DINAMOVA legenda Marko Mlinarić danas slavi 62. rođendan. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom prenosimo tekst iz prosinca 1987., kada je Mlinka nakon 15 godina napustio Dinamo i prešao u Auxerre. Darko Tironi je za časopis Sprint razgovarao s Mlinarićem nakon odlaska u Francusku te je napravio sjajan rezime njegove dotadašnje karijere.
NEDJELJNO popodne. Glas s druge strane žice zvučao je sretno i razdragano. Marko Mlinarić nikada nije uspijevao sakriti svoje emocije. U novom, francuskom nogometnom miljeu sjajno mu je krenulo:
"Prvi dojmovi? Sjajni, odlični! Jučer smo pobijedili Brest 4:0. Doslovce smo pregazili nesuđeni klub Bore Cvetkovića. Kažu da sam igrao za visoku ocjenu, i sam sam potpuno zadovoljan derbijem. 'Narihtao' sam dva gola, sve mi se u ovom času čini prekrasnim. I publika i suigrači, doista, ništa mi ne fali. Osjećam se baš kao u Zagrebu!"
Očito, on nije Amerikanac u Parizu, on je Zagrepčanin u Auxerreu: "Jesam, plašio sam se kako će me prihvatiti, stranac je ipak stranac, zar ne? No, njihova druželjubivost sasvim je razoružala moj početni strah. Naravno, imao sam sreće, dobro smo igrali, visoko pobijedili."
FC Auxerre za nas je poprilična nepoznanica: "Sada smo, nakon ove pobjede, na visokom četvrtom mjestu. Idemo na Kup UEFA, klub je i ove jeseni igrao u Europi... Imamo tri reprezentativca od kojih mi se na prvoj utakmici ponajviše svidio centarfor Cantona. Upravo sam njemu namjestio golove."
Gradić je stotinu i pedeset kilometara udaljen od Pariza: "To je maleni, simpatičan gradić, uvjeren sam da ću u njemu ugodno i udobno živjeti. Nisam se baš pretrgao da ga odmah upoznam... Zamijetio sam samo jednu prekrasnu katedralu i mnogo lijepih crkvica..."
Okrećemo razgovor na Dinamo na nedavni rastanak: "Oprostio sam se s porazom u Novom Sadu, to mi je strašno žao. No, i to je sport. Sve ostalo, što se tiče kluba, bilo je OK. A nije u redu, to nikada neću prežaliti, i nikada mi neće biti jasno, što sam otišao zbog nesuglasica koje nemaju veze ni s klubom, a još manje s nogometom."
U Dinamu je proveo punih 15 godina. Više od polovice života. A oni koji su ga u tom vremenu barem malo bolje upoznali, zasigurno neće ostati iznenađeni odgovorom na pitanje kada je u tom desetljeću i pol u Maksimiru bio najsretniji: "U pionirima i juniorima!"
A kad mu je bilo najteže? "Kad nakon titule 1982. nismo uspjeli uhvatiti i drugi naslov prvaka. Ili sve ove posne godine, godine kad smo europska kup-natjecanja mogli gledati isključivo na televiziji."
Toliko o Auxerreu i Dinamu, dolasku i odlasku. Na kraju nam je opisao kako su ga odmah nakon utakmice protiv Bresta dočekali francuski televizijski novinari i zamolili za komentar skupine kvalifikacija za prvenstvo svijeta u Italiji.
"Sve je otvoreno - to sam im rekao - I makar se tri reprezentacije na papiru izdvajaju, Francuska, Jugoslavija i Škotska, u današnjem nogometu više uopće nema pravih favorita." I tako je, barem posredno, prvi Mlinkin nastup u Auxerreu zabilježila i francuska televizija.
Mlinka je imao nešto čime su bili hendikepirani njegovi prethodnici
Dinamo je ostao bez kapetana, bez igračkog vođe, bez prirodnog, "nasljednog" lidera, nogometaša koji je još u omladinskom uzrastu bio, kao što su to bili Zajec ili Kranjčar, ili kao što će to biti Zvonimir Boban, određeni da ponesu Dinamov nogometni stijeg.
