti.
Blue Devilsi su se sjajno držali, ostali u egalu do same završnice, da bi Laettner hladnokrvno pogodio dva slobodna bacanja za pobjedu 79:77. Nakon toga u finalu su svladali Kansas 72:65 i postali prvaci. "Pobjede liječe sve. Prvi čovjek koji mi je skočio u naručje i rekao mi da me voli bio je Bobby Hurley", rekao je Laettner.
Ali nisu izliječile košarkašku Ameriku. Ne samo da kao prvaci koji su usput srušili najjaču momčad Blue Devilsi nisu zaradili poštovanje nacije nego je hejt postao još veći i intenzivniji. U skladu s pragmatičnim shvaćanjem košarke i života, Laettner je prelomio: "Ako ih ne možeš zaustaviti, okrenut ću tu mržnju u svoju korist. Neću se više pitati zašto me mrze, nego ih gaziti još jače!"
Publika je skandirala da je homoseksualac, a on je zauzvrat uništio Shaqa
Mnogi su muškarci imali dodatni razlog da mrze Laettnera jer su njihove djevojke, pa i supruge, zrelije žene, ludovale za njim. Dukeov momčadski autobus morao je ulaziti u dvoranu probijajući se kroz mase obožavateljica koje su željele dotaknuti Chrisa, slikati se ili dobiti autogram, za koji im često nije trebalo ništa osim vlastitog tijela.
"Gdje god smo došli, bilo je to kao da dolaze Rolling Stonesi. A ako je Duke bio Stonesi, Laettner je bio Mick Jagger. I znao je to", rekao je pomoćni trener Blue Devilsa Jay Bilas. Časopis People dodatno mu je podigao popularnost među ljepšim spolom uvrstivši ga među 50 najzgodnijih ljudi svijeta u 1992.
Na kampusu bi se ponekad zaustavio popričati s grupicom razdraganih djevojaka, a nakon nekoliko minuta rekao bi im: "Ok, cure, to je to. Imale ste svojih pet minuta s Christianom Laettnerom." Podjednako ga nije bilo briga ni za mržnju ni za ljubav koje su mu bile upućivane.
Takve su epizode dale samo novo oružje hejterima, koji su municiju punili i Laettnerovom bliskošću sa suigračem Brianom Davisom. Bili su cimeri, posvuda su išli zajedno, na utakmicama se grlili i lupkali po stražnjicama.
Glasine su bile pitanje vremena, a buknule su na gostovanju kod LSU-a sa Shaquilleom O'Nealom, na kojem mu je cijela dvorana uglas skandirala "ho-mo-sexual". A kako je Christian reagirao? Školovao je budućeg najdominantnijeg igrača NBA lige, izvlačio ga na tricu, a onda izluđivao prodorima i fintama. A nakon svakog dobrog poteza, nakon svakog povika s tribina, pokazivao je broj jedan, slao im puse, hranio se mržnjom.
"Smetalo mi je, ne mogu reći da nije. Ali znaš istinu kad se pogledaš u ogledalo. Mediji su uvijek sve prenapuhivali, a te glasine su 1992. bile šokantne i ne baš društveno prihvatljive", rekao je kasnije Laettner.
Utakmica koja ga je potvrdila i kao zlikovca i kao legendu
Utakmica koja će konačno definirati njegovu karijeru kao jednu od najvećih, ako ne i najveću u povijesti sveučilišne košarke, došla je u Elite 8 fazi NCAA turnira, odnosno četvrtfinalu, posljednjoj prepreci do Final Foura. Ali definirala ga je i kao - kako je to ESPN-ov novinar Wojciechowski sažeo - najvećeg šupka ikad.
Na verbalne provokacije, laktove, bahate proslave svi su se već bili naviknuli, ali nijedan potez nije izazvao takve kontroverze kao trenutak kad je Kentuckyjeva igrača Aminua Timberlakea nagazio na prsa dok je ležao na parketu.
Laettner se prisjetio: "Netko me izgurao s leđa i srušio na pod. Mislio sam da je Timberlake. Zapisao sam si podsjetnik u glavi i 60 sekundi kasnije..."
Snimka pokazuje da nije to bio divljački nasrtaj, svakako blaži od onog za koji bi Draymond Green prošao samo s tehničkom da nije nastavio provocirati publiku u Sacramentu nakon što je nagazio Domantasa Sabonisa u ovogodišnjem play-offu. Publika je podivljala kako u dvorani, tako i pred TV-ekranima, ali suci su mu dali samo tehničku.
Tko zna, da je Timberlake ostao ležati i previjati se, povijest bi možda bila drukčija, ali on je ustao, ironično se smijao Laettneru i pljeskao mu zbog nesportskog poteza, što je suce uvjerilo da nema ozbiljnih posljedica.
