ELITNI rang švedskog nogometa zasigurno ne spada u sam europski vrh prema kvaliteti igrača ili ekipa te njihovoj tržišnoj vrijednosti, ali ta skandinavska zemlja jedna je od utvrda navijačke kulture autentičnog tipa. Engleski sportski novinar Daniel Storey za portal inews piše o svojim iskustvima iz Malmöa, u kojem se susreo s navijačkim pokretom koji se opire modernom nogometu.
Savršen kraj savršene sezone. U švedskom Allsvenskanu lider tablice mijenjao se šest puta tijekom kampanje koja se uglavnom igra tijekom ljetnih mjeseci kada su noći svijetle i temperature blage. Branitelj naslova Hacken je na kraju ispao iz utrke, ostavljajući samo dva sudionika. Ispod prve četiri ekipe, 10 momčadi dijelilo je samo 12 bodova.
Elfsborg, koji je prošle godine završio na šestom mjestu, počeo je loše, ali se polako dizao. Malmö, redoviti prvak, ali sedmi prošle sezone, natjecao se s njim. Nakon što su oba kluba ispustila bodove na domaćem terenu, Elfsborg je imao tri boda više uoči zadnjeg kola.
Kako da postane još napetije? Igrali su s Malmöom, u Malmöu, posljednjeg dana prvenstva, a dvije su momčadi imale istu gol-razliku. Stigao je obračun za naslov. Nešto je čudno u posjetu nogometnom stadionu dan prije velike utakmice. Kao da je tišina namjerni uvod u kaos, poput guste, nabijene tišine prije nego što se upale svjetla na zabavi iznenađenja.
Liga u usponu
Malmö je obojen u sivu boju na hladni dan u studenom, a stadion Eleda savršena je kulisa. Oštrina njegovog betona i metala ostavljaju dojam svemirske letjelice u mirovanju ili supertenka koji bi mogao jurnuti svakog trenutka. U središtu grada daleko tipičnije iskustvo i znaci sadašnjosti i neposredne budućnosti Malmöa.
Jedan navijač kojeg sam sreo uvjeren je da će Malmö preuzeti vodstvo i onda zabrljati. “Takav sam ja”, kaže sa smiješkom. Među prijateljima si, brate. Pripremate se za najgore i tada se ono najbolje čini 10 puta posebnijim. Allsvenskan se uspinje. Prvi put u povijesti dvije najbolje lige švedskog nogometa imale su ukupnu gledanost od preko tri milijuna tijekom sezone koja je sada završila.
Prva liga imala je prosječnu posjećenost od preko 10.000 navijača po utakmici prvi put otkako u njoj igra 16 timova. Taj je procvat započeo u velikim gradovima, ovdje u Malmöu, Stockholmu i Göteborgu, gdje igraju etablirani klubovi, ali se od tada nastavio u gradovima srednje veličine između i sjeverno od njih.
Pravilo 50+1
Najintrigantniji aspekt tog uspona, i ono što me dovelo u Švedsku, jest da je popularnost išla ruku pod ruku sa skokom u angažmanu i aktivizmu navijača i namjernim odbacivanjem onoga što zovemo "modernim nogometom". Allsvenskan je postao buntovnička utvrda europskog nogometa i ovdašnji navijači su veoma ponosni na to.
“Liga postaje sve popularnija,” kaže Svante Samuelsson, direktor Svensk Elitfotbolla, organizacije koja predstavlja klubove u dvije najviše lige. “Švedska liga je narodna liga. Ovo je njihova liga i njihov nogomet - bez saudijskog novca, bez VAR-a, uz manje gluposti. To su njihovi gradovi i to su njihovi igrači, utakmice gledaju sa svojim prijateljima. To je rastući trend.”
Švedski nogometni navijači umorni su od velikog novca koji hrli u velike lige i vlasnika koji žele upravljati korporacijom, a ne nogometnim klubom. Osnovni temelji su uvijek bili tu. Od 19. stoljeća švedski klubovi bili su strukturirani putem modela članstva "50+1 posto", sličnog njemačkoj Bundesligi, koji je članovima davao krajnje pravo veta na sve s čime se ne slažu.
Model iz 19. stoljeća
Klubovi srednje veličine obično imaju nekoliko tisuća članova, od kojih će nekoliko stotina prisustvovati svakoj utakmici i glasati na godišnjim skupštinama. To neizbježno omogućuje procvat aktivizma. Tradicionalna jezgra navijača je ta koja glasa i oni su najprincipijelniji i najmanje opraštaju švedskom popuštanju općem obrascu europskog nogometa.
2009. članski model bio je ugrožen. Švedski nogometni savez podržao je prijedlog da se pravilo "50+1" ukloni i tako klubovima omogući da imaju i druge oblike vlasništva. Nedavno osnovana Svenska Fotbollssupporterunionen (SFSU), krovna organizacija za skupine navijača u klubovima u prve dvije divizije, vodila je kampanju protiv promjene i bila je uspješna.
“To je izazvalo buđenje: imamo ovaj model od 19. stoljeća, ali svi ga uzimaju zdravo za gotovo", kaže Isak Eden, voditelj SFSU-a. "Model je istaknuo važnost članstva i demokratičnosti nogometa. Od tada su ljudi shvatili da mogu utjecati ne samo na supervelika pitanja već i na male detalje: boje dresa, cijene ulaznica, bilo što. Kao rezultat toga, temelj za pravilo 50+1 posto sada je nevjerojatno čvrst.”