I možda Mlinka nije bio autoriteta jednog Zajeca, možda nije imao onu nogometnu perfekciju ni osobnu moć da se nametne savršenom ozbiljnošću i mirnoćom poput Zeke, možda nije imao igračku lepršavost i momačku nadmenost jednog Kranjčara, nije ni važno, Mlinarić je imao nešto sasvim drugo, nešto čime su pak bili hendikepirani njegovi prethodnici.
Jer, ne sjećamo se da je bilo koji vođa unio toliko sentimentalnosti, toliko emocija i osobnosti u "svoj posao" koliko Mlinarić. Ne sjećam se, također, da je bilo koji Dinamov kapetan toliko ratovao s publikom, posebno onom na istočnoj tribini, poput Mlinarića... ali pak, nitko nikom nije zamjerio.
Bili su to kratki ratovi, ratovi iz ljubavi, bili su to zvižduci na račun plave "desetke", pa Mlinkine raznorazne nepristojne poze, pa zgražanja na Istoku, i na koncu, skoro uvijek, završavalo bi - Mlinarićevim suzama!
Istina je i još jedna: rijetko je koji miljenik Dinamove publike toliko griješio, toliko tvrdoglavo išao svojim putem, ali se i toliko kajao i toliko plakao. Ali ima i ona sasvim druga strana te iste medalje. I isto toliko istinita: rijetko su kojem miljeniku Dinamove publike nanijete tolike nepravde, toliko glupih uskraćivanja, toliko osporavanja...
No, jedna se stvar u ovoj pričici o Mlinariću nikako ne smije zaboraviti. Bez obzira na sve zgode i nezgode, na okolnosti u i oko Dinama, Marko je u jednom uvijek bio na visini: uvijek bi bio na strani suigrača, čak bi se više zalagao za njihovu, nego svoju "pravicu", nikada tako za sebe, kao što je znao za druge i boriti se, i moliti, i tražiti. Takav je ostao i na kraju.
Blažević i Mlinarić bili su čudan par
U jednoj od onih dugih maksimirskih noći, kad su svjetla u Dinamu gorjela do pred jutro i kad se najmanje pričalo o nogometu a više o politici, zabilježili smo kratak razgovor Mlinarića i Blaževića. Kapetan je tada inzistirao da se od dijela njegove odštete izmire dugovanja prema nekim igračima.
Isto je tako žestoko tražio stan za Jozu Bogdanovića, isto je tako jurio kod Blaževića da zaštiti ponekog igrača od kazne... Blažević i Mlinarić su, i to je za priču, jedan doista čudan par.
"Evo ti, sine, desetka, s tim brojem igraju samo najbolji, ti to i jesi", tako je, kažu očevici, još tamo 1980. na turneji po Australiji Blažević "stvorio" Mlinarića. Kažemo "stvorio", jer su Marka, svojedobno, iz Maksimira tjerali, naprimjer, u Banjaluku. Neki su Dinamovi stručnjaci, naime, tvrdili da Marko nikada neće postati igračina, navodno ima "spušten tur".
A kolovoza 1982. zabilježena je i sljedeća izjava Ćire Blaževića: "Dok sam ja trener, ne računam više na Marka Mlinarića. Predložio sam mu da čeka novog trenera. Neće više ni trenirati s prvom momčadi." Ili turneja u siječnju 1983. po Južnoj Americi. Blažević ostavlja Mlinarića, po kazni, u Zagrebu!
"Ljubav" je ipak pobijedila. I uzajamno poštovanje. Ćirine prijetnje i Mlinkine suze - to je kratki petogodišnjeg druženja. I dva od tri Mlinarićeva trofeja.
Debitirao je u Dinamovoj prvoj momčadi 8. travnja 1978. Bilo mu je nepunih 18. U Osijeku je, tada, zamijenio Snješka Cerina, odigrao dvadesetak minuta. Osijek je pobijedio 1:0.