Tako je umjesto da završi u svlačionici, Laettner dobio priliku do kraja odigrati savršenu utakmicu. Završio je s 31 poenom, bez ijednog promašaja, gađajući 10/10 iz igre (uz jednu tricu) i 10/10 iz slobodnih bacanja. Pa ipak, umalo ni to nije bilo dovoljno jer je Sean Woods 2.1 sekundu prije kraja produžetka zabio za vodstvo Kentuckyja 103:102.
Duke je imao time-out, ali loptu je morao izvesti ispod svoga koša. Ključno je bilo prenijeti je a da protivnici ne uspiju presjeći dodavanje. "Coach K pitao je Hilla može li izvesti dodavanje preko gotovo 20 metara, na što je on odgovorio da može. Rekao sam: 'Ako je on može dodati, ja ću je uhvatiti.' Ako je uhvatim, znao sam da ne moram žuriti, ostale su više od dvije sekunde", pričao je Laettner.
I zaista, između dvojice Kentuckyjevih igrača uhvatio je Hillovu loptu, udario je o pod, ramenom fintirao na jednu stranu, okrenuo se u drugu, šutnuo i pogodio. Kao što je šut Michaela Jordana za pobjedu nad Clevelandom tri godine ranije u NBA ligi do danas poznat kao "The Shot", tako je ovaj pogodak isto ime zavrijedio u povijesti sveučilišne košarke.
U finalu je bio katastrofalan do poluvremena i neočekivanog ispada u svlačionici
U prvoj utakmici Final Foura pala je Indiana 81:78, a finale je donijelo okršaj protiv Michigana, vjerojatno najposebnije momčadi Amerike. Jalen Rose, Chris Webber, Juwan Howard, Jimmy King i Ray Jackson i danas su poznati kao Fab Five, petorka brucoša koji su u sveučilišnu košarku, pa i u američko društvo donijeli kulturološku i modnu revoluciju "swagom" i vrećastim hlačama.
Kao potpuna suprotnost Dukea, bili su najcool ekipa Amerike, kao UNLV prije njih, samo udeseterostručeno. I u prvih 20 minuta izgledalo je kao da će ispuniti svoju sudbinu i srušiti zli Duke i omraženog Laettnera, pokvariti mu oproštaj od sveučilišne košarke, na kojem je želio staviti pečat na svoje golemo naslijeđe.
Ali bio je očajan, promašio je prvih sedam šuteva, pet puta izgubio loptu, kao da je bio potpuno emocionalno odsutan. Michigan je na poluvremenu vodio jednim poenom razlike. No tih 15 minuta u svlačionici Dukea promijenilo je sve.
Kako su se stvari samo okrenule. Bobby Hurley, Laettnerova omiljena žrtva za maltretiranje posljednje tri godine, potpuno je poludio. Napao je svog bullyja, nemilosrdno ga vrijeđao, rekao mu da uopće ne postoji na parketu. Tko bi rekao da je takva neočekivana zamjena uloga bila točno ono što je Laettner trebao.
Odmah u prvom napadu drugog poluvremena je zabio, već u sljedećem pogodio tricu i zahuktao se. Potpuno je preuzeo kontrolu nad utakmicom i odveo Duke do uvjerljive pobjede 71:51. Ako je priča o Christianu Laettneru priča o zlikovcu, definitivno nije imala holivudski hepiend.
Posljednju je sezonu završio s prosjecima od 21.5 poena i 7.9 skokova te naslovom sveučilišnog igrača godine. Kareem Abdul-Jabbar triput je bio NCAA prvak i igrač godine, ali samo je Laettner maksimalna četiri puta došao do Final Foura, tri finala i dvije titule.
Najboljih 11 igrača svijeta i Christian Laettner
Odlazak sa sveučilišta završio je četverogodišnju torturu fanova i medija, ali otvorio mu i sasvim novi svijet čiju mržnju tek treba osjetiti. Tog je ljeta dobio nove hejtere doslovno po cijelom svijetu, ali ovaj put ni kriv ni dužan.
Tog je ljeta 1992. američka košarka odlučila zaustaviti seriju kikseva koje je doživljavala njihova reprezentacija sastavljena samo od sveučilištaraca, porazima od SSSR-a na Olimpijskim igrama u Seulu i Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Argentini. U Barcelonu je poslala Dream Team sastavljen od apsolutno najvećih NBA zvijezda - Michaela Jordana, Magica Johnsona, Larryja Birda, Charlesa Barkleyja...
Ali uz 11 veličanstvenih odlučili su simbolički ostaviti 12. mjesto u sastavu za najboljeg sveučilišnog igrača. A to je bio Christian Laettner, koji je sad postao meta bijesa sa svih strana svijeta jer je "uzeo" mjesto nekom superstaru iako je sporno mjesto odavno bilo rezervirano za igrača s koledža.
