SVJETSKO rukometno prvenstvo, koje se od 14. siječnja održava u Hrvatskoj, Norveškoj i Danskoj, samo što nije počelo. Boljeg sugovornika od Gorana Šprema za najavu tog prvenstva teško je pronaći. Proteklih se godina profilirao u jednog od najprepoznatljivijih rukometnih stručnih komentatora u Hrvatskoj, no osim o nadolazećem SP-u, sa Špremom smo razgovarali o mnogim temama.
Iza 45-godišnjeg Zagrepčanina rođenog u Dubrovniku blistava je karijera u kojoj je s hrvatskom reprezentacijom osvojio olimpijsko i svjetsko zlato te još dva svjetska srebra, dok je već kao tinejdžer sa Zagrebom igrao u finalima Lige prvaka protiv tada nedodirljive Barcelone. Devet godina proveo je i u najjačoj rukometnoj ligi svijeta, njemačkoj Bundesligi, gdje je s Flensburgom osvojio Kup Njemačke, a s Nordhornom EHF-ov kup, današnju Europsku ligu.
Šprem se u velikom intervjuu za Index prisjetio i najljepših i onih manje lijepih trenutaka svoje karijere. Govorio je o fantastičnoj hrvatskoj reprezentaciji iz 2000-tih godina koja je nizala uspjehe, ali i o razočaranju koje je doživio nakon Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine.
Također se osvrnuo na to koliko je nadolazeće domaće prvenstvo usporedivo s tim otprije 16 godina i pritiskom koji je tadašnja reprezentacija osjećala, a prokomentirao je i što uopće možemo očekivati od izabranika Dagura Sigurdssona na nadolazećoj svjetskoj smotri.
Čime se danas bavite?
Danas sam zaposlenik u jednoj turističkoj agenciji, bavim se sportskim turizmom i tako već 11 godina, otkad sam završio rukometnu karijeru.
Kako je ta Vaša rukometna karijera krenula, odnosno kako su izgledali Vaši sportski počeci? Uz to, rođeni ste u Dubrovniku, a odrasli u Zagrebu. Kako to?
Mama mi je iz Dubrovnika, pa sam ja rođen tamo 1979. i zato mogu igrati ljetnu Divlju ligu u vaterpolu, ha-ha. Oduvijek sam bio sportski tip, bavio se tenisom i drugim sportovima. Bio sam jako nemiran i tako je počelo sa sportom.
S obzirom na to da sam rodom iz Dubrovnika, prvo su bili vaterpolo i plivanje, ali s 10 i pol godina sam pročitao da se traže dečki koji žele igrati rukomet. Ja sam sjeo iz Španskog na tramvaj, došao u Kutiju šibica i tu je sve počelo, početkom 90-ih.
Za Zagreb ste debitirali 1998. s 18 godina, i to u drugoj utakmici finala Lige prvaka protiv Barcelone. Zabili ste i jedan gol. Barcelona je na kraju uvjerljivo pobijedila, ali kako se dogodilo da ste debi imali baš u tako velikoj utakmici?
Trener je bio pokojni Velimir Kljajić, jedan od naših najboljih trenera. Ja sam prije toga odradio par treninga s prvom ekipom kao mladi igrač, a puno igrača je bilo ozlijeđeno. Ozlijedio se Mirza Džomba, ozlijedio se Ivica Udovičić. Doma je zazvonio telefon, petak je bio. Ja sam se javio i rekao: "Dobro, doći ću u Čatež."
Starci me pitaju što je bilo, a ja im kažem da me zvao Kljajić da dođem u Čatež, gdje se ekipa pripremala, i da ću sutra igrati protiv Barcelone, na što će tata meni: "Nemoj, to te netko zafrkava, daj budi ozbiljan."
Ali Kljun me zvao, došao sam u Čatež, sutradan sam igrao. No ja sam u tom trenutku preskočio nekoliko stepenica koje u rukometnom razvoju moraš proći. Zato sam se nakon toga vratio na svaku i dobro ih utabao da bih krenuo naprijed.
Iduće godine vrlo slična priča. Nema Vas, a onda opet zaigrate u finalu Lige prvaka. Opet poraz od Barcelone, ali uz Vaših osam golova u dvije utakmice.
