UZ BASKIJSKI nogomet prije svega vezujemo imena velikana Athletic Bilbaa i Real Sociedada te orijentiranost prema lokalnim igračima i filozofiji nogometa u kojoj odgoj mladih igrača ima centralno mjesto. Stranci za Athletic nikada nisu ni igrali, a Sociedad je odlučio otvoriti im vrata krajem osamdesetih iako je i danas na samom vrhu klubova liga Petice po udjelu igrača iz vlastitog pogona.
Zato baskijski nogomet nije obilježilo puno stranaca, ali jedan od onih koji su ostavili najdublji trag je legendarni napadač Meho Kodro. Njegov put krenuo je iz hercegovačkog sela. Brzo je ostvario svoj najveći dječački san probojem u prvu ekipu mostarskog Veleža, u kojem je bio jedna od udarnih igli kluba koji je osamdesetih uživao veliku popularnost diljem Jugoslavije.
Kodro je 1991. Hercegovinu zamijenio Baskijom i u La Ligi ostvario najveće nogometne uspjehe. Ukupno je u Španjolskoj zabio više od 100 golova, dva puta bio veoma blizu osvajanju Pichichi trofeja za najboljeg golgetera prvenstva, a osim u Sociedadu i kasnije u Tenerifeu i Alavesu, godinu dana proveo je u Barceloni.
U Kataloniju je došao po želji svog nogometnog heroja Johana Cruyffa, jednog od najutjecajnijih igrača i trenera-inovatora u povijesti sporta. Golove je zabijao u El Clasicu i velikim baskijskim derbijima, a trenutno je u pauzi od trenerskog posla. S Mehom, koji i danas živi u Baskiji, razgovarali smo prilikom njegove posjete Mostaru, gradu u kojem je počela njegova velika karijera.
Prošle godine ste prestali voditi švicarski Lausanne. Razmišljate li o novom trenerskom angažmanu?
Naravno da razmišljam. Očekujem da se nešto i ubrzo desi. Do ljetos sam bio u Lausannei, ali želim iskorak u drugom pravcu. Zato se i desio rastanak. Sad čekam, pratim nogomet i očekujem nešto novo uskoro.
Je li trenerski posao danas teži nego u doba kada ste bili igrač?
Svima je danas teže po pitanju pritiska. Veći je nego prije. Bilo ga je onda, ali s većom dozom profesionalizacije to je naraslo. Pritisak je toliki da je u nekim trenucima neizdrživ. Bio sam u nogometu kao igrač, ali nemam dileme da je danas pritisak veći nego prije 30 godina.
Nedostaje li u većini klubova s ovih prostora strpljenja i povjerenja u trenere?
Želja struke je da se dobije zdrav projekt, a svaki iziskuje i traži vrijeme. Dosta puta se pada pod pritisak, nemaju ga samo igrači i treneri nego i sportski direktori, predsjednici, uprave. Oni taj pritisak moraju kanalizirati. Dosta puta ako nema rezultata medijski pritisak postane velik i onda se najlakše i najčešće razbija preko trenerovih leđa, iako tu uvijek nije najveći problem.
Volio bih da na našim prostorima treneri dobiju povoljnije uvjete. Ja sam proteklih 30 godina uglavnom u europskom nogometu, naročito španjolskom. I tamo postoji pritisak na trenere, ali ne u mjeri kao ovdje.
Primjer je moj Real Sociedad kojeg vodi čovjek s kojim sam igrao, Imanol Alguacil. Tamo imaju puno strpljenja s trenerima i vidimo kako to daje dobre rezultate.
Imanol Alguacil
Opišite nam baskijsku školu nogometa.
Dugo sam godina u Baskiji i poznajem njihov pristup i metodologiju. Sama metodologija rada se ne razlikuje puno od ostalih španjolskih klubova. Njihov pristup se najbolje vidi na omladinskoj školi. Daju dosta vremena procesima individualnog i kolektivnog razvoja.
Atmosfera u baskijskom nogometu je takva. U Real Sociedadu, Athletic Bilbau pa čak i Osasuni, iako je to Navarra, a ne Baskija. U njihovim akademijama vladaju familijarni odnosi, bliskost, svi znaju što im je raditi i da za to imaju vrijeme. Poštuje se struka i proces sazrijevanja igrača.
