ILI umreš kao heroj ili živiš dovoljno dugo da vidiš kako postaješ negativac. Jedan od sada ikonskih filmskih citata iz opusa Christophera Nolana se može savršeno primijeniti na mnoge sportske ličnosti u povijesti, a na svojoj koži je to u manjoj mjeri osjetio i Marko Livaja nakon posljednja dva nastupa i dva ligaška poraza Hajduka.
Livaja nije nepogrešivo mitsko biće i zaslužio je kritike kao i cijela momčad za ono što su pokazali protiv Istre, a pogotovo protiv Gorice. Kod Livaje se to manje odnosi na samu igru, a daleko više na njegov stav i pristup na terenu. Mahanje rukama i vikanje prema suigračima odaje dojam velike nervoze koja se onda samo prenosi na ostatak ekipe.
Hajduk je nakon poraza u Velikoj Gorici upao u svoju depresivnu fazu za koju svake sezone nije pitanje hoće li doći nego kada će doći. Nakon savršenog početka SuperSport HNL sezone, izgubljene su dvije utakmice gdje se računalo na šest bodova kako bi se pojačao pritisak na Dinamo. Uz to su te utakmice izgubljene debelo u sudačkim nadoknadama što samo pojačava osjećaj nemoći i frustracije.
Potpuno očekivano, odmah su počele kolati i priče o teškom razdoru u svlačionici, o svađama i tučnjavama te potpunom raspadu. Putem raznih aplikacija su kružile glasovne poruke nepoznatih pošiljatelja koji eto nekako znaju sve detalje o događanjima u svlačionici i ne mogu dočekati da svijetu podijele svoje „informacije“. Stvorila se mučna atmosfera oko kluba kakva se dugo nije osjetila i sve je upućivalo da će Hajduk ovaj vikend i dočekati u takvom raspoloženju. A onda, na drugačiji način nego do sada, opet se ukazao Livaja.
Jedna fotografija sve mijenja
Nakon posljednje dvije utakmice Livaji se počelo prigovarati da se ne ponaša kapetanski. Da je uvjerljivo najbolji igrač momčadi koji svojim primjerom treba donositi staloženost na terenu umjesto nervoze te da kao kapetan (u odsustvu Lovre Kalinića) treba biti povezujući faktor umjesto razarajućeg. Ti prigovori nisu neargumentirani, ali zanemaruju kontekst u kojem Hajduk egzistira od dolaska Livaje u klub.
Kavanske priče su otišle toliko daleko da se činilo čudnim kako itko od igrača uopće trenira budući da ih je Livaja već sve istukao i zapalio im stanove. Dakako, ako je vjerovati „onima koji sve znaju“, kao što su znali da je Valdas Dambrauskas otišao iz kluba jer ga je potjerao nitko drugi nego Josip Vuković. Ako vam sve ovo zvuči smiješno i nevjerojatno, to je zato što i je.
Kao i u svakom sportskom kolektivu, sigurno je bilo svađe i povišenih tonova u svlačionici nakon razočaravajućih nastupa, možda i fizičkih sukoba, ali priča koja se oko toga razvila je iz žanra drame jako brzo prerasla u čistu komediju zbog svoje ekstremnosti. Bez obzira na komičnost same priče, bila je potrebna reakcija koja će promijeniti narativ oko kluba uoči utakmice protiv Lokomotive.
I kao nebrojeno puta u zadnje skoro tri godine, ponovno se ukazao Livaja, ovaj put izvan terena. Na Poljudu je organiziran svojevrsni „team building“ cijele momčadi, stožera i većine uprave. Nije to ništa neobično u gotovo svakom, ne samo sportskom kolektivu. Ponekad su obična večera, razgovor i pjesma važniji za momčad od najboljeg treninga koji mogu odraditi da bi se vratila izgubljena kemija.
Sve se to događa izvan očiju javnosti, što je jedino normalno, ali samo jedna fotografija cijele momčadi na okupu koju je na svom Instagram profilu objavio Livaja okrenula je cijelu atmosferu oko kluba od depresije do opće mobilizacije. Da je bilo tko drugi iz kluba prvi objavio tu fotografiju, ne bi se dobio ni približan efekt. Tako se samo još jednom pokazalo kolika je moć koju Livaja ima prema navijačima i koliki je njegov utjecaj na opće raspoloženje.
Radi li se o organskom događaju ili dobro smišljenom marketingu, manje je bitno. Ono što je važno je da se time vratila vjera među navijačima da se Hajduk može vratiti na pobjedničke staze i nastaviti borbu za titulu prvaka, koliko god se ta borba nakon prezentacije protiv Gorice činila nerealna i daleka. Dakako da će sve to biti nebitno ako Bijeli ne pobijede Lokomotivu na Poljudu uz dominantnu predstavu koja odražava razliku u vrijednosti (barem na papiru) igrača dviju momčadi, ali to je neka druga priča.