Igrao jesam, ali to je to što kažem, morao sam se vratiti natrag jer nije normalno da iz druge ekipe, iz juniora, sljedeći korak bude finale Lige prvaka. To nije ni Jordan napravio, a ne ja.
Cijeli život si u rukometu, živiš za to i radiš za to, već si dio prve ekipe i meni je to u tom trenutku bilo nešto prirodno, ali iz ove perspektive je to stvarno bio ogroman korak i nešto što se rijetko kome događa.
Kako je bilo stasati u takvoj ekipi, punoj sjajnih igrača?
To je bila ogromna prednost. Saračević, Bilić, Kulinčenko, Bašić, Lavrov, Kelentrić, Rasikevičius, Jelčić, Kljun... Stvarno su bili igračine samo takve, svaki dan s njima napreduješ. I meni i svim igračima koji su tada došli u prvu ekipu je to bilo jako korisno.
U sezoni 2001./02. kratko ste igrali za Medveščak. Kako je do toga došlo?
Proveo sam jednu polusezonu tamo. Više se i ne sjećam što je bilo. Došlo je do nekakvih nerazumijevanja. Ta polusezona u Medveščaku je bila dio karijere koji je, kada gledam sada, bio ovakav ili onakav, ali me gurnuo naprijed.
Tih godina dogodili su se i Vaši počeci u reprezentaciji...
Da, prvi put sam bio 2000. na Europskom prvenstvu u Zagrebu, kad se nismo kvalificirali ni za Olimpijske igre. Izgubili smo u utakmici za peto mjesto od Slovenije. Osvojili smo Mediteranske igre 2001. u Tunisu, a onda smo 2002. bili na Europskom prvenstvu u Švedskoj i doživjeli debakl. I tu kreće ona poznata, sto puta ispričana priča, ali svaki put ju je lijepo čuti...
Onda je vrijedi čuti i 101. put. Kako je moguće da je ekipa koja je 2002. bila doslovno zadnja već iduće godine bila prva?
Pogledajte imena iz ekipe 2002. i bit će vam jasno da je to skoro ista ona ekipa koja je godinu poslije bila svjetski prvak, 70-80 posto igrača je bilo isto. Trebao je neki klik, trebalo se nešto dogoditi. Mi smo znali da možemo, ali nam je sve bilo možda nekako i nerealno, nismo to tako gledali.
Jednostavno se 2003. posložilo. U kvalifikacijama za to Svjetsko prvenstvo mi nismo bili nositelji, a mogli smo izvući Rusiju ili Češku. Izvukli smo Češku, a da su nas izvukli s Rusima, mi bismo možda ispali i nikad se ništa od ovoga ne bi dogodilo.
Mi smo Češku razvalili i otišli na Svjetsko, a onda opet poznata priča, poraz od Argentine u prvom kolu pa gubimo od Saudijske Arabije 10:8, 11:8... Što se onda dogodilo, ne znam što bih rekao. To je bio trenutak u kojem smo osjetili da smo dobri, da smo rasli iz utakmice u utakmicu.
Postali smo svjetski prvaci, a tamo toga nismo bili ni svjesni. To je bilo "from zero to hero". Da smo negdje u Americi, u Los Angelesu, vjerojatno bi već bio snimljen film u Hollywoodu o toj priči. Ponosan sam što sam bio dio te ekipe i u najgorim i u najboljim danima.
Prošli smo cijeli put zajedno i to nas je još više povezalo. To zadnje mjesto, loši rezultati, na kraju krajeva i sramoćenje, Francuzi, Nijemci i Srbi su nas ubili. Vratili smo se posramljeni, četiri dana smo bili na prvenstvu. Ali to nas je spojilo i stvorilo koheziju u momčadi.
Neki igrači su u međuvremenu još izrasli, Ivano je postao Ivano, Pero je postao Pero, a Lac je išao na Svjetsko jer se Bilić ozlijedio, pa nije mogao ići. Zvjezdice su se posložile kako treba. Tamo smo dobili vanjsku liniju Lacković, Balić, Metličić. Takva tri vanjska igrača više nitko nikad neće imati zajedno na kugli zemaljskoj.
Uslijedio je, složit ćemo se, još veći uspjeh i osvajanje olimpijskog zlata u Ateni...
