JOSIP Iličić je do pauze izazvane koronavirusom imao sezonu iz snova. Samo nekoliko mjeseci nakon što je bio glavni kandidat za igrača godine u Italiji i Atalantina zvijezda u Ligi prvaka, proživljava veliku osobnu i nogometnu krizu te je moguće kako nikad više neće zaigrati nogomet.
Taj slučaj još je jednom na svjetlo dana iznio veliki problem vrhunskog sporta koji se shvaća olako. Depresija je vrlo ozbiljna bolest, a kod vrhunskih sportaša je češća nego u općoj populaciji. O tome je Index nedavno pisao.
Ni Atalanta ni Iličić nisu službeno potvrdili kako on boluje od depresije i takve procjene ne treba donositi paušalno, ali postoje snažni indikatori i izjave njegovih suigrača i bližnjih da je u pitanju baš ta bolest.
Nestao nakon pauze
Iličić je nakon pauze odigrao tek pet utakmica, a samo dvije je započeo u prvom sastavu. Razlika u kvaliteti njegovih igara i brojkama prije i nakon pauze je toliko velika da je već ta usporedba snažan indikator kako s Iličićem nešto nije u redu.
Grafika: Sofascore za IndexSport
Problem kod Iličića nakon pauze nije bio samo pad učinka. Od nogometaša koji je uživao u superofenzivnom stilu Atalante, postao je čovjek koji bez osmijeha na licu odrađuje posao.
"On je strašan igrač koji je na terenu pun samopouzdanja, ali je riječ o krhkoj i emotivnoj osobi", rekao je za talijansku La Repubblicu Iličićev bivši suigrač.
Trener Gian Piero Gasperini i svi Atalantini igrači pokušali su pomoći Iličiću. Družili su se s njim, bodrili ga, ali Slovenac se sve više zatvarao u sebe.
Odsutan duhom i emocijom, Iličić je svojim igrama i nastupom potaknuo glasine o tome što se s njim događa.
Glasine su pokazale koliko su neshvaćeni vrhunski sportaši
Klub je njegove izostanke pravdao ozljedom, ali vrlo brzo je postalo jasno da je nešto drugo u pitanju. Talijanski mediji su pisali o nepoznatoj bolesti, a brzo su se nizale teorije i glasine o uzroku njegove promjene u ponašanju.
Bergamo, grad u kojem Iličić živi i radi, bio je europsko žarište korone i grad koji je u pandemiji doživio strašne žrtve. U najgorem mjesecu pandemije, u Bergamu je od koronavirusa umrlo preko 4500 ljudi. U nemogućnosti obavljanja sprovoda i propisnog pokopa, u Bergamu su danima vojnim kolima prevozili mrtva tijela. Bilo su to scene koje su pogodile cijeli svijet, a čini se da je Iličić jedan od onih koji se s tom traumom zasad ne može nositi.
Iako je priča s koronom kao uzrokom njegovih problema bila i logična, u javnosti se pojavila špekulacija kako je Iličić upao u depresiju jer je otkrio da ga žena vara. Brojni svjetski mediji su prvoloptaški prenosili tu vijest koju je Iličić prije nekoliko dana demantirao, a društvene mreže bile su preplavljene jeftinim vicevima o nevjernoj ženi i kafanskim analizama Iličićevog problema.
To savršeno opisuje koliko neshvaćeni mogu biti vrhunski sportaši. Teško je prihvatiti da je Iličić čovjek koji je doživio traumu, a posljedično i obolio. Puno je prihvatljivija bila tabloidna banalizacija njegovog osobnog života, a pomanjkanje empatije samo produbljuje jaz zbog kojeg se sportaši često osjećaju usamljeno.
Atalanta je imala sezonu iz snova, a i dalje mogu osvojiti Ligu prvaka
Depresija je kod vrhunskih sportaša češća nego u ostatku populacije
Depresija je ozbiljan poremećaj raspoloženja koji obilježavaju simptomi poput gubitka energije, apatije, beznađa, bespomoćnosti, tuge i gubitka interesa, a prema važećoj verziji DSM-a (priručnik u kojem su kategorizirani svi mentalni poremećaji), moraju trajati u kontinuitetu barem dva tjedna.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, depresija je po rasprostranjenosti četvrta bolest na svijetu, dok je u žena čak druga. Između 5 i 10% populacije koja nema drugih zdravstvenih problema boluje od depresije, dok se kod ljudi koji imaju druge zdravstvene poteškoće postotak oboljelih penje i do 70%. Svaka osma nezbrinuta osoba koja je oboljela od depresije u nekom trenutku svog života pokušat će izvršiti samoubojstvo. Prognoze WHO-a govore da će depresija kroz nekoliko godina biti druga najraširenija bolest na svijetu.
