LEGENDARNI nogometni trener Ivica Osim preminuo je u nedjelju u 81. godini. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom prenosimo tekst Zorana Jakšića za RTV reviju iz svibnja 1992., kada je Osim zbog rata u BiH otišao s klupe reprezentacije Jugoslavije, s kojom je ostvario rekordne uspjehe.
NAJUSPJEŠNIJI izbornik u povijesti našeg nogometa odlazi s kormila reprezentacije kao čovjek shrvan bolom zbog rata u Sarajevu, gradu u kojem još uvijek žive njegova supruga i kći... Ono što se samo moglo nagađati u sportskim kuloarima - ostvarilo se.
Poslije osvojenog prvog i zasad jedinog trofeja, savezni izbornik A reprezentacije Jugoslavije i šef stručnog stožera FK Partizana, Ivan Osim, podnio je ostavku na obje dosadašnje dužnosti. Najuspješniji jugoslavenski izbornik dosad i trenerski mađioničar, koji je bio na putu da povrati staru slavu Partizanu, odlazi sa svojih funkcija u trenutku kad bilježi svoje i naše najveće nogometne uspjehe.
Takav potez može povući samo Osim.
Njegov drugi dom
Namjeru da ode iz nogometa (vjerujemo samo za kratko) dugo je skrivao u svojoj intimi. Objelodanio ju je u trenutku kada je s beogradskim "crno-belima" osvojio najznačajniji trofej u našem nogometu - Kup Jugoslavije, na Stadionu JNA, poslije dramatične i neizvjesne utakmice s prvacima Europe i svijeta - Crvenom zvezdom.
Svoje definitivno "ne" i reprezentaciji Osim je priopćio na konferenciji za medije u Nogometnom savezu Jugoslavije. Vidno uzbuđen i sa suzama u očima, između ostalog je rekao da je ostavka privatna stvar, da nije sposoban za bilo kakav rad jer se u njegovom rodnom Sarajevu vodi rat, ginu nedužni ljudi...
Pred okupljenim novinarima, fotoreporterima i ljudima iz NSJ-a sjedio je čovjek shrvan od bola, koji doživljava svoju osobnu dramu, kao i na stotine tisuća nesretnika širom ove već bivše Jugoslavije. Nemoćan da pomogne sebi i drugima, on je tako digao glas protiv ovog suludog rata, iza kojeg će ostati mnogi ožiljci i nesagledive tragedije.
Okupljene u NSJ-u Miljan Miljanić je uvjeravao da Ivan Osim nije službeno otišao jer ga ugovor veže do 1995. godine (!) i da će se buduće pripreme za predstojeće Europsko prvenstvo u Švedskoj odvijati pod njegovim nadzorom!
Ipak, ostaje gorak osjećaj istine da se s najuspješnijim trenerom jugoslavenske reprezentacije nije trebalo ovo dogoditi i da je moglo imati drukčiji završetak.
Onima koji su zaljubljeni u najljepšu sporednu stvar na svijetu, ne bez razloga, govore da ni reprezentaciji sadašnje Jugoslavije u Švedskoj nije mjesto jer je Osim u njoj bio "pola tima". Tako, eto, višegodišnji njegov trud, a ni Pančeva, Savićevića, Mijatovića i drugih, neće doživjeti svijetle trenutke, kako su pojedini očekivali.
Je li Osim baš morao otići i zašto je otišao? Pitanja su mnoga, odgovori su mnogi. Rat u BiH, izgleda, najviše je pogodio ovog vrsnog stručnjaka. U Sarajevu, gdje svakodnevno padne na stotine granata, nalaze se njegova supruga i kći Irma. O njima ponekad danima nije znao ništa, to ga je razaralo. Jedan sin (stariji), Amar, trenutačno je u Francuskoj, a Selimir (mlađi) je s njim u Beogradu.
Jednostavan i neobično skroman, Ivan Osim nije od Partizana dobio "kule i gradove", kako bi obično mogli tražiti stručnjaci njegova kova. Iako godinama u Beogradu stanuje kod šogorice Ajše, gdje s njenim sinovima Bojanom i Ognjenom provodi vrijeme diskutirajući o nogometu. Otkako je stigao u Partizan, po cijeli dan provodio je na Stadionu JNA. To je bio njegov drugi dom.
Iako po prirodi dosta zatvoren, Osim ima veliki krug prijatelja iz svijeta sporta i estrade. Njegovi prijatelji su i mnogi obični smrtnici, on ne pati od kompleksa više vrijednosti. Voli društvo, obične razgovore, ali najdraže teme su mu nogometne. Za njega tajnik Sportskog društva Željezničar iz Sarajeva Zvonko Jurić kaže da ima nogomet "u malom prstu". O svakom iole značajnijem nogometašu zna sve do detalja, bez obzira na to je li domaći ili strani.
Kada je u Sarajevu, Osim vrijeme najčešće provodi u klupskim prostorijama Željezničara, gdje se druži sa starim prijateljima, zaigra koju partiju karata.
U Beogradu se u posljednje vrijeme često viđa s "rajom" iz Sarajeva. Uz njega je i pjevač Haris Džinović, i sam ljubitelj nogometa, čiji je tim prvak Jugoslavije u malom nogometu. Od Osima sada uzima mnoge "cake" jer želi sa svojim igračima postati prvak Europe. Kad njih dvojica raspravljaju o nogometu, Haris mu zna često reći: "Što se ti, Osime, razumiješ u nogomet!"