Osvojiti olimpijsko zlato u Ateni, gdje su i bile prve antičke i prve moderne Olimpijske igre, doživjeti to sve... Da smo igrali deset turnira, mi bismo svih deset osvojili. Toliko smo bili uvjereni i sigurni u vlastitu moć.
Prošli smo paklene pripreme, kondicijsku pripremu nam je vodio Miljenko Rak. Miljac nas je spremio tako da nije bilo nijedne ozljede. Bilo nas je 15, kopali smo, orali smo, imali smo stvarno snage za još deset turnira, koliko smo bili sigurni u sebe.
Kad osvojiš to olimpijsko zlato, a manje od tri godine prije toga si bio na dnu, to je takav skok i takvo iskustvo da možda ni 20 godina poslije nismo svjesni što znači imati osvojeno olimpijsko zlato. Izuzetno sam ponosan na cijelu tu generaciju, trenere, suigrače. Doživjeti to je neprocjenjivo.
Koliko znam, za disciplinu u reprezentaciji tada je bio zadužen Irfan Smajlagić. Kako je to izgledalo?
Da, Lino je bio glavni trener, a Pipe je bio zadužen za red. Nisi smio ništa, ali nama je u tom trenutku to trebalo. Prije 2002. smo bili, neću reći bagra, ali nije bilo neke stege. U sportu i ne treba biti stege ako sve štima, ali kod nas nije štimalo.
Onda je počelo... Nemaš bijele čarape - doma. Ne jedeš grah - doma. Odvezane tenisice - doma. Žedan si - doma. Boli te glava - doma. Za sve ideš doma. I onda ti odjednom više nije ništa. Nije bilo kartanja, ničega. U Portugalu su Šola i Džomba igrali šah, a on dođe i sruši im figure. "Ali šah nije zabranjen", kažu oni, a on će: "E, sad je."
Bi li danas takve metode prošle?
Ne znam kako bi prošlo, ali mislim da je u nekim trenucima potrebno. Da se vratim na tu 1998. i prvu utakmicu u Ligi prvaka, došao sam u ponedjeljak na trening, a stari Kljun ulazi u svlačionicu i traži mene... Bum, šamarčina, znaš kakva.
Svi ostali šute, Kljun izađe iz svlačionice, svi gledaju u čudu. Poslije ga je stara pitala zašto me pljusnuo, a Kljun joj je rekao: "Pusti ga, mali je dobar, jebote, ali već leti metar iznad zemlje."
Da se razumijemo, ja sam na toj šamarčini zahvalan. Danas to vjerojatno ne bi prošlo zbog svih nekakvih pravila, ali sport je vojska. Sport je ekstrem u svakom pogledu, i u odricanju i u treningu i u svemu drugome.
Ne opravdavam šoru i nekakvo nasilničko ponašanje, ali meni su takve situacije bile prirodne i nisam nikad razmišljao o tome bi li to prošlo danas. Danas kao profesor ne smiješ ništa reći učeniku. Pa sad vidite što je ispravno.
Kad ste već spomenuli šoru, što kažete na ovaj nedavni incident u svlačionici Zagreba?
Nemam komentara. Kod nas je znalo dolaziti do svega, hvatali bismo se za vrat, ali da su poletjele šake... Nikad. Svu odgovornost stavljam na leđa Kosu. Ne treba ga gaziti, čovjek je pogriješio, ali on je prvi koji je potegnuo šaku.
To zlato iz Atene do danas je ostalo zadnje zlato hrvatske reprezentacije...
Zbog toga mi je žao. Bez obzira na taj naš veliki uspjeh, vrijeme je da se prestane pričati o tome što je bilo 2004. i da se krene pričati o budućnosti. Bilo je poslije toga još medalja, ali nismo više uspjeli doći do zlata.
Žao mi je, bilo je prilika, a zadnjih desetak godina pomalo kaskamo, idemo prema dolje. Ali uvijek ću reći da vjerujem jer mislim da možemo. Reprezentaciji se treba posložiti kao što se nama posložilo onda da uzmemo zlato.
To nije jednostavno, ali imali smo par godina tijekom kojih smo se počeli zadovoljavati nekakvim sredinama, devetim i desetim mjestima. Ne mogu to opravdati i reći da je to realnost hrvatskog rukometa jer mislim da nije.
