NAKON što je proteklog vikenda primljen u Tenisku kuću slavnih u Newportu, Goran Ivanišević vratio se u Hrvatsku. U Umagu, gdje se ovog tjedna održava Croatia Open, preko Zooma je održao press-konferenciju na kojoj je malo govorio o turniru, malo o predstojećim Olimpijskim igrama u Tokiju, a puno o ulasku među teniske besmrtnike, ambicijama u ulozi trenera Novaka Đokovića i manje poznatim dogodovštinama iz karijere.
Kako se osjećate nakon ulaska u Kuću slavnih?
Čekao sam godinu dana nakon objave, ali tek u ta tri dana u Newportu dobiješ osjećaj što to stvarno znači, na koji način oni to pripreme i koliko je to veliko. Kad vidiš sva ta imena u muzeju pa vidiš neke svoje stvari, pitaš se što radiš tamo i polako postaješ svjestan da si dio toga. Put je trajao 40 godina, počeo u Splitu i završio u Newportu. Ponosan sam. Kad je Conchita Martinez držala svoj govor, počela je kiša. Mislio sam: Pa neće valjda sad pljusak nakon što sam ovoliko čekao. Ali kad sam ja u pitanju, sve je moguće.
Što vas se najviše dojmilo?
Svi ljudi tamo su ostavili dojam, prvi put sam upoznao Original Nine, devet žena koje su promijenile svijet ženskog tenisa, velika Billie Jean King, svi ljudi koji su bili tamo. Prime te kao da si jedan od njih, sad si član tog elitnog društva. Uvijek sam bio kritičan prema sebi, ali ovaj put bio sam ponosan jer sam vidio da sam napravio nešto veliko.
Možete li se prisjetiti nekih manje poznatih bizarnih stvari iz karijere?
Baš sam se nekidan sjetio... Kad sam igrao protiv Mantille u četvrtfinalu Hamburga, bio je to zadnji meč, a meni je bilo dosadno, pa sam odlučio izblajhati bradu u bijelo. Stavila mi je onaj vrag koji se drži 40 minuta, a kako sam ja to udisao, pao mi je tlak, pa su me odveli s terena. Moja ludost s blajhanjem nije dobro prošla. Ne znam bih li bio bolji ili lošiji da sam bio drukčiji, ali to sam bio ja. Meni bi u sekundi nešto palo na pamet, nisam to smišljao, ali zato je izgledalo bolje i luđe. Na neke stvari sigurno nisam ponosan.
Govorite da je Newport kraj puta, ali pred vama je puno izazova u trenerskoj karijeri...
Ispast će da ću biti bolji i uspješniji trener nego što sam bio tenisač. Nije to kraj puta, nego kraj mene i mojih Gorana, kraj mene kao tenisača. Nisam ni blizu kraja svog puta, onoga što i kako želim postati kao trener. Ispred mene je još puno stresa, radosti i žalosti. Ovo je kraj jednog poglavlja, da se bolje izrazim.
Možda jednog dana u Kući slavnih završite i kao trener?
Ne razmišljam o tome, ali zasad se ne mogu požaliti, ide mi dobro. Ljudi su sumnjali u mene, kako mogu biti trener kad sam bio onakav na terenu, ali ja sam uvijek znao. Uvijek sam imao žicu za to, učio sam od najboljih, gledao, upijao, mijenjao sam se i ja kroz vrijeme. Uživam. Stresno je, nije lako, ali volim to, volim biti na terenu. Ima u budućnosti još puno dobrih stvari za mene.
Što očekujete od ovogodišnjeg Umaga?
Kad gledamo prošlost turnira, uvijek ima neku dobru priču i ispadne dobro. Osvoji netko novi ili netko dobar. Umag je dao puno vrhunskih tenisača. Treba gledati Španjolca Alcaraza, on je budućnost tenisa. Ne znam hoće li osvojiti, ali bit će odličan igrač, on je najbolje što je Španjolska dala nakon Nadala. Filip Krajinović je igrao finale Hamburga prošlog tjedna, u odličnoj je formi. Prvi put ga gledam i jako mi se sviđa, brzo će među 100. Opet će se stvoriti dobra priča, bit će dobrih mečeva i dobro finale. Vrijedi doći i pogledati.
Olimpijski turnir doživio je puno otkaza. Hoće li Novak Đoković uopće imati konkurenciju?
Ljudima se ne da svaki dan biti zatvoren zbog restrikcija, testirati se svaki dan, nema publike, ne smiju te ni drugi sportaši doći gledati, ne smiješ se družiti ni sam sa sobom. Bit će vruće i sparno, razumijem ljude koji su već bili na Igrama, pa im se ne da to sve prolaziti. Glupo je reći da Đoković nema konkurenciju, ali igra se na dva dobivena seta, a to je sasvim drukčiji sport nego kad se igra na tri. Ima dobrih, opasnih igrača, dobrih servera, a teren je vrlo brz. Olimpijsko zlato je njegova velika želja, a ponekad čovjek u želji izgori. Neće mu biti lako iako je velik favorit. Zbog njega bih volio da osvoji tu medalju koju toliko želi.
Što očekujete od Hrvata u Tokiju?
Najveće šanse imamo u parovima, ne samo zbog Mektića i Pavića. Još će jedan par biti jako neugodan, Čilić i Dodig. Imamo šansu za dvije medalje u parovima. S Čilićem se nikad ne zna, može igrati dobro, a može kao u Londonu, kad je odigrao super dva seta pa nestao. Nadam se da će pronaći formu. Drukčije je kad igraš za svoju zemlju, za sve sportaše koji su tamo. Nadam se da će i Donna Vekić igrati dobro i da ima šanse.
Kako komentirate otvaranje akademije Ivana Ljubičića na Lošinju?
Super je što se otvaraju akademije. Ne znam kako će to funkcionirati, ali nadam se da na Lošinju planiraju aerodrom jer je izvan ruke. S njegovim imenom i poznanstvima to može funkcionirati fenomenalno. U Hrvatskoj dobro dođe svaka akademija, pogotovo na takvim mjestima.