Pritom mu se Ivan samo bezazleno osmjehne i slegne ramenima. Kao, veli, možda je čovjek u pravu.
Rekord za pamćenje
Jednom prilikom mi je rekao da ponekad pomisli da trenerski posao i nije za njega. Teško mu je padalo kad bi trebao odrediti jedanaest igrača za utakmicu, kao i sastavljanje popisa za reprezentaciju.
"Uvijek mi se čini da sam nekog oštetio", kaže. I da ta njegova "nepravda" može izmijeniti sudbinu nekog igrača, pa i njegov život. Takav je Osim.
I zato bi ga trebalo razumjeti što je zbog rata u Sarajevu i BiH odlučio otići iz nogometa. Žao mu je svih onih koji su u njemu nastradali i izgubili život, bez obzira na to koje su nacije ili vjeroispovijesti. Zar se nije mogao izbjeći ovaj ludi rat, koji nije bio potreban nikome, često razmišlja Osim. To je i njegov protest jer političari nisu ništa učinili da do rata ne dođe.
Postojan u svojim stavovima, uvijek na nogama, Švabo, kako su ga Sarajlije zvali zbog njegove plave kose, ili Strauss s Grbavice, zbog virtuoznosti koju je ispoljavao na zelenom četverokutu ispod Trebevića, iza sebe je ostavio dubok trag u nogometu.
Kao nogometaš nosio je samo dva dresa: Željezničara i francuskog Strasbourga. U Želji je igrao sa Smajlovićem, Vasilijem Radovićem, Matićem, Štakom, Zemkom i drugima, kada se "umiralo" za nogometom.
Kao trener ostao je dosljedan. Trenirao je koga drugog nego Želju, a posljednju godinu i Partizan. Na kormilo reprezentacije došao je 29. 10. '86. godine debitirajući u Splitu protiv Turske (4:0).
Od tada pa do današnjih dana vodio je čak 51 put našu A reprezentaciju. Tako je postao i svojevrsni jugoslavenski rekorder u vođenju našeg izabranog tima, srušivši rekord arh. Boška Simonovića, koji je od 1930. do 1940. godine bio 43 puta na čelu reprezentacije. Po ovom rekordu Osim će sigurno ostati jedinstven u našem nogometu i teško će ga itko moći sustići.
Isprva osporavan, naročito poslije onog poraza u Beogradu protiv Engleske (1:4), 11. studenog '86., upornom i originalnom koncepcijom rada doživljava posljednjih godina samo pohvale i hvalospjeve. Dok mu je na prijateljskim utakmicama postotak uspjeha jedva pedeset posto, u utakmicama za Svjetsko prvenstvo u Italiji '90. godine, kao i u kvalifikacijama za Europsko '92., bilježi uspjeh kojim se malo tko u svijetu može pohvaliti u njegovoj branši.
Od prvenstvenih utakmica, koliko je reprezentacija imala od listopada '86. godine do 13. 11. '91., kada je pobijeđena Austrija u Beču (2:0), vodio je "plavi" tim u 27 susreta i pritom ostvario dvadeset pobjeda, tri remija i samo četiri poraza, s fantastičnim učinkom od 79.62%.
Pritom ne bi trebalo zaboraviti da dvije godine naša reprezentacija ('88. i '89.) nije bila pobijeđena. Prvi neuspjeh iza toga doživjeli smo na Svjetskom prvenstvu u Italiji protiv Njemačke (1:4). I uz taj poraz, na kraju natjecanja naši su bili peti u svijetu, što predstavlja jedan od najvećih uspjeha Jugoslavije.
Teško su mu pali Poljud i Maksimir
Kao trener reprezentacije doživio je mnoge drame. Prisjetimo se samo utakmice u Splitu 31. 3. '88. godine protiv Italije, kada su navijači jednog dijela Poljuda navijali za naše susjede.
I Zagreb 6. 9. '90. na utakmici s Nizozemskom, kada su navijači izviždali jugoslavensku himnu, bio je njegovo veliko razočaranje. Vjerujem da se Osim slično osjećao nedavno i na finalnoj utakmici u Beogradu, kada su na Marakani i Stadionu JNA gromoglasno negodovali u trenutku kada je intonirana himna Hej, Slaveni.
Ivan Osim imao je i uspješnu igračku karijeru. Kao Željin igrač nosio je 16 puta dres reprezentacije i postigao osam golova. Da nije bilo one nesretne afere 1965. godine i poznatog "slučaja Muhić", taj broj bio bi još veći. Igrao je s Džajićem, Vasovićem, Vladicom Popovićem, Miladinovićem, Bjekovićem i drugim velikanima našeg nogometa.
Je li Ivan Osim morao baš sada otići? Ostavimo njemu da da odgovor. Možda i to dovoljno govori o njemu jer odlazi na vrhuncu slave. Ne bi ga trebalo dirati. Postao je legenda i nju bi trebalo poštovati.
Legendarni Strauss s Grbavice odsvirao je svoj posljednji valcer. Rat u Sarajevu i BiH odnio je još jednu nevinu žrtvu. Ovog puta žrtva je bio Ivan Osim, najuspješniji jugoslavenski izbornik svih vremena.