Također, nemaju straha dati priliku mladom igraču i pričekati da počne dobro igrati u prvoj ekipi. To je jedan od razloga zašto Sociedad ima puno igrača poniklih u omladinskoj školi koji su s 18-20 godina počeli nastupati za prvu ekipu. U atmosferi koju sam opisao prijelaz iz omladinske škole ili iz druge ekipe u prvu nije ništa drastično ni problematično, kao što negdje drugdje jest.
Korak između juniora i seniora je vrlo važan i težak. U Sociedadu i Athleticu je to prirodno. Ako u prvoj godini igrač ne bude sjajan, to nije problem. Baskijsku školu prije svega krase kvalitetan profesionalni rad i dobar mentalitet po pitanju razvoja.
Vodeći hrvatski prvoligaši odnedavno nemaju druge ekipe. Ukinuo ih je Savez, ali iz samih klubova nije bilo protivljenja. Koliko su druge ekipe važne za razvoj mladih?
Mislim da su druge ekipe vrlo važne i taj pristup je u španjolskom nogometu raširen. Imate Castillu, Barcelonu B itd. Ne samo da tu sazrijevaju mladi igrači, nego i treneri. U Španjolskoj imate puno primjera da trener raste zajedno s igračima i tako skupa prelaze iz kategorije u kategoriju.
Treneri poput Imanola i Xabija Alonsa koji je sada u Leverkusenu poznaju kompletnu strukturu kluba, znaju što im dolazi za godinu dana, dvije godine, što imaju i kako s njima raditi. S 18 godina ako se procijeni da igrač nije za prvu ekipu, onda ide u drugu kao zadnji korak u sazrijevanju. Imanol je sada neprikosnoven, a došao je iz druge ekipe.
Vratimo se na vaše početke. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Rođeni ste na Gubavici kraj Mostara.
Rođen sam na Gubavici, ali sam odgojen na Buni, to je jedno malo mjesto pored Mostara. Moj odgoj je bio jako vezan uz nogomet. Lopta je bila tu negdje cijele dane. U 14. godini Velež me pozvao na probu, primili su me i to je bio jedan od mojih najsretnijih dana u životu. Bio sam veležovac od malena, taj klub mi je obilježio djetinjstvo.
Opišite značaj koji je Velež imao za vas kao navijača.
Kao dijete sam mislio da je čitav svijet u crveno obojen. Nisam mislio da postoji išta osim Veleža. Klub je bio apsolutno omiljen u čitavoj Hercegovini, ne samo u Mostaru koji je bio prepoznatljiv po Veležu i Starom mostu. Moram naglasiti da Velež nije bio omiljen samo kod nas, nego i cijeloj Jugoslaviji.
Svugdje sam bio fino primljen i nema mjesta gdje se nismo osjećali ponosito kada bismo dolazili kao igrači Veleža. Svuda smo osjećali pripadnost i poštovanje. Mislim da je Velež igrao najljepši napadački nogomet. U Mostaru se uvijek, kako mi kažemo, dobro igralo lopte. Išli smo na pobjedu u Beogradu, Zagrebu i Splitu. Ako bismo izgubili, isto bismo igrali na svoj način.
Cijenili su nas zbog te hrabrosti i pristupa nogometu, a s druge strane to je radnički klub, klub je predstavljao principe radničkog karaktera i većina nas je dolazila iz takvih obitelji. Sve to je utjecalo na našu popularnost.
Svim mojima vršnjacima bila je želja biti dio Veleža, taj klub je za nas bio nešto jako veliko, a moj dječački san se ostvario jako rano. U 18. godini sam potpisao profesionalni ugovor koji je trajao do 24., kada sam otišao u Španjolsku i još uvijek sam tamo.
Čime su vam se bavili roditelji? Jeste li iz sportske obitelji ili ste vi bili prvi sportaš?
Ja sam bio prvi sportaš. Otac je bio vozač kamiona, radio je u HEPOK-u, jednoj firmi u Mostaru. Majka je bila domaćica. Bili smo radnička obitelj.
