NEKE SE priče jednostavno teško mogu izmisliti. Upravo protiv Francuske u četvrtfinalu Lige nacija dogodila se jedna takva kada je Ivan Perišić za Hrvatsku postigao pogodak za 2:0 u posljednjim trenucima prvog poluvremena. Tako je protiv vjerojatno najjače reprezentacije svijeta ostvario svoj dječački san i postigao pogodak pred punim poljudskim tribinama.
Mala koreografija koja je bila namijenjena publici pokazala je o kakvom je čovjeku riječ. Naime, Perišić je prethodno bio jedini reprezentativac koji je bio izviždan tijekom predstavljanja momčadi. Unatoč takvim nesretnim okolnostima, po tko zna koji put bio je čovjek odluke za hrvatsku reprezentaciju te onaj koji vuče ključne poteze kada je najpotrebnije.
S 34 postignuta pogotka za Hrvatsku, Ivan Perišić sada je drugi najbolji strijelac u povijesti reprezentacije, a ispred njega ostao je samo Davor Šuker. Iako Perišić na klupskoj razini nikad nije postigao visine poput nekih drugih igrača, za reprezentaciju je uvijek bio najbolji kada je bilo najvažnije. Stoga, iako nije najbolji igrač koji je igrao za hrvatsku reprezentaciju, sasvim je moguće da je najkorisniji igrač koji je ikad obukao hrvatski dres.
Prije nego što se čuo prvi sučev zvižduk, vladala je neizvjesnost. Iako sam to nije rekao javno, Ivanu Perišiću sigurno nije bilo lako. Štoviše, kada bismo morali spekulirati, vjerojatno mu je bilo i jako teško slušati zvižduke s istog onog stadiona gdje je samo prije godinu vladala atmosfera koja se može opisati u tri riječi - Ivane, vrime je.
Ono što je trebala biti bajka postala je tragedija, kako to zna biti u životu i nogometu. Nekoć izgubljeni sin splitskog Hajduka nije svom klubu donio naslov prvaka, već upitnike iznad glave kada je početkom sezone odlučio otići. Nekoliko mjeseci kasnije ponovo žari i pali na europskoj nogometnoj pozornici u dresu PSV-a, a sada i hrvatske reprezentacije. Ipak, kako se vidjelo po reakcijama publike, Splićani su još daleko od oprosta.
U takvoj atmosferi, uz Dominika Livakovića, Perišić je još jednom bio najbolji hrvatski igrač. Pogodak i asistencija protiv vjerojatno (barem individualno) najjače svjetske reprezentacije zaslužili su mu ipak nešto više aplauza nego zvižduka jednom kada je izlazio iz igre.
Još jednom, kao i toliko puta do tada, Perišić je bio čovjek odluke u važnoj pobjedi Hrvatske, a nije ni prvi put da zabija Francuzima na velikoj pozornici. Naime, pogodak tada za 1:1 u finalu Svjetskog prvenstva 2018. bio je upravo njegovo djelo.
Ne samo da je Ivan Perišić s 34 pogotka nadmašio učinak Marija Mandžukića te postao drugi najbolji strijelac u povijesti hrvatske reprezentacije nego je nakon Luke Modrića i čovjek s najviše nastupa u crveno-bijelom dresu. Dodatno, s 10 pogodaka na velikim natjecanjima (SP i EP) također je najuspješniji reprezentativac.
Ono što ga dodatno razdvaja su trenuci te način na koji postiže svoje pogotke. Već je njegov prvi pogodak, postignut još davne 2012., dao naslutiti kojim će putem ići. Postigao je tada pogodak u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo na teškom gostovanju kod prilično favorizirane belgijske reprezentacije, u susretu koji je na koncu završio rezultatom 1:1.
Ako bismo trebali nabrojati pet njegovih najvažnijih golova, već bi i to bilo impresivno. Osim tog pogotka u finalu Svjetskog prvenstva, ističe se i onaj u polufinalu protiv Engleske. Tu svakako treba ubrojati i pogodak protiv Japana u osmini finala SP-a u Kataru te nekoliko njih i s Europskih prvenstava, prije svega dva pogotka protiv Čeha - za vodstvo 1:0 2016. te pet godina kasnije izjednačujući pogodak, koji je bio presudan za kasniji prolazak skupine.
Baš kao i ovaj posljednji pogodak protiv Francuske, postoji jedna zajednička osobina svim spomenutim golovima. Svi su redom došli u trenucima kada je reprezentaciji bilo teško, a nijedan od golova nije pogodak koji je Perišiću došao na pladnju.
