Foto: Petar Glebov/Pixsell, HINA
RIJEKINA titula nije samo najveći klupski uspjeh, ona je i prekretnica u povijesti Hrvatske nogometne lige. Više nego ikad, očit je skori pad morbidnog carstva iz Maksimira.
Početak sezone indikativan
Dovođenje Cice Kranjčara za trenera bio je apsolutno savršen potez Dinamove uprave. Doveli su legendu kluba, čovjeka s kojim su mogli kupiti barem malo socijalnog mira i baciti dimnu bombu na USKOK-ove optužnice za sportsku pljačku stoljeća. Također, doveli su čovjeka koji dovoljno voli Dinamo i dovoljno je očajan u pokušaju revitalizacije svoje karijere da pristane raditi u teškim, granično nemogućim uvjetima. Dinamova dominacija svih ovih godina u HNL-u gradila se na 2 ili 3 legitimna reprezentativca, barem još toliko potencijalnih, pokojem iskusnom strancu, dok se ostatak ekipe punio mladim Dinamovim talentima koji su se uz suigrače koji su mljeli suparnike mogli razvijati i igrati u prilično zaštićenim uvjetima. U uvjetima u kojima se očekivalo da Ćorić postane nositelj igre iako ima dobrih pet kila viška, da mladi Sosa i Benković nose zadnju liniju, a Moro i Knežević daju balans sredini terena, bolje se nije moglo ni očekivati.
Ovi momci nisu igrali zbog velike vizije maksimirskih voždova, već zbog toga što nitko drugi nije ostao. Odlazak Pjace kao najpotentnijeg igrača, Roga kao motora veznog reda, suspenzija Ademija, grozna Schildenfeldova sezona i nedorasli Šemper na golu bili su formula za propast. Već u prvom sezonu vidjelo se da to nije to, a kasnije dovođenje Sammira, Guilhermea i Peteva bili su za ocjenu čitave sezone savršeno irelevantni potezi. Dinamo je prodavao i prije, ali nikada nije ovako gnjusno oslabljivao svoju momčad ne bi li uzak krug ljudi od toga profitirao. Standardno sramoćenje u Ligi prvaka vjerojatno bi se već sutra zaboravilo, ali preračunali su se koliko su zapravo loši. Konačno, našao se netko tko će to iskoristiti.
Rijeka se gradila godinama i klub je, a ne agencija za preprodaju igrača
Uspon Rijeke nije samo dokaz planske gradnje ekipe, sjajnog Kekovog posla i nadnaravno dobre sezone, već i kroničnog nerazumijevanja nogometa maksimirske struke. Vjerojatno je teško naći klub koji je direktnim poklonima i prodajama u toj mjeri ojačao konkurenta do razine da mu dozvoli da ga zbog toga preskoči. Kramarić je postao hit Bundeslige i reprezentacije i donio je Rijeci najveći transfer u povijesti, Andrijašević je ključan kotačić ovogodišnjeg prvenstva, dok su ranije Krstanović, Tomečak i Alispahić bili faktori koji su Rijeku izdigli iznad Hajduka kao drugi najjači hrvatski klub. U prvih par sezona nove ere na Kantridi, kasta koja vlada hrvatskim nogometom imala je savršenu situaciju.
Dinamo je bio dovoljno jak da osvaja prvenstva i ulazi u Ligu prvaka što je zapravo jedino bitno Dinamu, Rijeka je osvajala kupove, igrala dobar nogomet i lijepo prezentirala Hrvatsku u Europi čime se lako mogao odati dojam kako se pojavila „zdrava konkurencija“, kako ne postoji sustavno podilaženje samo jednom klubu i kako hrvatski nogomet zapravo raste. U cijeloj toj priči Rijeka se doimala poput kluba i projekta u naletu, ali ograničenog sportskim provincijskim mentalitetom koji nikada neće napraviti onaj idući korak i uzeti titulu. Nastavili su gurati svoju priču, a onog trenutka kada je šarlatanstvo i apsolutna nebriga za klupske afinitete u Dinamu dosegla povijesni vrhunac, znala je iskoristiti šansu.
Nema ništa krivo u Rijekinom naslovu
Istina je da je Damir Mišković jedan izuzetno antipatičan tip sumnjivog društva i još sumnjivije financijske pozadine. Istina je i kako je Rijeka u masu primjera svjesno zažmirila na anomalije u hrvatskom nogometu. Dovođenje hrpe igrača iz Dinama ispod cijene (ili besplatno), izostanak reakcije u odborima pri krovnom tijelu hrvatskog nogometa i panično relativiziranje takvog ponašanja opskurnim argumentima koji je bio nešto rafiniranija verzija okretanja glave nisu nikakvi zaključci koji su dokaz jalnosti, već realnost svih koji su pratili nogoloptanje u našoj državi. Dapače, čak je i Armada toga više ili manje svjesna, što je nekoliko puta dala do znanja.