Tko su bili vaš prvi sportski uzori?
Rastao sam uz Velež pa je dosta mojih heroja vezano uz nogomet. Bilo je to vrijeme Duška Bajevića, Vahida Halilhodžića i Envera Marića. Ugledao sam se na njih. Pored nogometa sam jako volio košarku i Mirzu Delibašića, Krešu Ćosića, Kićanovića, Dalipagića. To su imena na koja smo se ložili. Nosili smo njihove dresove i po cijele dane igrali ili nogomet ili košarku.
Spomenuli ste da ste kao dijete sa sela od nekih ljudi u Mostaru doživljavali i prijezir.
Istina, doživio sam to. Dolazak u Mostar nije bio lagan čak i za mene koji sam došao sa sela udaljenog desetak kilometara. U samom startu osjetiš da je to malo drugačije. Tako je bilo na početku, a kada te Mostar primi, primi te raširenih ruku i nema problema.
Uvijek je bilo neke raje na tribinama koja te podsjeti odakle si došao. Ja sam te stvari koje ti nisu vjetar u leđa pretvarao u motivaciju. Moram naglasiti da se tako nije ponašala većina, taj prijezir se osjećao kod nekih koji su bili glasniji od ostalih.
Doživljavao sam to kao dio profesije, gdje god da ideš ne možeš očekivati da te svi vole. Prijezira prema došljacima ima svugdje, nije to samo stvar Mostara. Kada netko dolazi iz provincije, uglavnom se treba potruditi malo više.
Kada ste ulazili u prvu ekipu, trener Veleža bio je Duško Bajević, legendarni napadač kluba i jedan od vaših heroja. Kako je bilo imati ga za trenera? Zašto su ga zvali Princ s Neretve? Kako je izgledao vaš ulazak u prvu ekipu?
To mi je sada jednostavno objasniti, ali bila je velika stvar za mene. Moja prva utakmica bila je 12. 5. 1985. u Prištini. Duško me poveo s ekipom i ušao sam umjesto Šojke Juričića 15 minuta prije kraja. Utakmicu smo izgubili 1:0, Vokrri nam je zabio gol, sve mi se jako urezalo u sjećanje.
Kada je Vokrri dao gol, cijeli stadion je skočio i vrisnuo. Prištinski stadion ostavlja dojam kao da si u velikoj rupi, skoro sam doživio šok u takvoj atmosferi, bilo je to nešto nevjerojatno. Dio mene je razmišljao kako imam šansu da i ja ubuduće golovima uzrokujem takvu euforiju i radost.
Duško je bio blizak s igračima. Uvijek je bio spreman za razgovor ili da nešto objasni. Subjektivan sam što se njega tiče jer mi je dao šansu kao jako mladom igraču. Objasnio mi je da će vjerovati u mene što god da se desi. Da moram raditi na bazičnim stvarima preko kojih ću napredovati.
Kada pričam o Dušku, to mora biti u superlativima. Bio mi je heroj i neću pogriješiti ako kažem da je među tri ili četiri najvažnije sportske osobe u mom životu. Princem su ga zvali zbog pojave, ponašanja, ponositog hoda i držanja koje je imao.
Spomenuli ste kako ste bili jako sretni kod potpisa profesionalnog ugovora s Veležom. Sjećate li kako ste potrošili prvu plaću?
Naravno da se sjećam, to je bila velika stvar za mene. Rekao sam vam da mi je otac bio radnik, moja plaća bila je tri-četiri puta veća od njegove. Pola para sam dao roditeljima, proslavio sam to kući i s prijateljima. Upao sam u prvu ekipu i počeo davati golove, toliko toga se desilo u kratkom vremenu koje mi je i danas nezaboravno.
Koji su vam suigrači ostali u naročitom sjećanju?
Bilo je tu puno dobrih igrača. Semir Tuce, Predrag Jurić, Sejo Kajtaz, Dada Matijević, Veselin Đurasović, Ivica Barbarić, Vanja Gudelj, Taramba Skočajić. Ne mogu se sjetiti svih, ali mislim da je u mojoj prvoj godini Enver Marić i dalje bio na golu.