S Olimpijskih igara 2008. pamtimo puno Vaših dobrih utakmica, pa i onu protiv Danske u četvrtfinalu, kojoj ste u pobjedi 26:24 zabili sedam golova. Je li to možda Vaša najbolja utakmica za reprezentaciju s obzirom na njenu važnost?
Ne bih rekao da je bila najbolja, ali bila je posebna i važna. Ja tu utakmicu pamtim po nečemu drugom, osim toga što sam je dobro odigrao. Išao sam na doping-kontrolu na kojoj sam bio najduže ikad. To je bila utakmica u ranom terminu, a ja sam došao u ponoć u hotel. Deset sati sam sjedio tamo, nisam se mogao otuširati. Popio sam ne znam koliko vode i sokova, a onda sam cijelu noć svakih pet minuta išao na WC.
Ima li nešto u razdoblju poslije Atene, a prije one famozne 2009., za čime Vam je ostao poseban žal?
Odmah smo 2005. bili u finalu Svjetskog prvenstva. Izgubili smo od Španjolske, a dobili smo Francusku u polufinalu. To je bilo suludo. Jedno polufinale je bilo u 17, gdje su Španjolci igrali s Tunisom, a drugo smo igrali mi s Francuzima u 21:30. Mi smo u hotel došli iza ponoći, a finale je bilo sutra u 15. Nismo se uspjeli oporaviti i regenerirati. Zbog toga mi je žao.
Onda smo 2006. na Europskom prvenstvu izgubili od Francuske u polufinalu, pa su nas Danci dobili za treće mjesto. Nikad nismo voljeli te utakmice za treće mjesto, to nam nije išlo. Ja doma nemam nijednu broncu.
Zanimljivo, jer smo, recimo, samo od 2012. do 2016. skupili četiri bronce...
Mi smo išli osvajati zlata. Kad izgubiš polufinale, ni Lino ni nitko drugi ni mi sami se nismo uspjeli motivirati za te utakmice i to mi je žao. Najviše mi je žao tog trećeg mjesta u Pekingu, kad smo izgubili od Francuza polufinale i onda od Španjolaca za broncu. Te mi je medalje baš žao.
Svjetsko 2007. ste odgledali s tribina, a 2008. Vas nije bilo. Kako to?
Nije bilo prvi put. Meni je reprezentacija uvijek bila ispred mojih interesa i ega. Uvijek sam se prilagodio reprezentaciji. To što sam ja bio na tribinama nitko nije osjetio, nikome nije smetalo, nikome se nisam žalio. Što god ja mislio o tome, reprezentacija je uvijek ispred bilo čijeg osobnog interesa.
Idemo i do tog Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj 2009., čiji ste veći dio proveli upravo tako - na tribinama. Kako ste to proživljavali?
To je bilo teško. To prvenstvo pamtim po ogromnom teretu, ogromnom pritisku koji je bio na igračima. Mi smo bili drugi na svijetu, a prvenstvo smo završili nezadovoljni, sve ti je jasno. Tu je bio splet svakakvih okolnosti, sudačkih odluka, ovoga, onoga...Žao mi je što nismo postali svjetski prvaci kod kuće, ali eto.
Jeste li tada očekivali veću ulogu u reprezentaciji? Prvo lijevo krilo bio je Mateo Hrvatin iz Zameta.
Tada sam možda igrao i najbolji rukomet karijere, imao sam 30 godina i baš sam dobro i kvalitetno igrao u Nordhornu. Da sam bio zadovoljan, nisam. To nije tajna. Ali opet ću reći, što god ja mislio o tome, da sam ja ikakve probleme stvarao i da sam stavljao sebe ispred reprezentacije, nikada. Žao mi je tog zlata jer je tu i završila moja reprezentativna karijera, a još nisam imao ni 30 godina.
I onda ste, unatoč svemu, zaigrali u finalu protiv Francuza. Kako je bilo pripremiti se za to nakon što ste cijelo prvenstvo odgledali s tribina?
Bilo je teško. Cijelo vrijeme sam bio u kadru, ali nisam igrao. Na kraju je došlo do toga da sam igrao finale. Nisam odigrao dobro. Omeyer nas je ubio sve. Vjerujte mi da nikome nije bilo teže nego meni.
Je li ijedan čovjek tako ubijao neku hrvatsku reprezentaciju kao što je Thierry Omeyer ubijao rukometnu?