I bez obzira na to, njihova titula je apsolutna čista. Odigrali su najbolju sezonu u svojoj povijesti, drugu najbolju u povijesti lige i jednu od najboljih u Europi uopće. Rijeka je sve do poraza od Lokomotive bila jedina neporažena momčad nogometne Europe. JEDINA. Svaki svoj bod na terenu zaslužili su najkvalitetnijim planom igre, najadekvatnijim kadrom koji ga provodi i nabijanjem tempa atipičnim za našu ligu. U sustavu u kojem vlada Dinamo i sve podređuje sebi, Rijeka se jednostavno najbolje snašla. A ako mislite da ta teza ne stoji, zapitajte se koliko prvoligaša daje legitimitet ovoj ligi svjesno nastupajući u istoj iako Dinamo ulazi u prvenstvo s 12 bodova prednosti. Pogledajte koji su to klubovi odbili Mamićeve ponude kada je trebalo osnažiti krvnu sliku klupskih financija i pobrojite koliko je prvoligaša protestiralo protiv Soudanijeve antisuspenzije, iako ih se to direktno ticalo. Sve drugo su dvostruki kriteriji, prva odrednica kroničnog jala. I konačno, za sve teoretičare zavjera koji tvrde da je ovo prvenstvo Rijeci – pušteno. Postoji li onda ikakvo logično objašnjenje ukidanja Soudanijeve suspenzije, grotesknog penala u Vinkovcima ili sistematskog kartoniranja Rijekinih igrača pred ključne dvoboje ne bi li ih se oslabilo. Tek kad odgovorite u potpunosti na sva ta pitanja, možete zaključiti je li ova titula poklonjena.
Kraj jedne ere
Svaki stabilni nogometni klub financira se iz „svakidašnjih“ prihoda, ona za koje postoje čvrsta očekivanja i garancije te se mogu kontrolirati u dobroj mjeri, poput prodaje ulaznica, suvenira ili sponzorskih ugovora. Tek u manjoj mjeri financiraju se od prodaja igrača (koji uvelike ovise o stanju na tržištu, ponudi i potražnji..) te UEFA-inih nagrada koje predstavljaju izvanredne prihode. Dinamo se gotovo pa isključivo financira iz potonjih.
Problem s Rijekinim naslovom nije manjak trofeja, jer sportski uspjeh sekundaran je klupskoj upravi, već to što su strahovito ugroženi ovakvi prihodi. Nešto manje od 20 milijuna eura koje je Dinamo uprihodio u Ligi prvaka neće ni blizu pokriti Europska liga. Indirektni udarac time je dobila i vrijednost igrača – ne postoji bolji poligon za prodati mlade igrače od Lige prvaka i ne postoji skaut na svijetu koji to neće uvažiti. Imajući u vidu rezultatski krah ostvaren oslabljivanjem ekipe te pravosudne peripetije koje se nalaze pred vodstvom kluba, očito je kako se radi o klasičnom bijegu u kojem su posljednji put izmuzli kravu.
Latentna nestabilnost na svim klupskim razinama koju je onim slijepima prikrivao rezultat sada više nema stabilizator i mogu se očekivati dramatični potresi. Dinamo je lani spiskao oko 50 milijuna eura, što je budžet malo veći od onog Atletica Madrida kada je osvojio Europsku ligu. To je model koji je neodrživ u bilo kojem scenariju, ali je Rijekina titula ubrzala neminovan kolaps. Njena titula konačni je poguranac u bezdan jednog neodrživog i nezdravog sistema.
Na relaciji igrači-trener-uprava (navijači su u Dinamu ionako nebitni) više nitko nikome ne vjeruje i nitko ne zna hoće li sutra biti tu. Lokalni izbori u Zagrebu i Županijski sud u Osijeku pomoći će pronaći odgovore na ta pitanja. Jedno je sigurno – u Dinamu, a onda i HNS-u, dobrodošao je kraj jedne ere. Ere obilježene diktaturom ljudi bez legitimiteta, koja je u svojem posljednjem činu na nogometnim daskama konačno bacila Dinamo na dno najcrnije jame u svakom smislu. Ali baš mu to treba, da se jednom vrati.