VIŠEMILIJUNSKI transferi 30-godišnjeg Miralema Pjanića iz Juventusa u Barcelonu i 23-godišnjeg brazilskog veznjaka Arthura Mela iz Barcelone u Juventus u financijskom smislu još su jedan od poteza kojima klubovi žele izbjeći sankcije zbog gaženja Financijskog fair-playa na kraju godine tako što će u knjigama ove transfere prikazati kao profit.
Naime, Barcelona je kupila Pjanića za 60 milijuna eura uz dodatnih pet milijuna eura koji se mogu isplatiti kroz razne bonuse. U suprotnom pravcu, Arthur ide u Juventus za odštetu od 80 milijuna eura s uračunatim bonusima.
Zašto keširaju, ako su mogli razmijeniti igrače?
Osnove matematike ukazuju da se radi o razmjeni igrača između dva kluba, pri kojoj bi Barcelona nadoplatila Juventusu razliku u cijeni. Zašto su klubovi inzistirali na plaćanju ogromne cifre za transfere umjesto na razmjeni igrača koja se u osnovi dogodila?
O toj temi danas pišu mnogi ugledni mediji, od Forbesa do Marce. Poanta je u knjiženju profita koji će Juventus i Barcelona prikazati Uefi u izvještajima za Financijski fair-play (FFP).
Financijski fair-play je, podsjetimo, skup propisa koji su trebali rezultirati dugoročnom održivošću klubova, koji pod prijetnjom sankcijama ne smiju trošiti više od onog što zarađuju. FFP je uveden 2011. godine kao pravilo za spas nogometa, izvlačenja klubova iz milijunskih dugovanja nakon svjetske recesije i stopiranja suludog trošenja novca na transfere koji na papiru i bankovnim računima nemaju pokrića.
No klubovi su dovitljivošću pronašli rupe u pravilima i ubili Uefin model, zamišljen kao varijantu salary-capa, koji je u američkim ligama vrlo jednostavno postavljen propisivanjem budžeta, a klubovi za probijanje maksimalne svote koju smiju potrošiti plaćaju penale. O tome smo ranije pisali opširne analize, a problem je potvrdila i Uefa koja je ove sezone iznimno pomaknula rok za predaju godišnjih financijskih izvješća za iduću godinu.
FFP odavno gubi smisao
Odluku su nogometni vlastodršci donijeli u sklopu kriznih mjera za pomoć klubovima zbog pandemije koronavirusa, ali nakon izbacivanja Manchester Cityja iz Lige prvaka (žalbeni postupak je u tijeku) zbog upumpavanja novca kroz sponzorske ugovore s kompanijama kao što je Etihad, glavni sponzor kluba, nema dileme da FFP nije rješenje, nego veliki problem za vrhunski nogomet.
U slučaju transfera Pjanića i Arthura, koji će zamijeniti radna mjesta na kraju tekuće sezone, Juventus će prijaviti profit veći od 40 milijuna eura, dok će Barcelona biti u plusu oko 50 milijuna eura, a potrošili su puno više. Postavljaju se dva pitanja - otkud toliki profit i zašto su klubovi odlučili kupovati igrače, umjesto obaviti njihovu razmjenu uz nadoplatu razlike?
Kako će prikazati profit?
Pravilo o FFP-u kaže da se novac od transfera knjiži tijekom trajanja igračeva ugovora. Naprimjer, ako neki klub dovede igrača za 20 milijuna eura i s njim potpiše četverogodišnji ugovor, onda će se ta cifra od 20 milijuna dijeliti na četiri godine, tako da će u FFP-ovim knjigama pisati da klub svake godine plaća po pet milijuna kao amortizaciju.
Međutim, kada klub proda igrača za 20 milijuna eura, onda se to odmah knjiži kao profit u visini istog iznosa. Razlika je, dakle, u knjiženju kod prodaje i kupovine.
Barcelona je 2018. godine dovela Arthura za 30 milijuna eura i s njim potpisala ugovor na šest godina. Pošto su prošle već dvije godine njegovog ugovora, jasno je da se Barceloni oduzelo 10 milijuna kroz amortizaciju te da je preostalo još 20 milijuna za obračun njegova transfera. Međutim, prodajom Arthura za iznos od 72 milijuna eura, Barca je u plusu od 52 milijuna.
S druge strane, Juventus je Pjanića platio 35 milijuna eura 2016. godine. On je tada potpisao petogodišnji ugovor, što znači da se od ukupnog iznosa za transfer godišnje oduzimalo sedam milijuna. Potom je Pjanić nakon dvije godine boravka u klubu ponovno produžio ugovor i do ljeta 2023. godine.
Novo izigravanje pravila
Tako je od ukupnog iznosa prije potpisa novog ugovora oduzeto 14 milijuna i preostao je 21 milijun. Nakon što se ta cifra podijeli na pet, na koliko je potpisan novi ugovor, računica kaže da je Juventus godišnje trebao plaćati 4,2 milijuna eura zbog tog transfera. Od produženja ugovora prošle su dvije godine tako da mu je preostalo isplatiti još oko 13 milijuna, ali pošto je za Pjanića dobio 60 milijuna od Barcelone, onda je u plusu od 47 milijuna eura.
Juventus se na službenoj stranici čak pohvalio profitom od Pjanićeve prodaje. Iz kluba su naveli da profit iznosi 41,8 milijuna eura.
Zašto je klubovima ključno da prikažu profit? Naime, Barcelona je tijekom posljednjih godina potrošila ogroman novac na dovođenje Ousmanea Dembelea (125 milijuna eura), Philippea Coutinha (145 milijuna eura), Antoinea Griezmanna (120 milijuna eura) i Frenkieja De Jonga (75 milijuna eura). Prilikom obračuna FFP-a računaju se posljednje tri godine i svi navedeni Barcelonini transferi računat će se i ovog ljeta, a poznato je da klubovi ne smiju biti u minusu većem od 30 milijuna eura.
Forbes je još prošle godine u rujnu objavio da Barca mora nadoknaditi oko 160 milijuna eura zbog ogromnog novca uloženog na ulazne transfere. Tako je prodaja Arthura na ovaj način jedno od rješenja na Barceloninom putu da uspješno prođe polaganje računa pred FFP-om, a za očekivati je da će momčad s Camp Noua napraviti još nekoliko izlaznih transfera u narednom periodu.
Juventus pobjednik u ovom slučaju
Ovdje se možda krije odgovor na brojna pitanja koja postavljaju razočarani navijači Barcelone koji su nezadovoljni odlaskom Arthura i dolaskom Pjanića. Navijači negoduju zbog kupovine sedam godina starijeg igrača koji posjeduje ogromnu kvalitetu, ali nije jasno kakva će biti Pjanićeva uloga u Barceloni. Čini se da je ovaj transfer bio nužda za Barcelonu s financijske strane, odnosno jedan od načina da ispravi greške iz protekle tri godine kada je napravila ogromne promašaje prilikom transfera.
Na drugoj strani, dojam je da u Juventusu imaju razlog za zadovoljstvo, jer Stara dama izlazi kao apsolutni pobjednik u ovom slučaju. Osim što je dobila kvalitetnog igrača koji je sedam godina mlađi od Pjanića, i ona će pred FFP-om prikazati profit.
Na primjerima Manchester Cityja i PSG-a već smo vidjeli kako se zaobilaze pravila FFP-a, a izgleda da su transferi Pjanića i Arthura samo još jedna opcija koja ruši Uefin plan.