DANAS je 37. rođendan Janice Kostelić, žene koja je iz zemlje bez novca i snijega pobijedila najjače sustave svijeta i postala jedna od najvećih skijašica i sportašica svih vremena. U Svjetskom kupu debitirala je sa 16 godina, osvojila je četiri olimpijska zlata i dva srebra, tri Velika globusa te pet puta postala svjetska prvakinja.
Inspirirala je i mnoge od nas da prvi put stanemo na skije kako bismo donekle shvatili kako uopće pisati o takvim dometima.
Nikada joj nije bilo jasno zašto nakon utrke mora razgovarati s novinarima, nije ju zanimalo ništa osim štoperice. Jednog dana, nakon devet godina u seniorskoj konkurenciji, u trenutku najveće dominacije je kazala:
"Ivice, ja se više ne bum skijala."
Samo tako, u jednoj jednostavnoj rečenici.
O Janici sam najviše doznala od njezinog brata. Ivica Kostelić u životnom intervjuu za Index prije dvije godine objasnio nam je fenomen šampionske obitelji koja je od spavanja u šumi stigla do svjetskih vrhova. Zato dijelove tog teksta prenosimo i danas. Od Kostelića su učili Amerikanci i Švicarci, nikome nije bilo jasno kako su to postigli. Kome bi, uostalom, osim Gipsu Kosteliću, koji je radio kao rukometni trener u Borovu naselju, palo na pamet da usred ravne Slavonije pronađe neko brdašce i Ivici i Janicu napravi skijašku stazu?
"Sjećam se svega, jako dobro. Pravi počeci su bili 1992. godine. Uvijek smo s pola svijesti bili kod kuće, bio je rat. S drugom polovicom svijesti smo trenirali. Do 1994. godine prošli smo najgori period. Nismo imali novca i snalazili smo se. Negdje do 1997. spavali smo vani, ali mislim da se broj takvih noći smanjio nakon 1993. godine."
Što znači vani?
"U šumi. Legenda je da smo spavali u šatoru. Ne, nikada nismo spavali u šatoru. Janica je najčešće spavala u automobilu, a ja i otac u šumi. Napravili bismo sklonište, ali nismo imali šatore. Uglavnom su to bile šume u Austriji, rijetko u Hrvatskoj, kada bi pao snijeg. Austrija ili Slovenija. U Sloveniji smo imali ljude koji su razumjeli našu situaciju i pomogli nam. Dali bi nam smještaj za bagatelu, to su bili većinom tatini davni prijateljski iz skijaških dana. Neki od njih više nisu među nama, ali zlatnim slovima su zapisani u sjećanjima naše obitelji. Jer osim obitelji, najbliži si s ljudima koji su ti pomogli kada je bilo teško. Ne znam jesu li tada vjerovali u nas, ali nije ni bitno. Važno je koliko nam je to tada značilo."
Sjećaš li se kako ti je kao djetetu bilo spavati u šumi, u snijegu? Kada si postao svjestan toga da to više nije igra, nego puno viši cilj?
"Kad si dijete, o tome ne razmišljaš. Nama je to bilo kampiranje. Bili smo veseli, osim kad je bilo jako hladno. Htio bih reći da spavanje u šumi za nas nije bilo ništa novo. Od ranog djetinjstva provodili smo nekoliko mjeseci godišnje u šumi na Mljetu, bez struje. I prije nego što sam počeo skijati, tata me vodio u šumu i naučio me preživljavanju. Kada smo krenuli u to što će kasnije postati karijera, bili smo jako dobro pripremljeni. Znali smo kakvo mjesto u šumi trebamo pronaći, što učiniti s hranom i vodom, bili smo spremni. Kada pogledam unatrag, nismo imali izbora. Da tada nismo spavali u šumi, ne bismo se mogli baviti skijanjem. Računica je jednostavna."
Janica je na prve Olimpijske igre u Nagano 1998. godine na put krenula sama. Imala je 15 godina.
"Bio je to strašno težak period za nas jer se i tata strgao, obojica smo bili doma, a Janica je krenula na put. Tada smo se prvi put razdvojili. Bilo nam je jako teško, posebno tati koji se nije mogao ni micati, imao je prijelom noge. Strašno ga je pogodilo kada ga je iz Nagana nazvao nekakav pijani funkcioner i rekao: 'Giiiips, dođi ovamo, tu su gejše... Dobro je, zaostala ti je mala samo 17 sekundi.' Gips je razbijao glavu, razmišljao je gdje je napravila toliko veliku grešku. Ispostavilo se da je zaostala 1,7 sekundi. Srce mu je tada bilo na mjestu."
U intervjuu koji mi je nedavno dao za Podcast Inkubator Ivica je priznao da Janica u Naganu nije imala ni svoj kombinezon.
"Vozila je u kombinezonu reprezentacije BiH. Mi u to vrijeme nismo imali olimpijski kombinezon, a to je u skijanju važno. Moraš imati dobar kombinezon. Mi to nismo imali. Janici je kombinezon posudila njezina prijateljica i skijašica iz BiH Arijana Boras."
Četiri godine kasnije, dogodio se Salt Lake City, jedan od najvećih dosega u povijesti hrvatskog sporta. Janica je osvojila četiri medalje i šokirala cijeli svijet. Kako je izgledao vaš razgovor nakon prve?
