Screenshot: YouTube
NOVI Call of Duty najiščekivanija je igra godine. I ne treba puno filozofirati, novac sve govori, Call of Duty: World War II je totalni pogodak.
No, krenimo od početka.
Čuveni COD serijal našao se u nezgodnoj situaciji prošle godine u ovo doba. Baš negdje tada izašao je COD: Infinite Warfare, još jedan nastavak koji vas vodi u budućnost gdje letite, skačete, hodate po zidovima i što sve ne.
U isto vrijeme izlazi Battlefield 1 koji se odvija u Prvom svjetskom ratu i odmah se vidjelo da je to sjajna igra. Je li to Activisionu bio znak, ili su svojih lutanja ranije bili svjesni, nije toliko ni bitno. Uglavnom, trebalo im je nešto jako, sigurno i savršeno. Povratak u Drugi svjetski rat, tamo odakle je COD krenuo svoj pohod na tron najboljih FPS-ova, bio je logičan izbor.
Ime igre ne može više dočarati tu želju Activisiona - Call of Duty: World War II. Ne može jednostavnije.
Za razliku od brojnih igara koje sve polažu na multiplayer, COD je ipak zadržao nešto poštovanja prema igračima pa je sastavio jako dobru single player kampanju. Ne savršenu, ali jako dobru.
Iskustvo kaže da su kampanje kod ovakvih igara kratkog vijeka pa ih autor ovih redova uvijek igra na najtežoj razini. Kod COD: WW2 to je prilično teško, a to će se odmah pokazati već na prvoj misiji - na iskrcavanju u Normandiji.
Mala digresija, prva pucačina koja vas je vodila na normandijske plaže u lipanj 1944. bio je Medal of Honor: Allied Assault koja je izašla početkom 2002. godine. Teško je opisati kakva je revolucija bila ta igra, a posebno ta misija. Bilo mi je stoga zanimljivo usporediti dvije praktički iste misije u dvije konkurentske igre s 15 godina odmaka. Jasno, misija u COD-u je grafički i igrački napucana do savršenstva, sve se trese, grmi i lomi. No teško je, uz svu grafiku i igrivost, dočarati onaj dječački trenutak kad smo se prvi put negdje 2002. godine iskrcali na ispikseliziranu normandijsku obalu.
O tempora, o mores.
Samo mala usporedba. Ista plaža, isti datum, druge igre. COD iz 2017. i MOH iz 2002.
No vratimo se u 2017. Ili 1944. Kako vam drago.
Kroz europska ratišta u novom COD-u nećete moći bez svojih suboraca. Oni nisu samo ukras koji je tu radi realnosti, oni su vam nužni jer ćete od njih žicati municiju i zavoje kojima obnavljate zdravlje. To će vas dovesti u neke zanimljive situacije. Jer pošto se zdravlje ne obnavlja samo, nekad ćete trebati doći do suborca koji ima paket prve pomoći. A to neće biti uvijek lako ni uspješno.
Jasno, svaka čast suborcima, ali ako treba srušiti neki avion, uništiti tenk ili snajperom potamaniti Švabe, to ćete raditi vi.
Sama priča vas stavlja u kožu vojnika Danielsa iz Teksasa. Osim vas, pratit ćete i priče vaših suboraca, ludog zapovjednika koji ima sadističke porive i slično, a sve u svrhu da misije, koje se mahom temelje na stvarnim povijesnim događajima, dobiju smisao.
Ipak, COD i dalje ostaje prilično pravocrtan, klasični FPS kakve pratimo još od prvog Wolfensteina. Nema tu puno mjesta improvizaciji - hodaj naprijed, pucaj, ubij, kreni dalje. Nema švrljanja okolo niti traženja nekih drugih puteva, Švabe ćete još pokokati no pola metra visoko grmlje i dalje je nepremostiva prepreka.
To je samo jedan od minusa. Drugi minus je taj što su, primjerice, neprijatelji i dalje glupi. Od njih su gluplji samo vaši suborci koji će se često ispriječiti između vas i Švabe i tako zaustaviti metak, a vas optužiti za "friendly fire". Neprijatelji su isto glupi pa će se tako bez problema sakriti iza šupljeg kola od kočije, ali njihova brojnost to donekle maskira. Jednostavno ih je previše pa o umjetnoj inteligenciji nećete stići ni misliti.
MULTIPLAYER
Auf. Autor ovih redova COD u multiplayeru nije zaigrao od legendarne COD dvojke. I moram priznati da mi je na prvu sve bio jedan veliki kaos. Zanimljivo, nema klasičnog izbornika nego idete u nešto što se zove Headquarters. Riječ je o velikom poligonu po kojem ćete vašeg lika pratiti u trećem licu. I kao u kakvom RPG-u ćete šetati okolo i birati multiplayer modove koje želite igrati. Da stvar bude još kompliciranija, imate više valuta s kojima kupujete stvari.
U Headquartersu nikad nećete biti sami, viđat ćete druge igrače kojima ćete vidjeti ime, ocjenu i supply dropove. S njima se čak možete boriti u mini 1 na 1 areni za vježbu.
Headquarters je ogroman i na prvu prilično nepregledan. A trebat će vam nekoliko sati da sve to skupa pohvatate. Je li to dobro ili loše, ne znam. Ovisi valjda od igrača do igrača. Svakako, ovo nije najbrži i najjednostavniji način da napokon krenete igrati.
Najjednostavniji mod u multiplayeru je War mode. Nadalje, tu su Team Deathmatch, Domination, Search and Destroy, Kill Confirmed, Gridiron (novi mod u kojem ćete se boriti za - loptu), Free for All, Hard point i Capture The Flag.
U multiplayeru COD-a ćete umirati stalno, do te mjere da je to pomalo iritantno. I ne, bez obzira na to jeste dobar ili loš, COD: WW2 je jednostavno napravljen da bude užasno brz. Dokaz tome je činjenica što praktički nema respawna.
Svakako, ako ste dosad igrali COD na internetu, onda ćete lako sve pohvatati. Ako ste godinu dana bili na Battlefieldu, COD: WW2 će vam uzeti nekoliko sati samo da se na njega naviknete.
E, da, skoro smo zaboravili, tu je i dobri stari Zombie mode sa zombie mini kampanjom.
ZAKLJUČAK
COD je gamere diljem svijeta vratio u Drugi svjetski rat. Zlobnici će sada kazati da u Hrvatskoj Drugi svjetski rat nikada nije ni završio.
Ako ste do sada voljeli COD, ako ste peglali COD dvojku, voljet ćete novi COD: WW2. Ako nekim čudom do sada nikad niste igrali COD pa ste to sada odlučili, COD: WW2 ćete obožavati. Ako COD niste voljeli, ne vidim razloga da ga sada zavolite.
Iako COD: WW2 ima svojih mana, itekako ih ima, Activision nam je ipak isporučio odličan proizvod. U singleplayeru, uz sve mane, ipak ćete uživati. U multiplayeru ćete se nervirati.
Ali to ste ionako već sve znali.