Puno tih igrača je na najbolji način obilježilo to vrijeme Veleža, puno ih je igralo finale Kupa s Dinamom 1985. koji je osvojen dok sam ja služio vojsku.
U sezoni 1987. ste ostali bez titule u zadnjem kolu.
Igrali smo protiv Slobode u Tuzli. Sloboda nije smjela izgubiti da bi ostala u ligi, a mi smo trebali dobiti da bismo postali prvaci. Ostalo je neriješeno. Utakmica je bila čudna i to je za nas bila velika žalost. Igrali smo dobro čitavo prvenstvo i očekivanja su bila velika.
Sjećam se velike frustracije, ali to nije bilo prvi put, Velež je i ranije u dva-tri navrata gubio titule u samom finišu. Nekako mu nije uspjelo da osvoji ijednu. Imali smo peh.
Iduće godine Velež je ostvario legendarnu pobjedu nad Borussijom Dortmund u Mostaru u Kupu UEFA, a vi ste zabili gol. Završilo je 2:1, ali to nije bilo dovoljno jer je Borussija u Njemačkoj pobijedila s 2:0. Kakva su vam sjećanja na tu utakmicu?
Kada me pitaju koliko je Velež bio jak, mislim da su najbolji odgovor takve utakmice. Bili smo konkurentni, jaki i blizu. Jugo liga je bila jaka sama po sebi, a Velež je uvijek bio blizu Velikoj četvorci.
Bili smo dosta samouvjereni i znali smo da imamo šanse. Stadion je bio pun, ušao sam oko 60. minute i poveli smo mojim golom, imali smo šansi, ali nije nam uspjelo. Kup UEFA je tada bilo puno jače natjecanje nego Europa liga danas jer je u Kup prvaka išao samo prvak države, a Kup UEFA bi igrali klubovi koji su danas u Ligi prvaka.
Kakva je atmosfera inače bila na Bijelom brijegu?
Nevjerojatno, baš nevjerojatno. Inače je Mostar bio sportski i nogometni grad. Stadion je uglavnom bio pun, moglo je stati do 25 tisuća gledatelja. Navijači su bili vatreni, najvatreniji na južnoj i istočnoj tribini. Sve je bilo u znaku Veleža, bilo je tu prelijepo igrati. Ja sam na domaćem terenu uglavnom igrao jako dobro.
Kako je došlo do odlaska u Španjolsku?
Sociedad je ranije dovodio samo Baskijce i to su ukinuli krajem osamdesetih. Prva generacija stranaca su bili Englezi, a ja sam došao u drugoj. Španjolske ekipe su smjele imati samo tri stranca. Bila su dva Portugalca, Carlos Xavier i Oceano i trebao im je napadač.
Trener je bio Velšanin John Toschak koji me neko vrijeme pratio i gledao kada sam igrao utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije u Švedskoj u ljeto 1991. godine, a u Sociedad sam stigao krajem rujna. Pozvali su me da dođem u San Sebastian gdje su me primili i objasnili mi projekt Real Sociedada.
Imao sam i ponudu Borussije Mönchengladbach, ali kada sam vidio kako se ophode prema meni i kada sam vidio grad San Sebastian, odmah sam odlučio ostati. Došao sam sa suprugom i malom kćeri. Sjećam se da su me smjestili u hotel na brdašcu iznad San Sebastiana.
Sjećam se kad sam se probudio i pogledao kroz prozor. Za mene je to jedan od najljepših gradova u Španjolskoj pa čak i šire. Kada sam vidio sunčani grad i plaže, rekao sam si "Ovdje želim živjeti". Mjesto mi je jednostavno leglo, nekad srce kaže "To je to."
Koje biste suigrače istaknuli?
Bilo je tu puno dobrih igrača. Portugalski reprezentativci Carlos Xavier i Oceano koje sam spomenuo. De Pedro je igrao za španjolsku reprezentaciju. Górriz, Alkiza, Larrañaga. Kasnije je došao i sadašnji ruski izbornik Valerij Karpin.
Govorili ste kako ste se odmah po dolasku osjećali spremnim na usvajanje Toshackovih taktičkih zamisli.