Daj sljedeće pitanje... Omeyer je bio strašan. Uz dužno poštovanje svima, stvarno je bio golmančina. Ispred sebe je imao obranu koja je tukla, mlatila. Do njega su dolazili oni šutevi koji nisu stopostotni, a on je branio sve živo. On je bio možda i najvažniji kotačić te reprezentacije, bez obzira na Nikolu Karabatića.
Znali ste istaknuti da Vas je nakon tog finala i zaboljela jedna Červarova izjava. Kada su ga pitali bi li nešto promijenio u polufinalu, on je rekao da ne bi stavio Vas u igru.
Idemo radije o pozitivnim stvarima, ali je, zasmetalo mi je jer je bilo na osobnoj razini. Mislim da je bilo nepotrebno i nekorektno, ali bilo pa prošlo. Ja se s Linom i danas čujem. To je normalno u sportu, ne mogu svi biti zadovoljni.
S 30 godina drugačije razmišljaš, vidiš krivca u svakome. Tako je kako je, promijeniti to ne mogu. Da sad sipam neku gorčinu i da ispravljam krive Drine od prije 15 godina, nema smisla niti to želim. Ponosan sam na sve što sam napravio u karijeri, a za Linu ću uvijek reći da je to trener s kojim sam ostvario najveće uspjehe karijere. Bilo bi bezobrazno i nekorektno nešto loše reći o njemu.
To što se on i ja nismo slagali, Bože moj... Pa nisu se slagali ni Ćiro i Prosinečki, s tim da se ja ne stavljam na razinu Prosinečkog, da se razumijemo. Nismo imali isto mišljenje, ali to je život. I Lino bi možda sto stvari danas promijenio, tako da na to ne gledam s nekakvom negativnošću.
Vratimo se još malo na Vašu klupsku karijeru. Devet ste godina proveli u Njemačkoj, igrali ste u najjačoj ligi svijeta. Kako Vam je ondje bilo?
Sve ste odgovorili već u samom pitanju. To je bit sporta, zbog toga treniraš. Igraš dva puta tjedno pred punim tribinama, igraš jake utakmice. To je najljepši dio rukometa, uvijek se rado sjećaš te atmosfere, tih lijepih iskustava. Ponosan sam što sam proveo to vrijeme u Njemačkoj.
Gdje god sam igrao, i u Flensburgu, i u Nordhornu, i u Gummersbachu, bilo mi je predivno. Kad iz ove perspektive pogledam, najljepše i najkvalitetnije možda je bilo u Nordhornu. Tu smo imali strašnu ekipu i strašnu atmosferu. Ali ne može ti sve u životu ići lijepo. Ja sam potpisao ugovor života, a Nordhorn je bankrotirao.
Tko je sve bio u Nordhornu tada?
Golmani su bili Peter Gentzl i Nikolas Katsigiannis, poslije je došao Jesper Larsson. Desno krilo je bio Jan Filip, onda je došao Nizozemac Nicky Verjans. Desni vanjski su bili Holger Glandorf i Steffen Weinhold. Srednji vanjski su bili Mike Machmula, koji je sada godinama vodio Flensburg, i Borge Lund, sada trener u Norveškoj. Pa Peter Kukučka, Piotr Przybecki, Daniel Kubeš, Tobias Karlsson, Erlend Mamelund, Rasko Stojković, Bjarte Myrhol...
Igrači koji su poslije u svojim karijerama napravili nešto veliko. Bili smo baš prava klapa. Ola Lindgren nam je bio trener. To je period kojeg se rado sjećam. Bio je jedan krilni igrač, Pavel Mičkal, on je gotovo cijelu karijeru proveo tamo. Kad je klub bankrotirao, on je ostao, 17 godina je proveo tamo. Prošle godine se opraštao od rukometa i išao sam na njegovu oproštajnu utakmicu. Prvi put sam se vratio nakon 10 godina i osjećaj je bio kao da sam jučer s tog terena otišao.
Kako je bilo igrati u financijskoj neizvjesnosti kada je klub bankrotirao?
Nisam igrao jer sam ozlijedio rame. Supruga je drugi put bila trudna, ja sam se ozlijedio, a klub je bankrotirao. I obično za to kažem da je to jedna stvar u karijeri na koju ne gledam negativno. Izbušila mi je taj balon u kojem živiš kao sportaš i shvatio sam da je život puno suroviji i realniji.
