IVA MIHALIĆ KRČMAR i Branko Krčmar, putoholičari iz Male Subotice, posjetili su Sjevernu Koreju, gdje su istrčali maraton u Pjongjangu, glavnom gradu najzatvorenije zemlje svijeta.
Ovaj simpatični bračni par ovisan je o putovanjima, to im je hobi, ali i najveća životna strast. O svojim avanturama redovito pišu na svojoj web stranici www.putoholicari.com.
Iva i Branko su se ovaj put odlučili za možda najkompleksniji pothvat u svojoj pustolovnoj karijeri. Otišli su u najmisteriozniju zemlju svijeta, državu koju je bivši predsjednik SAD-a George W. Bush, uz Irak i Iran, nazvao ''osovinom zla'', i ondje su istrčali polumaraton. U Pjongjangu se održao 30. međunarodni maraton, ali tek šesti na kojem smiju sudjelovati i inozemni amaterski trkači.
Maraton započinje i završava na stadionu Kim Il Sung, a utrke od 5 kilometara, 10 kilometara, polumaraton i maraton prolaze ulicama glavnoga grada. Iva i Branko pretrčali su 10 kilometara i ističu kako je neopisiv osjećaj utrčati u stadion od 50.000 ljudi koji sinkronizirano navijaju.
Malo je stranaca posjetilo Sjevernu Koreju, a Iva i Branko imali su sreće da iz prve ruke mogu svjedočiti i pričati nam o zemlji o kojoj većina ljudi zna jako malo ili gotovo ništa.
Za neke je najveći legalizirani konclogor i dio ''osovine zla'', za druge najmisterioznija država na svijetu
Pisati ili bilo što tvrditi o Sjevernoj Koreji iz perspektive običnoga čovjeka teško je iz više razloga. Kao prvo, gotovo je nemoguće probiti se ispod ''zidina i bedema'' tog najvećeg legaliziranog konclogora na svijetu, a onda, ako ste se nekim čudom tamo i provukli, što napisati, što ispričati, koji pristup preuzeti.
Iva i Branko su tamo bili i ovo je njihova priča.
''Iva i ja smo više avanturisti nego trkači, ali željeli smo istrčati taj polumaraton. Naravno da nas nije privlačila samo utrka, mogli smo se odlučiti i za neki drugi grad. Jasno da je prevladao pustolovni duh. Prošle godine smo bili u Južnoj Koreji i domaćini su nas odveli na samu granicu sa Sjevernom Korejom. Svašta su nam pričali i mi smo odlučili otići na sjever i sami se uvjeriti je li to doista tako'', kazao nam je Branko na početku razgovora.
Biblija zabranjena, marihuana dozvoljena
Pitali smo Branka je li onda to doista tako i je li istina da je Sjeverna Koreja najzatvorenija zemlja na svijetu u kojoj je više stvari zabranjeno nego dopušteno. Potvrdio nam je da je Biblija zabranjena, kao i ostale vjerske knjige, ali i pornografija. Rekao nam je i da je strogo zabranjeno fotografiranje gradilišta i vojnih kompleksa, a kadrovi Velikog Vođe mogu se dobiti samo po određenim pravilima. Međutim, marihuana je tamo legalizirana.
''Užasno su strogi po tom pitanju. Vojsku u bilo kakvom obliku najstrože je snimati. Što se tiče spomenika i slika Kim Jong-una, dozvoljeni su za fotografiranje, ali morate jako paziti. Naime, ako odlučite fotografirati bilo koji od bezbroj spomenika Velikom Vođi, morate paziti da njegov lik bude cijeli u kadru, ništa ga ne smije presijecati. Također, strogo je zabranjeno bilo kakvo glupiranje ispred njegovih kipova, a ako želite doći blizu jednog od tih spomenika, morate donijeti cvijeće i položiti ga. Naravno da to nismo znali, ali naš vodič je bio spreman pa smo dobili dopuštenje za fotografiranje.''
Zapadna propaganda kaže da je strah osnovni pokretač života u Sjevernoj Koreji, a da je režim Kim Jong-una globalna prijetnja čovječanstvu. Evo što nam je o tome rekao Branko.