U Mostaru smo radili na puno toga i zato sam bio spreman za sve bazične taktičke stvari. Imali smo trenera Žarka Barbarića koji je radio s golmanima i obrambenim igračima. Još kao omladinac dolazio sam na te treninge kao nekakav sparing-partner obrani.
Mi bismo trebali izvoditi kretnje i glumiti protivničke igrače. Toliko smo toga radili da smo znali što će se ubuduće tražiti od nas. U Veležu se puno radilo na taktici i zato sam kasnije mogao lako prepoznati zamisli drugih trenera.
Kakva je Baskija kao mjesto za život?
Baskija je izvanredno mjesto. Ima dosta nacionalističkih tendencija, vole sebe i svoje. Malo su konzervativniji i zatvoreniji kada dođeš izvana, ali isto tako su spremni u potpunosti te prihvatiti. Izvanredno mjesto koje bih svakome preporučio da ga posjeti.
Igrao sam nogomet na puno mjesta, ali kada sam završio karijeru nisam imao dileme da ću živjeti igdje drugdje nego u San Sebastianu. Dobri ljudi. Jako se komotno tamo osjećam.
U prve dvije sezone postigli ste po desetak golova, u trećoj 23, a u četvrtoj 25 u ligi. Kako objašnjavate vaš napredak?
Nekada u životu vam se stvari poklope. Sociedadu je trebao napadač mojih karakteristika, a meni je trebala ekipa u kojoj mogu razviti svoje sposobnosti. Našli smo se. Osjetio sam da stvari funkcioniraju, suigrači su me cijenili, u gradu su me voljeli i stvari su krenule. Priča mene i Sociedada je skoro pa idilična. Svoj doprinos sigurno ima Toschak i njegove zamisli.
Zbog mlađih čitatelja koji vas nisu gledali, opišite nam sebe kao igrača.
Nisam bio naročiti brzanac da mi igra o tome ovisi. Još u Veležu sam razvio dobru anticipaciju, rekao bih da je to najvažnije pored talenta. U prednosti si ako dobro procijeniš što će se desiti za pola sekunde.
Moram se opet vratiti na svoj igrački odgoj u Mostaru. Nekada davno bio je napadač Momčilo Momo Vukoje, a o njemu sam naučio od Seje Kajtaza koji je na treningu izvodio lažne kretnje, priđe pa ode itd.
Pitao sam kako i zašto to radi, a Sejo mi je rekao: "Pratio sam i gledao Momu Vukoja koji se kretao tako da je loptu uvijek primao nečuvan."
Shvatio sam važnost kretanja i anticipacije i postalo mi je lakše igrati. To sam ubuduće razvijao i puno mi je pomoglo. Uz to mislim da nisam imao loš osjećaj za igru i udarac glavom. Nikada se nisam smatrao klasičnim napadačem, volio sam se spuštati, ali i napadati dubinu, konstantno kretati.
Jedna od vaših najpoznatijih utakmica u Real Sociedadu je baskijski derbi u kojem ste zabili hat-trick. Opišite nam tu utakmicu i rivalstvo između Sociedada i Athletic Bilbaa.
Hat-trick Bilbau sam zabio u jednoj od zadnjih utakmica za Sociedad, prije odlaska u Barcelonu. Baskijski derbi je poseban, nema tu puno agresivnosti i ratobornosti navijača. Nazvao bih to istinskim bratskim derbijem.
Dosta puta imam želju da se taj derbi posluži kao primjer, respekt između navijača jedne i druge ekipe. Na oba stadiona ima navijačkih tribina s najžešćim navijačima, ali i onih gdje su navijači pomiješani. Jako normalan pristup nogometu, na terenu je puno veći fajt bez pardona.
Igrači su tu jako motivirani. Od početka tjedna pa do kraja sve je u znaku derbija. Lijepo ih je igrati. Hat-trick sam zabio kod kuće i pobijedili smo 5:0.
Koje biste stadione osim onih vaših klubova izdvojili po naročito vatrenoj atmosferi u Španjolskoj i Jugoslaviji?