Jedna od umjetnosti pravog napadača je postizanje i lakih golova. Ti golovi su gotovo uvijek proizvod tuđeg učinka i momčadske igre, a na napadaču je samo biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Iako to nije najlakša stvar na svijetu, ipak se razlikuje od golova koji su plod individualne kvalitete, a pogotovo ako dolaze u trenucima kada se lomi utakmica ili mijenja njezin ritam.
Upravo je Ivan Perišić u ključnim trenucima najvećih uspjeha hrvatske reprezentacije postizao takve golove. Tako na primjer, protiv Japana, na posljednjem Svjetskom prvenstvu, kada je reprezentacija stajala prilično loše na terenu, baš je Ivan Perišić jedan pomalo i beznadni centaršut s gotovo pa ruba šesnaesterca pretvorio u pogodak. Taj gol potpuno je promijenio tijek utakmice te je njegova vrijednost bila i psihološka, a ne samo rezultatska.
Osim toga, zabijao je protiv najvećih - golovi protiv Francuske, Engleske ili Španjolske - samo su pokazali koliko nema respekta i koliko je sposoban biti čovjek odluke kada mnogi to ne mogu biti. Ono što dodaje vrijednost svim pogocima je činjenica da su ili za izjednačenje ili za pobjedu.
U tom smislu, snaga njegovih argumenata odnosi se i na kvantitetu - drugi najbolji strijelac, drugi po nastupima te prvi po broju golova na velikim natjecanjima - ali i kvalitetu, točnije rečeno na činjenicu da je bio najbolji protiv najboljih, na najvećoj pozornici, a često i kada ostatku ekipe nije išlo dobro. Baš zbog svega toga ne bi bilo pogrešno reći da je najbolji hrvatski igrač u povijesti.
Kada se sve zbroji i oduzme, zapravo su samo dvojica igrača konkurencija Ivanu Perišiću - Luka Modrić i Davor Šuker.
Luka Modrić kroz vlastiti lik i djelo utjelovljuje sve velike uspjehe hrvatske reprezentacije u eri Zlatka Dalića. S kapetanskom vrpcom na ramenu, Luka Modrić nikad nije sakrivao koliko god bio Real Madrid veliki klub, ipak reprezentacija uvijek dolazi na prvo mjesto. Sasvim je moguće da će dogurati i do 200 nastupa, nešto što se više nikad neće ponoviti.
Pritom, bio je uvijek tihi vođa na terenu, onaj koji ekipu vuče svojim primjerom. Ako je veličina u poniznosti ona deviza na kojoj inzistira Zlatko Dalić, onda se ona najviše vidi kroz nogometni portret Luke Modrića. Igrač koji je pravi maestro veznog reda i jedini hrvatski igrač koji je osvojio Zlatnu loptu, vjerojatno je favorit mnogima ne samo za najboljeg igrača u povijesti hrvatske reprezentacije, već i za najboljeg sportaša u povijesti Hrvatske.
Nikako se ne smije zaboraviti ni Davora Šukera, koji svakako spada u top 3 konkurenciju. Najbolji strijelac u povijesti reprezentacije te najbolji strijelac Svjetskog prvenstva 1998., te je godine u izboru za Zlatnu loptu bio tek iza Zinedinea Zidanea. Na tom je Svjetskom prvenstvu postigao pogotke u šest različitih utakmica, a osim toga je autor nekih od nezaboravnih trenutaka u povijesti hrvatskog nogometa - od loba Schmeichelu, rolice protiv Njemačke do pogotka za brončanu medalju protiv Nizozemske.
Slično kao i Perišić, i Šuker je bio najbolji kada je bilo najvažnije (iako u kraćem vremenskom periodu), ali je pritom dodavao i razinu estetike te profinjenosti kakve u današnjem nogometu gotovo da više i nema. Šuker je bio rođeni strijelac, ali i čisti nogometni talent - što vjerojatno najbolje potvrđuje njegov pogodak protiv Iraca u kvalifikacijama za Euro 2000.
Sve u svemu, svaki od spomenutih igrača ima odlične argumente i vjerojatno u ovom slučaju nema pogrešnog odabira. Davor Šuker i Luka Modrić svakako su bolji igrači od Ivana Perišića, ali u dresu reprezentacije vjerojatno ih razdvajaju tek milimetri.