"Mama i ja bili smo u avionu, bilo je Valentinovo. Nastupao sam samo u dvije discipline i na put sam krenuo iza Janice. Kada smo sletjeli, zatrpale su nas poruke i čestitke na mobitelu, ali nitko nije rekao što se dogodilo. Znali smo da je nešto osvojila, ali nismo mogli znati da je zlatna. Kada smo to saznali, hej... Mi smo trčali, kroz ljude, da stignemo na proglašenje, samo da stignemo... Naletjeli smo na policijsku blokadu, nismo još imali akreditacije i nisu nas htjeli pustiti. Mama je vikala: 'Moja kći je osvojila zlato!' Molila je da nas puste i, srećom, ukazala se neka gospođa iz organizacije. Pustila nas je, stigli smo taman na himnu. Janica je bila na postolju. Jao, koji su to bili dani. Nismo mogli vjerovati, a ona je na tom postolju bila tako mirna."
U Sestriereu iste godine olimpijska junakinja ti je vezivala cipelu prije utrke jer nisi mogao sam?
"Da, to nije bila romantika. Nisam se mogao sagnuti. Nisam mogao ni gore ni dolje od bolova, a ona je bila silno pozitivna. Napumpala me pozitivom, a onda su me napucali i fizioterapeuti. Pobijedio sam za jednu stotinku. Nevjerojatno."
Kranjska Gora i Bormio, 2003. godina. Janica je tog 5. siječnja slavila rođendan i oboje ste pobijedili. Brat i sestra, prvi put u povijesti Svjetskog kupa. Sjećaš li se reakcije skijaškog svijeta kada su shvatili da čudima nije kraj?
"Pripadnici sustava nikada nisu blagonaklono gledali na činjenicu da smo osvojili Svjetski kup. Bio je to šok za velike nacije. Bez obzira na to što mi vjerujemo u tu nekakvu jednakost, to nije ono što oni duboko u sebi vjeruju. S natjecateljima i sportašima smo uvijek bilo dobri, ali sustav je nešto drugo."
Kako si doživljavao Janičine uspjehe dok si bio u krevetu? Jesi li se osjećao kao da si u sjeni?
"Ne znam kako da ti objasnim i znam da ljudi to ne vjeruju, ali ja, Janica i stari smo ti ista stvar. Kada bi netko od nas bio prvi, to je bio naš uspjeh. Za razliku od drugih braće i sestara, mi smo od 365 dana godišnje bili zajedno 340 dana. Ne sjećam se gdje sam prvi put pročitao da sam u sestrinoj sjeni. Nisam imao taj doživljaj. Kao prvo, tko ne bi bio u sjeni takve šampionke? Kao drugo, muško i žensko skijanje su neusporedivi, a kao treće - Janica i ja ne bismo postojali da nismo bili zajedno."
"Imao sam priliku trenirati sa sportašicom koja je 'out of space', danas u skijanju više nema takvih, a ona je cijeli život imala šansu trenirati s muškarcem. Ona je radila sve isto kao ja, trenirala je jednako teško. To je bila tatina fora, znao je da su žene biološki izdržljivije i da trebaju trenirati jednako ili više od muškaraca. Gips je jednom kazao da djeca od 12. do 14. godine mogu napraviti apsolutno sve, da je to razdoblje kada su najizdržljiviji. Predsjednik američkog skijaškog saveza prošli vikend u St. Moritzu tražio je od Gipsa da im održi predavanje o razvoju i metodama treninga koje bi oni mogli implementirati. Tata im je organizirao predavanje u našem apartmanu. Vjerujem da se cijela naša karijera naslanja na treninge koje smo odradili u toj dobi, tu smo dobili prednost koju kasnije ne možeš nadoknaditi."
Na pitanje je li to bilo mučenje, Ivica mi je kazao:
"Iskreno mislim da je tako u svim granama života koje zahtijevaju vrhunski rezultat. Da bi postigao nešto vrhunsko, moraju se poklopiti razne stvari. Mi smo funkcionirali u sportu u kojem su dvije glavne stvari novac i snijeg. Nismo imali ni jedno ni drugo. Osim toga, postoje i druge prepreke, a najveća je sustav. Sustavi su uhodani, imaju novac, snijeg, resurse, ljude, infrastrukturu..."
Jesu li kroz obitelj Kostelić ljudi prepoznali svoje osobne borbe?
"Da, to je ta povezanost. Kada sam vozio na Sljemenu, primio sam stotine poruka. Skoro zbog svake sam se rasplakao. Mislim da takvu nacionalnu komponentu nijedan Austrijanac nikada neće imati. Jedan Hirscher nikada ne može Austriji značiti onoliko koliko je Janica značila za Hrvatsku. Teško je očekivati da nekom producentu Amerikancu objasnim kakav je naš scenarij, on to neće razumjeti, u pogledu nacionalne komponente. Razumjet će, međutim, onu ljudsku, iako je navijač sustava. On zna da Austrijanci imaju sve, a mi nismo imali ništa."
Kako si se osjećao kada je Janica rekla da odlazi iz skijanja?
"Bio sam iznenađen. Najavila mi je ranije, ali opet sam bio iznenađen."
Kako ti je to najavila?
"U par riječi, kazala je - više neću skijati. Bilo mi je jako čudno kasnije, bez nje."
Je li bila zasićena uspjehom, je li htjela drugačiji život, je li jednostavno bila svojeglava?
"Ima nešto u toj svojeglavosti, da. Kazala mi je kasnije dvije stvari, da joj tijelo više nije dopuštalo da bude prva i da je smatrala da se otac više mora posvetiti meni. Trenirali smo zajedno, ali kada su krenula natjecanja, svatko je išao na svoju stranu, bili smo razdvojeni. Stari je išao s Janicom. Kazala mi je da bi, da nije bilo toga, vjerojatno nastavila sa skijanjem."