U Španjolskoj me najviše impresionirao Santiago Bernabeu, malo je drugačiji u odnosu na Nou Camp. U tom periodu je na Barcelonin stadion moglo stati 115 tisuća navijača. Sjećam se prvog dana priprema i predstavljanja ekipe u Barceloni na koje je došlo 40 tisuća navijača.
Ipak, Santiago Bernabeu me malo više impresionirao. Stadion je drugačije koncipiran, tribine su vertikalnije i navijanje na takvom stadionu je impresivnije. Stadion u pravom smislu te riječi.
U Jugoslaviji me najviše impresionirala Marakana, bila je posebna, velika. Zvezda je ipak bila najjača ekipa. Najstrašnije je bilo igrati na Marakani jer kao protivnički igrač tu imaš najviše respekta prema svemu.
Zvezdaši često spominju čuveni tunel kojim se ulazi na teren. Sjećate li ga se i kako ste ga doživjeli?
Kako da ne. To je baš dug tunel, od svlačionice do terena ima možda 50 metara kroz tunel. Ako je situacija užarena ili ima problema, postane malo klaustrofobično. Uz taj tunel i dolazak na stadion sve je na Marakani bilo malo drugačije nego drugdje.
Kako je došlo do vašeg prelaska u Barcelonu 1995. godine?
Moj menadžer Borko Krunić me obavijestio da postoji interes Barcelone, a kasnije se o tome počelo pisati i u novinama. Vrlo brzo me nazvao Carles Rexach, bivši igrač s preko 300 nastupa za Barcelonu i Cruyffov pomoćnik u tom vremenu.
Meni je to bilo toliko drago da mu gotovo nisam vjerovao. Na kraju sam mu rekao: "Carlie, jel istina da me hoćete? Ajde, molim te, neka me nazove Johan." On se nasmijao i rekao da će me nazvati.
Za par dana mi je zazvonio kućni telefon i glas s druge strane je rekao: "Ovdje Johan, želim te u mojoj ekipi." U tom trenutku su mi se ostvarile sve nogometne želje. To da Johan Cruyff želi da postanem igrač Barcelone je najveća pobjeda koju sam mogao zamisliti.
On je u moj život ušao 1974. kada sam imao sedam godina. Tada se igralo Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj koja je u finalu pobijedila Nizozemsku 2:1, a Cruyff je proglašen najboljim igračem svijeta. Postao je i moj omiljeni igrač. Bio je nevjerojatan, a i meni kao djetetu je izgledao kao Blek Stena, što bi se reklo u Mostaru.
Bio je pojava, imao je ponosit trk i nevjerojatne sposobnosti. Kasnije je postao jednako velik trener kao što je bio igrač i to da me moj heroj iz djetinjstva želi u ekipi je bilo nevjerojatno, moj vrhunac. Nakon razgovora s njim sam rekao ženi: "Da se više ništa ne desi, zbog ovoga je vrijedilo igrati nogomet."
Kako su izgledali treninzi pod Cruyffom? Na koji je način prenosio svoje zamisli?
Bio je jednostavan i vrlo jasan. Karakteristika velikih ljudi je da ih je lako razumjeti. Koristio je malo riječi, a najviše je govorio tehnika, pozicija, brza lopta i tako u krug. Također je puno koristio riječ "ritmo", ritam igre.
Kod mene je najveći dojam ostavilo s koliko je samopouzdanja sve govorio, kao kada vam ja kažem da je danas u Mostaru bio sunčan dan. Bio je jasan, kratak i precizan. Znao je voditi utakmicu i što treba ekipi u kojem trenutku.
Stavljao je naglasak na tehniku i poziciju, da znaš gdje se nalaziš, da anticipiraš igru i da se forsira ritam kretanja lopte.
Govorio je i da ako njegov igrač puno trči, to znači da je on negdje pogriješio.
Tako je, ako bismo pravilno trčali, nismo trebali trčati puno. Naravno, nismo samo hodali, ali uvijek je davao prednost kvalitetnom trčanju i pravilnom pozicioniranju. Govorio je da ako zauzmemo prave pozicije, nećemo puno trčati.
Suigrači su vam bili velikani kao što su Figo, Guardiola, Hagi, Prosinečki. Kako je bilo zateći se u toj ekipi?