Ma kakva ''osovina zla'', tamo običan narod živi u bijedi i neznanju
''Istina je kao i svugdje negdje na pola. Kad smo tek došli, ljudi koji su bili zaduženi da nas vode po Pjongjangu bili su zakopčani do grla. Jasno je bilo da su se bojali i da nisu imali povjerenja. Na bilo kakvo škakljivo pitanje samo bi promijenili temu. Posebno su se bojali pričati o režimu. Međutim, nakon nekoliko dana, kad su nas bolje upoznali, počeli su se otvarati. Cura koja nas je vodila otkrila nam je da se zaručila, a da to još nije priznala ni svojoj obitelji. Problem je i to što gotovo nitko ne zna engleski, a i nismo se smjeli kretati bez vodiča. Osim kad smo trčali utrku. Ipak, ne bih se složio s izjavom Georgea W. Busha. U Sjevernu Koreju možete ući samo iz Kine, a vožnja vlakom trajala je osam sati. Dok smo se vozili gledajući kroz prozor, vidjeli smo kako ti ljudi žive. Užasna bijeda tamo vlada i nepošteno je tvrditi da je cijeli narod zao. Obični ljudi trpe, a ovi na vlasti nemaju veze s njima. Tek kad smo došli u Pjongjang, vidjeli smo blještavilo, široke avenije, goleme zgrade, raskoš u punom smislu te riječi.''
Prije par godina čitao sam sjajan strip francuskog stripaša Guya Delislea ''Pjongjang – Putovanje Sjevernom Korejom'' u izdanju genijalne Fibre. Delisle je u glavni grad Sjeverne Koreje stigao sa zadatkom da napravi animirani film, a njegova iskustva pretočena su u strip. Pamti nebo bez aviona, identično odjevene ljude, zamračene aerodrome i mračne hotelske sobe, gigantske sablasno prazne ulice bez prometa koji bi zahtijevao postojanje semafora, ulice bez kafića, novinskih kioska i novina, fasade bez reklama i grafita. Sve je nekako prečisto, jezivo čisto. Jedine poruke koje se mogu vidjeti su političke. Nadrealni plakati s kimilisugijom i kimijonglijom, cvijećem u počast Dragog i Voljenog Vođe, svojevrsna svastika jedine komunističke monarhije na svijetu. Komično strancima, no za narod itekako jasan podsjetnik da nema mjesta na kojemu se može skriti. Evo što nam naš sugovornik na to kaže.
Vratili se s više upitnika nego što su imali kad su došli
''Doma smo stigli s više upitnika nad glavom nego prije dolaska u Sjevernu Koreju. Puno je toga čudno i tajanstveno. Propaganda je na svakom mjestu. Što se tiče automobila, to je tek posebna priča. Avenije su im zaista ogromne, ali tamo automobile ne može imati svatko. Postoji pet vrsta registracija koje su u bojama. Jedna je za vojsku, druga za političare, treća za zaslužne sportaše… Običan čovjek nema mogućnost imati auto. Oni se uglavnom voze tramvajima, metroom ili električnim biciklima. Zanimljivo, čak se i bicikl mora registrirati. Sve mora biti pod kontrolom. Za ostala mjesta ne znam, ali u glavnom gradu se vozi na par i nepar, kao nekad u bivšoj Jugoslaviji, a nedjeljom je zabranjeno voziti. Tako da te prostrane ceste i avenije izgledaju još sablasnije.''
Istinita je ona priča o Brazilu i svjetskom prvenstvu
Legendarna je priča ona da je za vrijeme SP-a u Južnoafričkoj Republici utakmica između Sjeverne Koreje i Brazila (Brazil je pobijedio 2:1) u tamošnjim medijima prikazana kao trijumf korejskog sporta, ali i režima, pa su Korejci u izmišljenom finalu pobijedili Brazil 1:0. Naime, tamošnja televizija prikazala je samo gol koji je zabila Koreja i lokalnom stanovništvu priopćila je veliku vijest da je Sjeverna Koreja postala prvak svijeta nakon što je srušila Brazil. Branka smo pitali je li mu poznata ta priča.
''Kako ne. Naravno. Tamo oni prodaju razglednice s pokalom svjetskog prvaka i slave tu pobjedu. Kupio sam jednu takvu. Jasno, ne znam je li baš svi građani Sjeverne Koreje vjeruju da se tada dogodio takav scenarij, ali sumnjam da su naklonjeni takvoj vrsti satire. Tamo je propaganda najjače oružje i država puno ulaže u propagandne materijale koji se mogu naći na svakom koraku, a u kojima se slavi 'najbolji režim na svijetu'.''
Branko nam je ustupio video ulaska u stadion nakon utrke. Kadrovi su zaista impresivni. Na krcatom stadionu više od 50 tisuća ljudi ovacijama je pozdravilo sudionike utrke, a Branko je pokrenuo navijanje cijelog stadiona. Zanimalo nas je jesu li ti ljudi bili natjerani da dođu na stadion ili su tamo došli svojevoljno.
''Još jedno od onih pitanja na koje neću nikad dobiti odgovor. Zaista ne znam. Možda i jesu, ali dok smo trčali po ulicama, ljudi su nas pozdravljali, pljeskali nam, podržavali nas. Bilo je stvarno predivno. Pustolovina koju nikad neću zaboraviti.''