Iako se zbog velike fizičke aktivnosti i kemijskih procesa, poput hormona sreće koji se izlučuju nakon takvih treninga, ne čini logično da je to bolest koja bi u velikoj mjeri pogađala i one koji se bave elitnim sportom, istraživanja pokazuju sasvim drugačije rezultate.
Tako su Wolanin, Gross i Hong, doktori psihologije sa Sveučilišta u New Jerseyju, proveli istraživanje koje je otkrilo da između 16 i 20% sportaša sa Sveučilišta boluje od depresije. Rad Franka, Nixdorfa i Beckmanna sa Sveučilišta u Münchenu na sličnom je tragu. Prema podacima dostupnima za otprilike tri tisuće njemačkih i američkih sportaša iz pet sportova, rasprostranjenost depresije kreće se od one koja vrijedi i za ostatak populacije pa sve do čak 30%.
Isti autori navode i zabrinutost zbog činjenice da se depresija u sportu uglavnom ne ispituje istim instrumentima kao u kliničkom sustavu, zbog čega pravu sliku o njenoj rasprostranjenosti najčešće ni nemamo. Drugim riječima, znamo da je ogroman problem, ali postoji mogućnost da je mnogo veći nego što to zasad možemo procijeniti.
Svi se možemo poistovjetiti s Iličićem
Čitav svijet se već mjesecima nalazi u izvanrednoj situaciji kakvu većina nas nije doživjela nikad u životu.
Iako su istraživanja na temu mentalnih bolesti za vrijeme pandemije još uvijek relativno rijetka, postoje jasni trendovi.
Washington Post je još prije tri mjeseca imao članak o nezapamćenom rastu mentalnih bolesti u SAD-u, a na razini Europske unije donesene su preporuke članicama o kriznim kontaktima za osobe koje trebaju bilo koju vrstu psihološke pomoći.
Nesigurnost, zabrinutost zbog budućnosti, krhkost i tuga samo su neke od emocija koje su u prethodnih pola godine bile dominantne u većem dijelu svijeta. S obzirom na intenzitet pandemije u Bergamu i svakodnevicu od više stotina preminulih, logično je očekivati da su njegovi stanovnici naročito osjetljivi i ranjivi.
Slučaj Josipa Iličića pokazuje da je i nogometašima ponekad potrebna pomoć, a njihovi problemi ne bi trebali biti predmet podsmjehivanja jer se radi o vrlo ozbiljnom problemu.
Nogomet nije sve na svijetu, a novac ne može riješiti sve probleme
Nije važno hoće li Josip Iličić igrati Ligu prvaka ove godine. Nije čak ni važno hoće li ikada zaigrati nogomet.
Vjerojatno svatko od nas bi za svojeg prijatelja ili člana obitelji u ovakvoj situaciji htio da potraži pomoć i ozdravi. I to je trenutno jedino važno. Postoje važnije stvari od nogometa, a depresija je pošast koja može dovesti do fatalnog ishoda ako se ne liječi.
Problemi vrhunskih sportaša se često banaliziraju jer imaju puno love i nemaju baš nikakvog razloga biti ranjivi, nesretni i bolesni. Depresija je samo jedan od problema vrhunskog sporta o kojem se nedovoljno razgovara, piše i analizira.
Bolest ne smije biti tabu tema, a kultura ne smije biti takva da sportaše obeshrabruje u izražavanju osjećaja i traženju pomoći. Kada se dogodi primjer poput Roberta Enkea koji si je oduzeo život, bit će prekasno.
Slučaj Josipa Iličića podsjetio nas je na to su i nogometaši ljudi i da postoje problemi koji se ne smiju ignorirati. Bolest ne bira, a neke probleme ni status niti novac ne mogu riješiti.