Nevjerojatan osjećaj. Samo osjećaj da si u Barceloni i okružen tako velikim igračima je bio vrh. Biti u svlačionici s tim igračima i s takvim trenerom je maksimum snova koje si mogao imati u nogometu.
Na koji način je Cruyff održavao autoritet u svlačionici punoj zvijezda? Koliko se osjećao?
Osjećao se, ali on nije bio glasan i agresivan. Sam od sebe je bio autoritet. Svi smo znali da je šef i to nitko nije dovodio u pitanju, nije bilo diskusije. Znanje je autoritet i tako bi trebalo biti, a on je znanja imao na pretek.
Jeste li na svom tadašnjem suigraču Pepu Guardioli mogli vidjeti da će jednoga dana i sam biti veliki trener i nogometni vizionar?
Kako da ne. Ispričat ću vam o pripremam u Nizozemskoj kada smo nas dvojica bili cimeri. Zanimalo ga je puno stvari, ponekad bi me pitao o stanju u mojoj zemlji, ali ostatak vremena je razmišljao samo o nogometu.
Stalno je druge zapitkivao o kretanjima, za njihovo mišljenje o treninzima koje smo odradili ili utakmicama koje smo odigrali. Zanimao ga je plan igre i treninga. Uvijek je bio prisutan i zainteresiran.
Vidjelo se da ima organizatorske i liderske sposobnosti. Iako je bio relativno mlad, bio je zamjenik kapetana. Njegova pozicija na terenu je bila takva da se moglo predvidjeti da će ići u tom pravcu.
Bio je kreativni zadnji vezni, uglavnom smo igrali s jednim zadnjim veznim i on je bio organizator otpozadi. Odmah se moglo vidjeti da će biti trener, ali svakako me iznenadilo koliko je veliki trener postao.
Sjećate li se trenutaka u kojima ste bili impresionirani kvalitetom nekih od suigrača u Barceloni?
Toliko je bilo dobrih igrača da ih je bilo milina gledati na treninzima i utakmicama. Ja sam u Real Sociedadu šutirao slobodne udarce, a kada sam došao u Barcelonu, nakon jednog treninga sam gledao Hagija i Prosinečkog koji su ostali šutirati slobodne udarce.
Čovjek se skoro pa nezgodno osjeća kad vidi koliko dobro oni šutiraju. To su bili virtuozi, u četiri od pet puta bi loptu stavili u kvadratni metar koji žele. To je bilo nevjerojatno i rekao sam "Neću se ja ovdje gurati". Figova tehnika i Guardioline organizacijske sposobnosti su također bile za divljenje.
Jeste li na terenima La Lige ikada bili impresionirani nekim protivnikom, njegovim prisustvom na terenu?
Sjećam se utakmice Real Sociedada i Seville, tada sam prvi put igrao protiv Maradone ,uz čije ime sam također rastao. Sjećam se utakmice u San Sebastianu, u kojoj smo imali duel na sredini terena i on me faulirao. Pružio mi je ruku i ispričao se. Bilo mi je toliko drago, kući sam odmah pričao ženi kako me Maradona faulirao i pružio ruku. Jedan od igrača koji me potpuno osvojio.
U prvoj i posljednjoj sezoni u Barceloni zabili ste 15 golova, ali ona se nije smatrala uspješnom na individualnom i timskom planu?
Te sezone nismo ništa osvojili i Cruyff je dobio otkaz par kola prije kraja prvenstva. Ja sam zabio 15 golova, ali u Barceloni su navikli da imaju napadača koji daje 30. Možda ta godina nije zadovoljila sve rezultatske apetite, ali meni je apsolutno puno značila, iskustveno i samo da budem dio takvog kluba i takve ekipe.
Dva od tih 15 golova zabili ste Real Madridu. Kakva vas sjećanja vežu uz taj El Clasico?
Utakmica je završila 3:0 za nas u Barceloni, ne znam što reći, stadion pun i izvanredna atmosfera. Imao sam sreću da igram i zabijem dva gola. To je jedna od utakmica koja me obilježila.
