ANTONIO CONTE više nije trener Tottenhama. Postalo je i službeno ono što je već tjednima jasno: rok trajanja talijanskog stručnjaka jednostavno je istekao. Nije to prvi, a vjerojatno ni zadnji put da Antonio Conte u nekom ozračju ne može izdržati više od dvije sezone, ali iza njega su ostali repovi, optužbe i sumnje.
Nakon što su u posljednjim minutama ispustili dva pogotka prednosti protiv Southamptona - što je bio povod otkazu - Antonio Conte obrušio se na igrače, a posredno i na klupsku politiku. U međuvremenu se UEFA-ina kazna za Fabija Paraticija, njihovog sportskog direktora, proširila na nogometno djelovanje uopće, a ne samo na Serie A, pa bi Tottenham, ako žalba ne uspije, mogao ostati bez dva ključna čovjeka sportskog planiranja i politike.
U engleskim su medijima ponovo u prvom planu mentalitet kluba i način poslovanja Daniela Levyja, s gotovo pa unisonim zaključkom koji je u svojoj biti dvojak.
Tottenham s Levyjem neće nikada osvajati trofeje, ali i jednostavno - Tottenham je luzerski klub. Često takve karakterizacije na prvu loptu budu daleko od istine, pa je tako i ova. No nisu potpuno bez temelja s obzirom na nedavna događanja…
Conte je završio slično kao i Mourinho
"Uvijek se mene poziva na odgovornost, a nikad igrače. A opet, ja vidim da mi nismo momčad. Mi smo jedanaest igrača koji izađu na teren. Vidim sebične igrače, nogometaše koji ne žele pomoći jedni drugima i koji ne daju sve od sebe. Do sada sam šutio i pokušavao sakriti sve, više ne želim", bili su Conteovi vapaji i riječi tijekom presice nakon remija protiv Southamptona.
Vjerojatno je i samom Conteu bilo jasno kako nakon toga više ne može ostati na klupi, kao što ni jedan trener u tim okolnostima ne bi mogao. Pogotovo ako se zna zaključak njegovog izlaganja u kojem je prozvao čelnike.
"Lako je igrati bez pritiska i značaja. Tottenhamova priča je ovo: 20 godina tu je isti vlasnik i nikad nisu ništa osvojili. A zašto? Je li za to kriv klub i klupski čelnici ili svaki pojedinačni trener koji je ovdje bio?"
Tako će Tottenham možda odmah, a najkasnije na ljeto, morati izabrati neku trajniju opciju, nakon što posljednja dva trenera - Mourinho i Conte, koji su došli noseći auru stručnjaka s iskustvom i riznicom punom trofeja - nisu uspjela dići ekipu iznad tek borbe za Ligu prvaka i tada jednog finala Liga kupa.
Izjave koje je nekoć davao Mourinho te nedavno dao Conte pronalaze zajednički nazivnik; postoji nešto trulo u tom klubu, neki osjećaj ili kultura koji ne dopuštaju da cijeli kolektiv, a pogotovo momčad, napravi taj toliko potreban posljednji iskorak te postane ono što se očekuje - pobjednička ekipa i klub.
Mnogi su se engleski mediji, uz ekstremnu simplifikaciju, skloni potpuno složiti sa spomenutom tvrdnjom. U tom je smislu najjasniji nedavno bio Jamie Redknapp, koji je samo dodao sol na ranu cijele Tottenhamove priče i poentirao na Mourinhovim i Conteovim riječima - dok je Levyja, neće biti trofeja.
Jesu li trofeji bili Tottenhamova realnost?
Daniel Levy, koji je, doduše, tek manjinski vlasnik, na upravljačkom je mjestu kluba od 2001. Prije nego što je došao, Tottenham pet sezona u nizu nije bio među 10 najboljih momčadi Premier lige, a klub i momčad su - blago rečeno - bili u rasulu. Zlatno doba s kraja 50-ih i početka 60-ih bilo je 40 godina udaljeno, a bolja budućnost nije se nazirala.
Period konsolidacije, kako organizacijske tako i financijske, trajao je skoro pa 10 godina, a time se prava evaluacija njegova rada (a od tada ima i relevantnih podataka) može napraviti za posljednjih 10 godina.
Prije točno 10 godina Tottenham je prodao Luku Modrića u Real Madrid, a spremao se prodati i Garetha Balea, dva svoja najbolja igrača, dok će na financijskoj skali zaostajati svjetlosnim godinama za elitom.
Klub je tada imao proračun oko 170 milijuna eura, tri puta manji od madridskog Reala i Barcelone, više nego dvostruko manji od Cityja i Chelseaja, značajno manji od Arsenala i Liverpoola te gotovo triput manji od Manchester Uniteda.
U takvim okolnostima trofej je moguć samo u nekom bajkovitom scenariju, kakav se dogodio Leicesteru u Premier ligi ili Montpellieru u Francuskoj, ali zapravo je daleko od realnosti.
Tottenham je dugo bio veliki overachiever
Baš zato, klub je zapravo redovito prebacivao očekivanja. Od 2010. do sada nikad nisu bili lošiji od sedmog mjesta, a pritom su sedam puta bili među najbolje četiri momčadi Premier lige - četiri puta na četvrtom mjestu, dvaput treći te jednom viceprvaci.
S obzirom na to da su sve do posljednje tri sezone bili po proračunu puno bliže West Hamu i Evertonu nego pet klubova ispred sebe, takvi su rezultati zapravo značajno iznad očekivanja.
U posljednjem periodu, kada je već postalo jasno da se gradi novi stadion kako bi se Tottenham pridružio engleskoj i europskoj nogometnoj eliti, Tottenham je do 2019., kada je stadion finiširan, I dalje zapravo bio bliži ostatku nego eliti.