Kad sam se ozlijedio, u međuvremenu sam završio faks, viši sportski trener na Kineziološkom fakultetu, naučio sam što znači lova. Na tu ozljedu gledam pozitivno, usmjerila me u životu.
Ali ipak se niste bavili trenerskim poslom?
Tako je ispalo. Slučajno se dogodilo da se na jednom putovanju upoznam s čovjekom koji je radio u turističkoj agenciji. Pitao me da dođem raditi tamo i eto, još sam tu. Zadnjih 11 godina sam proveo tu.
Oporavak od spomenute ozljede bio je jako dug?
Kad sam se ozlijedio, bio sam kod šest doktora i dobio pet različitih dijagnoza. Premišljao sam se kome vjerovati i što napraviti. Bio sam i kod doktora kod kojeg su se operirali Kostelići. Na kraju sam otišao kod specijalista za ramena u Njemačkoj i to je bio pun pogodak, ali oporavak je trajao dugo, debelo preko godinu i pol dana.
Što je prevagnulo da se 2011. odlučite vratiti u Njemačku, u Gummersbach?
Ljubav prema rukometu, ali ja tek sada shvaćam da sam u glavi završio s rukometom kad sam se ozlijedio. Koliko god sam ja još igrao i pokušavao, to više nije bilo to. Nisam osjećao to rame i ne osjetim ga danas, ali karijera više nikad nije došla na nivo na kojem je bila prije toga.
Karijeru ste završili s nepune 34 godine. Je li Vam žao što ona nije potrajala i dulje?
Život mi se tada već bio okrenuo u drugom smjeru i ne žalim ni za jednim potezom koji sam napravio. Zadovoljan sam i sretan zbog svoje karijere. Da se svi mogu vratiti, onda bi svi bili najbolji. To je život i ima stvari koje bih promijenio, ali puno je više onih lijepih stvari. Njih pamtim, ružne baš i ne.
Evo jedno kvizaško pitanje. Koja sve braća imaju medalje s velikih natjecanja s hrvatskom rukometnom reprezentacijom?
Imaju li Valčići? Joso nije uzeo? Dobro, znači buraz i ja, da vidimo tko još...
To je to.
Nema nitko više?
Nema. A kad smo kod Vašeg brata Lovre, koliko ste mu pomogli u razvoju i jeste li mu na neki način bili uzor, s obzirom na to da ste 11 godina stariji od njega?
A koliko sam mu odmogao time što sam ja bio stariji i tako mu stavio teret? Buraz je bio veći talent od mene, ali karijera mu se nije razvila u smjeru moje i puno ranije ju je završio. Sretan sam i ponosan što smo i Lovro i ja uspjeli osvojiti medalje.
Žao mi je sa sportske strane što nije uspio napraviti puno više, ali s ljudske strane vidim koliko je dobro iskoristio to vrijeme, što je ranije završio karijeru, da se realizira u životu.
Čime se on bavi danas?
U građevini je. Buraz nije dugo igrao rukomet, ali je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu, treće mjesto u Španjolskoj 2013. godine. Iskoristio je drugi segment života i dosta je dobro napredovao u poslovnom smislu te je napravio nešto što mnogi neće za cijeli život.
Pitam Vas to i zbog Vašeg sina Petra, koji sada igra za RK Zagreb. Kolika je njemu prednost ili uteg to što ste mu otac?
Ja ću samo reći da ne želim da ga se povezuje sa mnom i da ne želim da on bude tema u mojim ustima. Petar je svoj čovjek, nedavno je napunio 18 godina, neka sam sebe usmjerava, neka mu se život razvija onako kako on hoće, a ne po nekim mojim stavovima ili stavovima javnosti.
Nikad neću dozvoliti da se kaže da je Petar Goranov sin. Ne, Petar je Petar, a ja sam mu tata. Ne volim stavljati nepotrebna opterećenja na djecu. To je teško za njih u toj razvojnoj fazi. Petar je dobar i ja mu mogu poželjeti samo da bude bolji od tate.
Ali postoji i dosta roditelja koji su druga krajnost...