Hajduk je iznevjerio Livaju
Problem u ovoj objavi je što se klub morao ponovno osloniti na Livaju da riješi probleme koje svi kolektivno trebaju rješavati. Kao da njegovih 106 golova i asistencija u 110 nastupa za klub nisu dovoljan učinak, sada Livaja rješava i probleme izvan terena te postaje simbol iza kojeg se ostatak kluba sakrio u najtežim trenutcima.
Iza Livaje se sakrio prvenstveno sportski direktor Mindaugas Nikoličius koji već treći prijelazni rok zaredom ostavlja momčad u disbalansu. Prošlo ljeto je ostavio momčad bez šestice, prošlu zimu se riješio „pola momčadi“, a nakon ovog ljeta je svima bolno jasno da Hajduk ima ogromnu rupu u napadačkoj liniji, posebno na krilnim pozicijama.
Prijelazni rok se do prodaje Jana Mlakara činio odličnim, a sama njegova prodaja nije problem već činjenica da ta pozicija onda nije adekvatno pokrivena do kraja roka i sada se Hajduk treba nadati da će Aleksandar Trajkovski donijeti nešto momčadi nakon što prethodno nekoliko mjeseci nije bio uopće u normalnom ritmu momčadskih treninga niti je prošao pripreme s bilo kojom ekipom. I ako Livaja zabije i asistira svaku utakmicu, onda ovaj problem ne postoji i nitko ne priča o tome da sportski direktor nije dobro obavio svoj posao.
Iza Livaje se sakrio i trener Ivan Leko koji je na utakmici protiv Gorice bio najviše fokusiran da sucu Dariju Belu ne da ruku vodeći svoj privatni rat koji je sam zakuhao u utakmici Superkupa. Igrači Hajduka su izgledali kao da se prvi put u životu vide na nekom terminu, bez automatizama i bilo kakve ideje kako zabiti gol. Ali nema veze, bitno da se Belu nešto dokazalo i kasnije ukazalo da teren nije bio dobar. Sarkastično rečeno, naravno.
Ne bi taj problem postojao da se na utakmici ukazao Livaja i nekom magijom slomio protivnika. Leko ga je ponovno ostavio na vjetrometini u obrambenom smislu uparujući ga s Vadisom Odjidjom-Ofoeom kao drugim isturenim igračem te je Livaji unutar jedne utakmice promijenio tri pozicije oslanjajući se da će mu on sam riješiti utakmicu kad već ne postoji (ili se barem ne vidi) organizirani napad. I da je Livaja to napravio, opet se ne bi pričalo o lošoj igri nego o šampionskoj momčadi koja pobjeđuje i kada ne ide sve po planu.
I najvažnije, iza Livaje se sakrila cijela momčad koja u zadnje dvije utakmice nije dala ni približno na terenu koliko vrijede na papiru ili koliko im vrijede ugovori. Ovo je vjerojatno najskuplja momčad u povijesti kluba (zanemarujući inflaciju) koja mjesečno košta dvostruko više od Rijeke ili Osijeka, a igrači se u kriznim trenucima ugase i samo traže Livaju opet čekajući da on sam nešto napravi.
Lokomotiva kao prekretnica
Zbog svega navedenog, utakmica protiv Lokomotive sada poprima značaj koji sama po sebi inače ne bi imala. Sportski direktor je napravio što je napravio i on nema utjecaja na to što će se sada događati dalje, ali trener i momčad moraju demonstrirati da je utakmica u Velikoj Gorici samo jedan ekstremno loš dan i da imaju znanja, snage i energije da preokrenu stvari ponovno u pozitivnom smjeru.
Prvenstveno moraju pokazati da Livaja u ovoj priči nije sam i da on ne troši svoje najbolje nogometne godine u klubu koji ga ne može pratiti ni na jednom polju. Naravno da jedna utakmica ne može to sve definirati, ali ovo je krizni moment koji lako može odrediti ostatak sezone jer u slučaju nepovoljnog rezultata nije nezamislivo da Lukša Jakobušić pokuša riješiti problem još jednom smjenom trenera, a za veći efekt možda i smjenom sportskog direktora.
U tom slučaju bi bilo teško vjerovati da predsjednik još jednom može okrenuti momentum kluba pa bi se počelo pričati i o njegovoj poziciji unatoč tome što bi bilo iznimno nepošteno reći da je on neuspješan ili loš predsjednik. Krajnje je vrijeme da se svi prestanu skrivati iza učinka Livaje i da njemu i navijačima pokažu da su vrijedni dresa koji nose te kluba koji predstavljaju. Livaja ne može biti zaprežni konj koji će klub sam odvući do toliko željenog naslova prvaka i ne može sam pobijediti svaku utakmicu.
Livajinih 106 golova i asistencija mu apsolutno daju za pravo da igra i dalje nogomet na svoj način, a ostali ga trebaju pratiti i tome se prilagoditi. Ako to ne mogu ili karakterno ne žele, onda je netko teško pogriješio u slaganju momčadi i Hajduk ima veliki problem, a taj problem sigurno nije najbolji igrač kluba i lige u posljednje dvije sezone. Ako mu nekada i ne ide na terenu, ostali ga moraju izvući kao što on sve druge izvlači već skoro tri godine.