Koliko se detaljno sjećate tih golova?
Sjećam ih se, kako da ne. Kod prvog gola je Chapi Ferrer probio desnu stranu i ubacio, a ja sam zabio na prvoj stativi. Kod drugog gola mi je asistirao José Mari Bakero u šesnaestercu, primio sam loptu, napravio lažnjak, opalio i zabio sa sedam-osam metara. Treći gol je zabio Figo.
Kakva je Katalonija u odnosu na Baskiju?
Malo su više kozmopolitski orijentirani, grad je više turistički, iako se i San Sebastian sada prilično otvorio i promijenio u odnosu na vrijeme kada sam igrao. Ali Barcelona je bila nekako veći i otvoreniji grad s više ljudi izvana nego u Baskiji.
Nakon rata zaigrali ste i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Pamti se vaš gol Sloveniji u Ljubljani u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1998. godine. Proslavili ste ga naročito emotivno ljubeći grb na dresu. Ispričajte nam nešto o toj utakmici.
Uspomene su lijepe. Puno mi je to značilo. Otvorila se šansa da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo. U trenutku kada sam dao gol, iz sebe sam izbacio puno emocija. Generalno mi je puno značilo igrati za reprezentaciju, igralo se nedugo nakon rata i emocije su me preplavile.
Najbolji nogomet ste igrali dok je u vašoj zemlji i gradu situacija bila najteža. Kako vam je uspijevalo ostati koncentriran na posao zahtjevan poput vašeg?
Moram priznati da je bilo jako izazovno i teško. Ja sam bio u San Sebastianu, a obitelj u samom početku u Mostaru, kasnije su mi se pridružili. Nogomet, treninzi, utakmice i putovanja su mi bili bijeg i izlaz iz svega.
Kada sam bio u kući, pričalo se samo o ratnim dešavanjima i to nije bilo lako. Otići na trening ili utakmicu je bilo oslobađajuće. U Real Sociedadu su mi pomogli da se koncentriram na nogomet i da situacija ne utječe na mene previše.
Shvatio sam da ću ako se prepustim razmišljanjima o ratu imati dva problema. Imao bih problema u kući i zemlji, a uz to bih imao i problema u profesiji, što nikako ne bi bilo dobro. Uspijevao sam se koncentrirati, izvući iz toga neku energiju i buntovništvo i prenijeti to na teren.
Te tri-četiri godine u San Sebastianu nisu bili lake i bile su obilježene ratom u Bosni i Hercegovini, ali imao sam sreću da sam se uspio koncentrirati na nogomet.
Kakvi su bili vaši s odnosi s bivšim suigračima drugih nacionalnosti iz Jugoslavije tijekom rata?
Ne vjerujem da postoje neprijateljstva između ljudi i naroda. Nikada nisam imao problema sa sportašima ili s onima koje sam susretao. Nije doduše bilo velikih razgovora.
Imao sam dosta kolega Hrvata i Srba u nogometu i nikada nismo imali konflikte veće od onih sportskih. U Španjolskoj je igralo dosta igrača svih nacionalnosti s prostora bivše Jugoslavije, ali među nama je uvijek bilo komunikacije pa čak i prijateljstva.
Velež više ne igra pod Bijelim brijegom. Tamo je Zrinjski i mnogi Mostar vide kao sportsko i etničko podijeljeni grad. Kako ga vi danas doživljavate?
Mostar je jedinstven grad, ali osjećaju se i podjele. Nekad su pomalo nevidljive, ali otprilike se zna gdje tko pripada i ta situacija mi je tužna. Volio bih da nije tako, da je drugačije i da ovaj Mostar puno više sliči na onaj koji sam ostavio prije rata. Ali ovo sada je činjenica i naša realnost, nadam se da će uskoro doći drugačije vrijeme i razmišljanje.
U ranijim intervjuima spominjali ste želju da se jednog dana iz Baskije vratite na Gubavicu, selo u kojem ste rođeni.
To mi je želja, volio bih vratiti se i zaokružiti svoj put, biti malo prisutniji u Hercegovini i Mostaru. Bez obzira na sve, to je moj grad i zavičaj i tu se osjećam svoj na svome.