Da, koji su druga krajnost i koji su bolesnici. Bolesnici, ostavite djecu da se normalno razvijaju. Nemojte rješavati svoje nerealizirane životne ambicije preko djece. To je moj stav.
Da se dotaknemo hrvatske reprezentacije, može li se više išta predviđati kada je ona u pitanju? Posljednjih godina nije bilo dobrih rezultata, ali bilo je dobrih utakmica, koje su ulijevale nadu, a na kraju - ništa.
Da, usponi i padovi. Volio bih da mogu reći da možemo predviđati medalju. Nama rezultati zadnjih godina ne govore u korist i ne daju nam za pravo da se ističemo. Ali to je možda i dobro, da se skine taj pritisak domaćeg prvenstva jer ono što smo mi imali je bilo strašno. Nikad nisam imao neke pritiske da nisam mogao spavati od njih, ali to u Hrvatskoj je baš bilo... Uh.
Naravno da bih volio da napokon dođemo do te medalje, ali za nju ćemo se morati dosta potruditi i dosta dobro igrati. Rukomet postaje sve širi i sve jači, ne bazira se na par određenih država, nego barem deset reprezentacija na ovo prvenstvo dolazi po medalju.
Koja je uopće realna snaga hrvatske reprezentacije? Trenutačno se čini da Danska odskače, prate je Francuska i Švedska, a onda ima dosta podjednakih reprezentacija.
Gledajte, Norveška je, recimo, imala reprezentaciju za medalju, ali prvih sedam igrača. Nisu mogli izgurati cijelo prvenstvo. Nije imala klupu. Uvijek su bili na rubu i nisu uspjeli napraviti taj mali korak.
Imaš Nijemce, ne bih nikad za njih rekao da će uzeti medalju u Parizu, pa su je uzeli. Šveđani su dobri, Španjolci su neugodni, Portugalci se strašno dižu... Puno reprezentacija je došlo po medalju, neki s realnim, neki s nerealnim ambicijama, ali kvalitetu svi imaju.
Može li se onda u taj rang Njemačke, Španjolske, Portugala svrstati i Hrvatska? Jer, eto, Njemačku smo dobili triput u osam mjeseci, Španjolsku smo razbili na Euru, a onda gubimo od Mađarske, Islanda...
Kvaliteta je kontinuitet, kvaliteta nije bljesak. Ako mi uspijemo zadržati kontinuitet tih dobrih utakmica koje pokazujemo da možemo odigrati, onda imamo šansu za medalju.
Kakav je potencijal hrvatskog rukometa za budućnost, gledajući na to kako se radi s mlađim kategorijama?
Mlade generacije na reprezentativnom nivou imaju relativno dobre rezultate. Ulaže se u njih, radi se, a koliko će se oni na kraju razviti, to ovisi o klubovima. To je segment koji bi trebao biti puno bolji.
Puno centara se ugasilo i to nije dobro za rukomet. Sve je manja baza iz koje izvlačimo igrače. Na kraju sve najviše ovisi o tome koliko se kvalitetno radi u kojem klubu, a reprezentativni nivo je samo pokazatelj globalnog dijela.
Kako Vam se dosad čini mandat Dagura Sigurdssona?
Kao i svakom treneru, želim mu puno sreće i sigurno je da radi ono što misli da je najbolje za hrvatsku reprezentaciju. Njegovi rezultati najbolje govore za njega, uspješan trener je već godinama. Njegove metode se nekom sviđaju, a nekom ne, ali na kraju će rezultat odrediti sve.
Što kažete na nastup hrvatskih klubova u Europi ove sezone?
Zagreb je upao u tešku grupu u Ligi prvaka i to je velika stvar. U puno utakmica su bili u egalu, ali upali su u grupu koja je stvarno paklena. Da su u drugoj grupi, već bi imali 12 bodova. I to je nekakva škola i to je nešto što Zagreb mora proći, mladi igrači tu moraju stasati.
Na Sesvete gledam pozitivno, izašli su u Europsku ligu i došli na veliku scenu. Za Nexe neću reći da je neuspješan, ali očekivao sam više od njih. Doveli su pojačanja, uložili su novac, ali tako je to u sportu. Ne može sve onako kako ti hoćeš i novac ne garantira uspjeh. Ali želim im da iduće godine bolje igraju i da imaju bolje rezultate jer je to u interesu hrvatskog rukometa.