Pobuna protiv VAR-a
Inicijativa za promjene odozgo nenamjerno je izazvala oluju protivljenja. Članstvo je počelo rasti. Posjećenost Allsvenskana je sve više rasla. Počela se stvarati veća kultura ultrasa, sa svojim navijanjem, pirotehnikom i bukom. Isticale su se dvije stvari: ponos na vlastiti identitet (ono što je dijelilo navijače različitih klubova) i navijačka kultura u kojoj su djelovali kao grupa (ono što ih je ujedinilo).
Najnovije bojno polje, ono koje je privuklo globalnu pozornost, bila je borba protiv uvođenja VAR-a. Švedski nogometni navijači vidjeli su kako se čudovište približava preko brda - oni su jedina od 30 najbolje rangiranih europskih liga koja nema VAR. Sumnjali su da će stići pritisak, bilo od nacionalnog nogometnog saveza, UEFA-e ili FIFA-e, i on i dalje stiže.
Ali većina klubova odlučila se aktivno suprotstaviti uvođenju VAR-a i njihovi stavovi su ovdje jasni. Uprava Švedskih nogometnih liga poštovala je tu rezoluciju - ovo je demokratski sustav - i jasno je dala do znanja Nogometnom savezu da se klubovi tome protive.
"Klubovi pripadaju navijačima"
Svako vladajuće tijelo koje bi pokušalo ići protiv njihove volje počinilo bi PR samoubojstvo. Problem bi se sljedeći put mogao aktualizirati u jesen 2024., ali zašto bi se mijenjali? Oni vide nered drugdje gdje je VAR uveden i vide kako uzbuđenja i iskustvo same utakmice pati.
"VAR je trenutačno glavna vijest", kaže Eden. “Postoji smiješna karta koju je netko napravio za cijeli svijet, ali samo sa zemljama koje imaju klubove u vlasništvu članova i nogomet bez VAR-a, a na njoj se vidi samo Švedska. Na tragu smo nečeg drugačijeg. I mislim da liga također shvaća da smo mi nešto drugačije, a to može biti dobra stvar.”
"Rasprava o VAR-u je tako simbolična jer se radi o korištenju moći navijača", kaže Samuelsson. “Zašto imamo nogometne klubove? U mom gradu klub ima 100 godina. Čiji je klub? Je li to klub za sponzore, odbor, ljude koji rade unutar njega ili klub pripada navijačima?”
Malmö je osvojio naslov u zadnjem kolu
Kao autsajder – i suočavajući se s razumnim optužbama za defetizam – pitanje je koliko dugo ovo može trajati prije nego što plima kapitalizma uništi ono što ovu ligu čini posebnom? Na kraju, Malmö je ipak uspio, pobijedio je Elfsborg i osvojio svoj sedmi naslov u 11 godina. To ne znači potpunu dominaciju, ali novac koji osigurava plasman u Europu zasigurno prijeti otežati posao ostalima.
Hoće li drugi, novi navijači koji manje razumiju simboliku navijačke moći, biti privučeni transferima boljih igrača i više novca za trošenje? Allsvenskan je trenutno 23. liga Europe i malo je vjerojatno da će uskoro skočiti gore. Hoće li se na kraju donijeti edikt odozgo da će se VAR koristiti u Švedskoj, kao i svugdje drugdje?
Možda – bilo bi glupo kladiti se protiv takve moći. Postoji depresivno neumoljiva težnja za homogenošću u nogometu i ona kuca na svačija vrata prerušena u napredak. Ali kad pitam Isaka je li zabrinut za budućnost i ima li pritiska za promjenu, on se nasmije.
"Zašto bismo htjeli biti poput vas?"
"Zapravo se mijenja, ali ne onako kako biste očekivali", kaže on. “Mnogi navijači ne vide europski nogomet kao ono što žele da nogomet bude. Što više vrh igre ide prema sportwashingu, zarađivanju novca, hedge fondovima i opsjednutosti tehnologijom, to više vide da imaju nešto drugačije i stoga to treba više zaštititi.”
Isakov stav vrijedi kada se obraća navijačima koji s ponosom Allsvenskan nazivaju svojim. Oni ne mogu shvatiti da je ostatak Europe tako lako pristao na VAR, na privatno vlasništvo, na neobuzdani kapitalizam, na gubitak veze sa svojim klubovima koji su samo skupine skupih igrača i menadžera. Paradoks švedske nogometne kulture je da se oni namjerno reklamiraju kao protuotrov općem trendu, a ipak im je takav stav sasvim prirodan. Njihove koreografije i pirotehnika poručuju: "Volimo biti kao mi, pa zašto bismo htjeli biti poput vas?"
"Uvijek se govorilo da se trebamo natjecati u Europi, da moramo biti među 16 najboljih liga, da nam treba 500 milijuna funti godišnje od transfera", kaže Isak. “Naravno da su te stvari važne. No, na neki način, marketing lige promijenio se u stav: 'Ovo je nogomet, ali onakav kakav treba biti.' Kako da se ne osjećaš osnaženo time?”