U te tri sezone (od 2017. do 2019.), kako i graf pokazuje, samo su Liverpool i City ostvarili više od očekivanja u odnosu na budžet za plaće, koji tradicionalno najbolje korelira kako s realnim budžetom kluba tako i s bodovnim uspjehom.
Općenito, kada se pogleda i europski nogomet, nitko osim same elite posljednjih 10 godina ne postiže kontinuirano velike rezultate. To su ili klubovi bogate povijesti i enormno velike navijačke baze - Real Madrid, Barcelona, Bayern, Manchester United, Liverpool te donekle Juventus - ili klubovi u koje je uložen ekstremno velik novac poput Chelseaja, Cityja ili PSG-a, a uskoro možda i Newcastlea. To su ujedno jedini klubovi koji su redovito ostvarivali velike bodovne učinke u matičnom prvenstvu te dolazili do završnica Lige prvaka.
Iznenađenja su rijetka
Tu i tamo bi se u posljednjih deset sezona dogodio kakav kiks pa bi prvenstvo uzeli Lille, Monaco, Leicester, Inter ili Milan, ali to bi bili izdvojeni slučajevi. Samo je jedan klub iznimka u tom pravilu, a to je Atletico Madrid, koji je uglavnom u posljednjih deset sezona radio čuda.
To je jedan jedini primjer, koji je toliko specifičan da su o njemu već spjevani epovi. Svi ostali primjeri su priče o jednoj sezoni kakvu je, uostalom, imao i Tottenham.
Tottenham je 2016./17. osvojio u Premier ligi 86 bodova, koliko su redom (uz jedan bod više) imali prvaci Primere posljednje četiri godine, kao i Milan kada je osvojio Serie A. Međutim, u Premier ligi Tottenham nema dva visokobudžetirana kluba kao u Primeri ili jedan kao u ostatku liga Petice.
On mora preskočiti čak pet klubova, a nije nikakvo čudo da to nije uspio. Kada se cijelom tom periodu pribroji i činjenica da je došao do finala Lige prvaka, njegov se uspjeh čini utoliko veći, čak i bez trofeja. Kritika je svejedno opravdana…
Treba li Tottenham sada očekivati trofeje?
Dobrim poslovanjem te rastom poslovnih prilika cijele Premier lige klub se strašno financijski i organizacijski podigao u posljednjih 10 godina. Kruna svega je izgradnja novog stadiona, projekt koji je koštao preko milijardu eura, ali koji je dobio gotovo pa sva arhitektonska priznanja, a pritom klubu otvorio i čitav niz dodatnih poslovnih i reputacijskih prilika, od onih vezanih uz šoubiznis pa do odnosa s američkim NFL-om.
Tottenham je u posljednje dvije sezone premašio budžet od 500 milijuna eura, a po budžetu za plaće došao i rame uz rame Arsenalu. Iako Pijetlovi i dalje zaostaju 250 milijuna eura za samim europskim vrhom, to je daleko manja razlika od one koja je bila na snazi prije deset godina.
Ako se pogleda graf njihovih očekivanja po bodovnom kontu, oni su sada samo u skladu s očekivanjima. Ako bodovnom učinku u prvenstvu, pogotovo ove sezone, pribrojimo i sramotno ispadanje (gotovo bez šuta u okvir) protiv Milana u Ligi prvaka te lagano ispadanje iz oba nacionalna kupa, onda je jasno kako u posljednje vrijeme idu prema tome da ne ostvaruju očekivanja koja bi po budžetu trebali imati.
Što se Levyja tiče, on je klub organizacijski i financijski doveo do plafona, a sada je pitanje hoće li se to dogoditi i sportski.
Je li Levy problem?
Kratko i jasno: Levy definitivno nije problem. Problem današnjeg Tottenhama je jednostavno detektirati, a vrlo teško riješiti. Ako pogledamo izgradnju ekipe za tri njihove najuspješnije sezone (od 2016. do 2018.), vidljivo je kako su za relativno malen novac uspjeli dovesti igrače vrlo visoke klase koji su u klubu ostavili dubok trag.
Tih su godina i nešto ranije u klub došli Eriksen, Davis, Alli, Dier, Son, Alderweireld, Trippier, Lucas Moura i Sanchez, a sve skupa nisu plaćeni 200 milijuna eura. Bilo je i tada promašaja - poput Lamele ili Soldada - ali su bili rjeđi i jeftiniji.
Tottenham bez pravog pogotka na tržištu igrača
U posljednjih pet sezona Tottenham gotovo da je bez pravog pogotka na tržištu igrača. Blaga iznimka su Hojberg i Betancur, dok su svi ostali bili ili promašaji (Ndombele, Lo Celso, Sessegnon, Reguilon, Gil, Bissouma…) ili su donijeli tek očekivanu vrijednost s obzirom na odštetu ili plaću (Perišić, Richarlison, Romero, Kuluševski…).
Te odluke ne donosi Levy, nego sportski direktor zajedno s trenerom. Tottenhamova sportska politika u posljednjih pet godina jednostavno nije pratila klupski financijski uspon te su zato sve više na putu da doista i postanu luzeri.
Što se Levyja tiče, on teško da je mogao više i bolje. U posljednjih je deset godina klub podigao za nekoliko razina financijski i organizacijski, ali zasad izostaje taj posljednji kadrovski i sportski iskorak. Ako još ovoga ljeta ode i Harry Kane, Tottenham bi doista mogao, od kluba koji je uvijek postizao više od onoga što mu budžet dopušta, odjednom postati onaj koji postiže manje.
Reklo bi se - luzerski…