Što se tiče rukometa općenito, biste li mijenjali što od pravila?
Pravila su se malo prilagođavala s vremenom, i to uglavnom igri Skandinavaca uvođenjem stvari kao što je brzi centar. Uvijek se vraćamo na suđenje. Rukomet je kontaktni sport, a problemi nastaju jer je jedna stvar za mene penal, a za tebe probijanje.
Uspije li se doći do razine da se o tome ne priča i da suci nemaju toliki utjecaj na igru, to će biti odlično. Što se tiče drugih pravila, ne bih volio da se vremenski ograničavaju napadi ili da se uvode neka pravila da gol iza devet metara vrijedi dva ili slično.
Koliko rukomet ima potencijal rasti s marketinške strane?
Ako rukomet ode u Ameriku, sve si riješio. Tamo se marketing rješava. Nisu iduće Olimpijske igre u Los Angelesu bez veze, nego zato da dignu marketinšku vrijednost. Tu leži rješenje marketinških problema u rukometu.
Znači, to je ona priča da se skupe LeBron James i ekipa, zaigraju rukomet i pobijede sve...
Samo kad je taj komentar bio, vidjeli ste koliko je rukomet dobio na popularnosti. I Luka Dončić je rekao da bi se prevarili ako misle da je samo tako. Tih par komentara je rukometu diglo popularnost i pokazalo da se sve vrti u Americi.
Što kažete na GOAT debatu u rukometu? Tko je najbolji, najveći svih vremena?
Svatko ima svoje mišljenje. Je li najbolji onaj tko je najbolji igrački ili onaj tko je osvojio najviše medalja? Jednog Kiru Lazarova nitko ne spominje jer nije osvajao medalje. A ja ću vam reći ovako...
Ivano Balić je broj jedan. Onda dugo, dugo nitko, a onda opet Ivano Balić. To je čovjek koji je najbolji ne zato što je on bio najbolji, nego zato što je pored njega svaki igrač bio 50 posto bolji. To je čovjek koji je godinama bio ispred svog vremena, igrao je rukomet na način koji nitko drugi nije mogao pratiti jer je to nešto fascinantno.
Primjerice, na treningu smo radili višak gdje je on morao dodati na desno krilo Džombi. I to je vrhunac, to je cilj. I on zamahne i vrati dijagonalu Lackoviću, a Lacković stoji sam. I sad mi svi ostali gledamo u njega, a on nas pita kako to nismo vidjeli. Objašnjavali smo mu: "Ivano, to vidiš samo ti."
Uz dužno poštovanje Nikoli i svim drugim igračima koji su zaslužili ući u istu rečenicu s Ivanom Balićem, najbolji na svijetu i GOAT je Ivano Balić.
Podsjetilo me ovo i na onu priču kad su vam došli Norvežani i rekli da su vam pročitali sve akcije...
A mi nijedne akcije. To je ono što sam pričao, da nitko neće imati tri vanjska kao što su Lacković, Balić i Metličić. Oni su se žmirećki kužili, ta cijela ekipa se žmirećki kužila. Pero je igrao desnog vanjskog i imao je osjećaj za bacanje cepelina. Ali nikada, nijednom se nismo dogovorili kad će on baciti cepelin. A svaki put kad bih ja skočio, lopta bi mi došla u ruke.
To je taj osjećaj u igri, povjerenje jednog u drugog. Ako bismo kao ekipa osjetili da je netko siguran, lopte bi išle na njega. Nije bilo škrtosti, radili smo jedan za drugoga, nije bilo sumnje. Poginuli bismo jedan za drugoga. Baš smo bili prava klapa, ekipa.
Za kraj, jedan zadatak koji zna biti pomalo težak. Možete li sastaviti idealnu sedmorku od igrača s kojima ste igrali?
Za početak, Patrik Ćavar. Kaleb se neće ljutiti, Pako je bio čovjek koji mi je bio idol. Lacković, Balić, Metličić, Džomba, Sulić i ne znam... Na gol mogu staviti koga hoću, ali ja ću staviti Mirka Bašića.
Svatko mi može reći da sam subjektivan, ali nitko mi ne može osporiti nijednog od njih. Za mene to nije težak zadatak. To su igrači s kojima sam igrao i koji su za mene najbolji na svijetu.