BILA je subota 30. srpnja 1983., kad je tada 13-godišnji Stig Tøfting, nekadašnji nogometni prvotimac Danske, HSV-a i premierligaša Boltona, ušao u obiteljski stan u predgrađu Aarhusa. Bio je uzbuđen i želio je roditeljima reći kako će ga sutradan u finalu juniorskog kupa u dresu AGF Aarhusa gledati i danski izbornik. Zabrinuo se shvativši da ga na prozoru nakon zvuka njegovog bicikla nisu dočekali ni otac ni majka. Nešto nije bilo u redu, započeo je britanski dnevnik Daily Mail svoju priču čije dijelove prenosimo.
Tada je ugledao tijelo svoga 41-godišnjeg oca Poula kako u lokvi krvi leži u hodniku. Uz njega je bila lovačka puška. Malo dalje, na kuhinjskom podu, zatekao je svoju 34-godišnju majku. Njegov je otac prvo usmrtio svoju suprugu pa potom sebe, a Tøfting je bio prvi koji je vidio strašnu scenu. Zgrabio je obiteljskog psa Lady i plačući potrčao prema kući bake i djeda.
"Ostati bez roditelja s 13 godina nikoga ne može ostaviti ravnodušnim", rekao je Tøfting Daily Mailu u prvoj životnoj ispovijesti engleskim medijima. Međutim, Tøfting nije dopustio da tragedija iz 1983. zauvijek ostane mračna sjena na njegovu životnu putu.
Danas mu je 49 godina. I sam je postao djed. Iako i dalje nema sve odgovore za kojima je nekad tragao, u njemu više nema ni ljutnje ni nemira.
"Naučio sam živjeti s uspomenama na taj dan. Nisam mogao ništa učiniti. Postoje samo dvije mogućnosti. Da sam bio kod kuće, možda sam mogao spriječiti ono što se dogodilo, a možda ni mene danas ne bi bilo", kaže Tøfting, a na pitanje je li dan kasnije ipak zaigrao za svoj klub odgovara:
"Nisu htjeli da igram, ali travnjak je bio najbolje mjesto za mene u tom trenutku i ja sam zaigrao. Moji suigrači nisu ništa znali, prošlo je samo 18 sati. Pobijedili smo, a ja sam bio igrač utakmice. To je bila odluka danskog izbornika."
Tøfting pritom pokazuje fotografiju iz svoje autobiografske knjige ''No Regrets''. Sepp Piontek, izbornik slavne generacije danskih nogometaša iz osamdesetih godina, drži uzdignutu ruku plavokosom tinejdžeru. Ova fotografija, više nego bilo što drugo, ilustrira upornost i snagu dječaka čiji je život mogao krenuti sasvim drugim smjerom. Tako je mršavi tinejdžer izrastao u zvijezdu nacionalne reprezentacije i zaigrao na četiri velika natjecanja.
"Nogomet me spasio. Na terenu mi ništa nije moglo nauditi. Odlazio sam psihologu, ali kad bih bio na travnjaku, bio bih u svom svijetu. Uspijevao sam sve što je bilo loše ostaviti izvan aut-linija. U klubu nikad nisu bili sigurni hoću li pomahnitati nakon treninga pa je uz mene uvijek bio jedan dobar momak koji me pazio. I uspio sam sačuvati kontrolu."
Tøfting je odrastao uz ujaka Erika. Danas živi s djevojkom, njenom kćeri iz prijašnje veze i svojim sinom. Za seniorsku momčad AGF Aarhusa debitirao je 1989. godine, kasnije je igrao za Duisburg i HSV, a u veljači 2002. prešao je u Bolton kod tadašnjeg trenera Sama Allardycea. Priča o tragičnoj sudbini njegovih roditelja bila je tajna gotovo 20 godina. A onda je u predvečerje Svjetskog prvenstva 2002. godine osvanula na naslovnici jednog danskog tabloida. Urednik je dobio otkaz.
"Svi su znali što se dogodilo, ali dotad su uvijek pisali kako sam roditelje izgubio u tragičnoj nesreći. Moja supruga i ja bili smo u Japanu i Južnoj Koreji, a naša djeca su ostala kod bake i djeda. Bilo im je sedam, osam i 10 godina i bili su premali da bi shvatili što se dogodilo. Morali smo ih maknuti od televizije i novina, a kad smo se vratili kući, nismo imali izbora nego im sve ispričati."