Prvu "pravu" utakmicu odigrao je sedam dana kasnije, u Maksimiru protiv Sarajeva. Na njegovoj "strani" igrali su Ivković, Devčić, Jovičević, Mustedanagić, Kuže, Bogdan, Sezen, Bručić, Kranjčar, Zajec i on na broju 11. Trener Milan Antolković. Na "kontra" strani, uz ostale, Sušić, Šljivo, Hadžibegić, Rajković, Repčić... Rezultat 3:3, Marko je strijelac trećeg "plavog" pogotka.
Poslije Srećka Bogdana (595) i Cice Kranjčara (556), Mlinarić je s 530 nastupa u plavom dresu već danas postao legenda iz Maksimirske 128. Legenda s tri trofeja, dva kupa (1980. s Vlatkom Markovićem i 1983. s Blaževićem) i jednim prvenstvom (1982.).
Dok su svi tražili krivce, on je polazio od sebe
Nakon utakmice Jugoslavija - Engleska 1:4, vozimo se u istom, noćnom vlaku Beograd - Zagreb. San nikako ne ide na oči, utjeha i zaborav pokušavaju se naći u kartama. Maleno društvo, od nogometnih "lica" Mlinka i Karlo Žagar. Svako malo, i bez obzira na to što ga "liže karta", Marko se "vraća" na Marakanu.
Velika većina jugoslavenskih reprezentativaca je u hodnicima Zvezdinog stadiona prolila žuč na dvojicu suigrača, na Ravnića i Elsnera. Nitko ne priča o svojoj igri, već samo o dvojici nesretnika. A Mlinka? "Igrao sam kao 'gluha svinja'. Najbolje da više i ne obujem kopačke. Sram me je, kako ću ljudima pred oči."
A Ravnić, a Elsner, pitamo i provociramo? "Ravnić? Žao mi je, ja sam mu vratio onu kratku loptu, pa je u toj akciji dobio udarac u nos. Moram ga ujutro nazvati, nadam se da nije ništa ozbiljno."
Takav je, eto, taj Mlinarić. Jer, dok su ostali pronašli dežurne krivce, on je pošao od sebe. Dok su drugi galamili i tražili alibi za svoje slabosti, on je pokušao opravdati suigrače. A tada, u Beogradu, bilo je mnogo lošijih od njega.
I, pitanje: Isplati li se uopće biti toga soja? Opet ga neće biti u državnoj vrsti, kao što ga nije bilo toliko puta prije, od španjolskog mundijala pa naovamo, a drugi će se i nadalje šepuriti, larmati i igrati očajno... Neka čudna nogometna pravda.
Za reprezentaciju je Mlinarić odigrao 15 utakmica. S debijem na Parku prinčeva protiv Francuske 1983. (0:4) i finišom protiv Engleza 1:4. Ili, točnije, odigrao je osam cijelih i sedam "polovičnih".
Što su drugi govorili o Mlinariću?
Za kraj, nekoliko rečenica drugih aktera o Mlinariću. Što misle, što su kazali:
Dražan Jerković: Svojedobno sam pogriješio u vezi Mlinarića, nisam pretpostavljao da će postati veliki nogometaš. Smatrao sam da nije "ono pravo", međutim, izrastao je u pravog nogometnog asa. (prosinac 1984.)
Zlatko Vujović: Fenomenalan igrač, neuhvatljiv. S njim je moguća svaka suradnja u napadu. Odlično surađuje, ne stavlja sebe u prvi plan. Nisam imao priliku promatrati nekadašnjeg Dinamovca Lamzu, stariji poznavaoci nogometa tvrde da ga je Mlinka dostigao. (lipanj 1985.)
Mehmed Baždarević: Mlinka je počeo kao lijevo krilo, pa je i danas vidljivo da se više drži lijeve strane. Probojniji je od mene, mnogo bolji i ofenzivniji. Ja sam jači u defenzivi. Zbog svih kvaliteta, a ne samo zato što mi je odličan prijatelj, ubrajam ga u najbolje igrače Jugoslavije... (studeni 1985.)
Miljanićeve i Osimove riječi nećemo, ovom prilikom citirati. Oni su, često jedno pričali, a drugo radili. Pogotovo kad je Mlinarić u pitanju...