Jedini koji se može osjetiti zakinutim je zapravo Shaquille O'Neal, koji je neosporno bio popularniji i impozantniji igrač. Uostalom, mjesec dana prije početka Igara u Barceloni on je izabran na draftu kao prvi, ispred Alonza Mourninga, dok je Laettner bio "tek" treći pick.
"Odlučili su dati to mjesto nekom s koledža, a ja sam bio vjerojatno najkvalificiraniji. Bio sam u reprezentaciji svake godine na sveučilištu i prepoznali su da sam odan programu. Shaq možda ne bi prihvatio ulogu 12. igrača kao što sam ja", pravdao je Laettner svoje mjesto među legendama u razgovoru za Fox Sports. "Ali bilo mi je čudno biti u tom društvu, shvaćam sve koji su pitali zašto nije išao još jedan NBA igrač."
Pola momčadi ga je, kaže, toplo prihvatilo, pola baš i ne. Michael Jordan ga navodno nije želio u svojoj momčadi na treningu, nego bi radije igrao bez zamjene. On nikad nije osobno imao loših iskustava s Dukeom, ali njegova North Carolina u Laettnerovoj eri postala mu je jedan od najvećih rivala.
"Ali nisam prenio bahatost u tu svlačionicu, željeli su da se ponašam kao rookie i to im se svidjelo pa su me ipak svi prihvatili. Bio sam im spreman ujutro nositi kavu i cigare, nositi im prljavo rublje u praonicu... Samo su željeli da znam gdje mi je mjesto i da ne pokušavam zasjeniti nikoga", ispričao je u jednom podcastu.
Nikad nije nikog dobio jedan na jedan, ali razbio je Jordana u ping pongu
Iz tih mjesec dana s najvećim igračima svijeta najviše žali što nikog od njih nije ispitivao o svemu i učio od njih, bolje se pripremio za život profesionalca, nego je samo želio igrati jedan na jedan s njima. Naravno, nikog od njih nikad nije uspio pobijediti, ali razbio je Jordana u stolnom tenisu.
Ta pobjeda nije nikakva tajna, ali legenda kaže da je Jordan, suludo kompetitivan kakav jest, nabavio stol za svoju hotelsku sobu i trenirao, a onda sljedeći put uništio Laettnera. On, pak, kaže da to nije bilo baš tako.
"Ja za to nisam čuo dok nisu kasnije počele kružiti glasine, znam da je pričao da me nakon toga razbio, ali zapravo sam ja opet pobijedio njega. Ne sjećam se da sam ikad izgubio od Jordana u ping pongu", uvjeravao je Laettner Dana Patricka u podcastu.
Da je iskoristio jedinstvenu priliku, kakvu nijedan košarkaš više nikad neće imati, da je učio od tih legendi, ispitivao ih kako se pripremaju, kako razmišljaju, kako funkcioniraju, kakva iskustva nose, možda bi ostvario bolju NBA karijeru.
Ona je, naravno, počela zvižducima kad je čelnik David Stern objavio da su ga kao trećeg na draftu odabrali Minnesota Timberwolvesi. Nije ih čuo osobno jer je već bio na pripremama s Dream Teamom. Puno gore od zvižduka bilo je ono što ga je dočekalo po dolasku.
"Još mrzim Christiana Laettnera"
Ne zbog hejta, nego zbog toga što je iz savršeno uređene situacije na Dukeu, s idealnim trenerom na klupi i idealnim suigračima uza se, došao u potpuni kaos mlade franšize koja je dio NBA obitelji postala samo četiri godine ranije. Momčad je bila disfunkcionalna, a trener Sydney Lowe doživljavao ga je kao razmaženog i teškog igrača jer nije znao kako izvući najbolje iz njega kao Coach K.
U NBA-u nikad nije ispunio očekivanja iako je imao solidnu, dugačku karijeru. Igrao je ukupno 13 godina za Minnesotu, Atlantu, Detroit, Dallas, Washington i Miami uz prosjeke od 12.8 poena i 6.7 skokova, a u najboljoj sezoni u Hawksima zabijao je 18.1 poen uz 8.8 skokova i jedini put bio izabran na All-Star utakmicu.
"Prvi sam koji će priznati da sam sistemski igrač, trebam jakog trenera i dobar program, a to se događa samo kad si okružen pravim suigračima, kao što sam imao na Dukeu. Ni LeBron James ni Michael Jordan nisu mogli sami", objasnio je Laettner reflektirajući se na karijeru.
Njen najljepši, ali i najmučniji dio završio je 1992. Ništa što je poslije napravio nije moglo nadmašiti visine koje je dosegnuo i mržnju koju je privlačio. Posvuda, a posebno na sveučilištima kojima se osobno zamjerio. Poput Kentuckyja, gdje se i danas mogu vidjeti majice s natpisom "Još mrzim Christiana Laettnera".