GORAN IVANIŠEVIĆ sutra će u Newportu na Rhode Islandu biti uvršten u tenisku Kuću slavnih.
Legendarni tenisač postat će prvi Hrvat kojemu je to uspjelo, a s njim će u elitno društvo ući i Conchita Martinez. Ivanišević je ovom prigodom dao veliki intervju za stranice ATP-a u kojem je govorio o najtežim i najboljim trenucima u karijeri. Prepričao je kako je u siječnju 2001. godine, šest mjeseci prije nego što će s pozivnicom osvojiti Wimbledon, bio na rubu odustajanja od tenisa. Na Australian Openu u Melbourneu kasnio je 15 minuta na meč jer nije mogao naći jedan od zabačenih vanjskih terena.
"Rekao sam sebi 'Što radiš, čovječe? Što ti ovo treba? Prestani.' No prijatelj mi je rekao da ne odustajem i da ovo nije način na koji se trebam oprostiti. Rekao mi je da neću biti sretan ako sad odustanem. Imao sam strašno puno uspona i padova i trenutaka kad sam dotaknuo dno. Ljudi samo vide ono lijepo, pobjede i naslove, ali tenis je konstantna borba. To čini sport prekrasnim", rekao je Goran.
Najviše pažnje posvetio je, jasno, osvajanju Wimbledona, što mu je i omogućilo ulazak u Hall of Fame. U Queen'su je prije Wimbledona izgubio od 194. igrača svijeta Cristiana Carattija, a u 's-Hertogenboschu je izgubio od Lleytona Hewitta.
"Igrao sam užasno", rekao je Goran, koji je shvatio da nešto mora promijeniti uoči Wimbledona.
Novinarima je tijekom turnira rekao da je u Wimbledon doveo tri Gorana. Dobroga Gorana, lošega Gorana i Gorana za krizne situacije.
"Ne znam što se dogodilo na tom turniru, to mi je i dalje misterij. U prvom tjednu sam se osjećao jako dobro, posebno. Osjećao sam nešto. Kako bih se dodatno oslobodio pritiska, stvorio sam još dva Gorana. Ljudi su se počeli smijati, a ja sam rekao 'Zašto ne?' To mi je jako pomoglo tijekom mečeva jer sam razgovarao sa sobom i još dva Gorana", rekao je Ivanišević i dodao:
"Na kraju je to ispala nevjerojatna priča. I danas, 20 godina kasnije, ljudi me pitaju s kojim Goranom razgovaraju. Samo s jednim, on je dovoljan. Očito su mi trebala tri Gorana da osvojim Wimbledon, jedan nije mogao sam."
Na putu do epske titule tada 125. igrač svijeta nanizao je Carlosa Moyu, Andyja Roddicka, Fredrika Jonssona i Grega Rusedskog. S Timom Henmanom je u polufinalu igrao tri dana, a u finalu je s 9:7 u petom setu pobijedio Patricka Raftera. Finale se igralo u ponedjeljak, na "People's Monday", kad su ulaznice ponovno išle u prodaju za "obične" ljude.
"Nikad više netko s pozivnicom neće osvojiti Wimbledon niti će ikad više biti takve atmosfere jer je sad postavljen krov. Dobio sam milijune poruka i milijune upita za intervju 20 godina nakon osvajanja turnira. Nevjerojatno je koliko je taj moj Wimbledon nakon svih tih godina zanimljiv i koliko je promijenio moj, ali i živote drugih ljudi. To je stvarno posebno", rekao je Goran i nastavio:
"Mislim da bi mi trebali dati neku diplomu iz psihologije jer sam uspio smiriti sam sebe na tom turniru. To je jednako fascinantno. Nisu tenis samo forhendi i bekhendi. Mislim da će me se ljudi uvijek sjećati kao Gorana, zanimljivog tenisača. Mogao sam biti bolji, ali i lošiji. Kažu da sam mogao osvojiti više Grand Slamova. Da, slažem se, ali mogao sam isto tako ne osvojiti Wimbledon i biti na vratima Kuće slavnih. Govor sam mijenjao sedam milijuna puta, no što god kažem, uglavnom ću svima zahvaliti. Mislim da će me ljudi pamtiti kao tipa za kojeg su znali da će se uvijek dogoditi nešto zanimljivo, čak kad ni ja to sam nisam znao. Pamtit će Gorana zbog kojeg su se smijali, plakali i uživali."