U proljeće 2003. godine Allardyce je Tøftingu dopustio da se vrati kući u Dansku kako bi se pripremio za četveromjesečnu zatvorsku kaznu zbog napada na vlasnika jednog restorana. Njegova je supruga upravo rodila njihovo četvrto dijete, sina Jona. Tøfting je bio na aerodromu u Manchesteru kad je pristigao poziv da je Jon zbog groznice završio u bolnici. Radilo se o meningitisu. U nedjelju 6. travnja, samo tri tjedna nakon rođenja, Jon je preminuo u naručju svojih roditelja.
"Zatvor nije ništa u usporedbi s gubitkom sina. Ostao bih 10 godina iza rešetaka da sam time mogao spasiti svoga sina. Bili smo strašno tužni, ali ništa nije moglo promijeniti sudbinu. Tetovirao sam Jonovo ime na svoju ruku, no što god da sam učinio, nisam ga mogao vratiti. U životu treba utjecati na stvari koje se mogu promijeniti. Treba ići naprijed."
Unatoč tragedijama koje su ga snašle, Tøfting je zadržao smisao za humor. Živopisan je njegov doživljaj događaja zbog kojeg je završio u zatvoru.
"Bio sam u izlasku sa suigračima u Kopenhagenu nakon Svjetskog prvenstva. Bili smo pijani. Šef restorana je buljio u mene pa sam mu prišao i pitao ga što nije u redu. Učinilo mi se da će me udariti glavom pa sam ja njega prvi udario glavom. Vratar me izbacio iz restorana. Onda je kuhar izašao na ulicu, udario me u lice i pokušao pobjeći. Potrčao sam za njim i sustigao ga. To nije bila dobra odluka. Shit happens."
Tøfting je dobio nogometni nadimak The Lawnmower (kosilica) zato što je bio vrlo pokretljiv i beskompromisan kao igrač.
''Znate li što su mi dali da radim u zatvoru? Kosio sam travu! Nije bilo tako loše. Kad zbog kiše ne bih mogao raditi, vozio sam bicikl ili trčao. Svake večeri igrali smo nogomet, kao da smo u trening-kampu'', objašnjavao je Tøfting, koji je samo 12 mjeseci ranije bio dio danske momčadi koje izgubila od Engleske 0:3 u osmini finala Svjetskog prvenstva.
"Moja najljepša uspomena na tu utakmicu je zamjena dresova s Davidom Beckhamom. On je uzeo moj dres, ali ne vjerujem da ga drži uokvirenog na svom zidu."
Danski reprezentativac rado se prisjeća i božićnog domjenka po povratku u AGF Aarhus 2004. godine.
"Jedan od mojih suigrača poderao mi je majicu pa je započela tučnjava. U ugovoru sam imao odredbu da mogu dobiti otkaz ako na bilo koji način naštetim klubu. I dobio sam otkaz."
Tøfting je igračku karijeru završio tri godine kasnije, a danas je televizijski komentator. U međuvremenu se okušao i u boksu. U prvom meču nokautirao je zvijezdu TV reality showa za samo osam sekundi, a onda dobio priliku nastupiti u predborbi slavnom Evanderu Holyfieldu.
"Moj je suparnik bio 15 kilograma teži i imao je iskustva u boksu. Srušio sam ga u prvoj rundi, ali nisam ga uspio završiti. Meč je završio neodlučeno. Tako sam upropastio svoj savršeni skor. Bilo je zastrašujuće ući u taj ring", objasnio je Tøfting.
Prisjećajući se svojih dana u Boltonu, danski nogometaš opisuje kako se upoznao s Allardyceovim motivacijskim metodama:
"Debitirao sam za Bolton u utakmici protiv West Hama. U poluvremenu ljutiti Allardyce ulazi u svlačionicu. Mahao je svojim rukama, dvostruko većima od mojih, udarao u taktičku ploču i vikao. Meni se to sviđalo, činilo mi se da sam došao na pravo mjesto. Ali morao sam pokriti usta dresom da Allardyce ne vidi kako se smijem. Na kraju smo pobijedili 1:0", rekao je Tøfting, objasnivši na kraju novinaru Daily Maila zašto na trbuhu ima istetovirano ''No Regrets'':
"Sve što sam prošao u životu utjecalo je da postanem čovjek kakav sam danas. Kad učiniš nešto glupo, platiš cijenu i ideš dalje. Svoj život treba iskoristiti najbolje što se može", zaključuje nekadašnji danski reprezentativac koji je bio na terenu i one večeri u Sheffieldu (ušao je kao zamjena u 69. minuti) kad je Hrvatska pobjedom protiv Danske 3:0 (Šuker 51., 90., Boban 81.) izborila četvrtfinale Eura 1996. godine.