Kako sam postao Dražan Jerković

Foto: Yugopapir

DRAŽAN JERKOVIĆ je najefikasniji zagrebački napadač svih vremena. Jedan od rijetkih koji je dao više golova nego što je odigrao utakmica. A utakmica je bilo više od četiri stotine. Reprezentativan član naše čileanske selekcije (četvrte na svijetu), najefikasniji napadač na čileanskoj sceni, prvi od Jugoslavena na listi svjetskih golgetera.
 
Tridesetogodišnjak. Danas "učenik"? Kako je postao "plavi devet"? I "učenik" s 30 godina?
 
''Ova je vaša rubrika za mene dvostruki upit i dvostruko preznojavanje. Jednostavno zato što dok se drugi zamisle i sjete svog početka, ja se moram dvaput zamisliti, a kod drugog razmišljanja mi preostaje da se još i te kako znojim, jer... tek sada drugi put postajem ...
 
Dražan Jerković sam postao ... Kako? Pa, u stvari, ja sam najprije zaigrao kao golman, da bih poslije postao navalni igrač. Bio sam nepopravljivi dribler, da bih na kraju karijere zaboravio driblati, svaki dan nutkan i forsiran da dajem samo golove ili da se što više krećem i drugima dajem priliku za gol. Pa sad, shvatite nešto o tome svemu, nađite nešto za početak.''
 
Ne znam zaista kako početi?
 
''Zar sa stiskanjem zubi i plačem u dobi kad se jednako lako puštaju suze, kao što se poslije jednako tvrdo gutaju i usne rastežu u nekakav bezličan osmijeh?
 
A bile su mi oči pune suza. Na nekoj me ledini "opaučio" jedan bek. Proturio sam mu ja, suhi dvanaestogodišnji balavac, jedva nešto njemu do prsiju (odatle mi i nadimak Suhi), loptu kroz noge.
 
Prvi put je on, strah i trepet svih krila Zagrebačke zone, stisnuo zube i nešto promrmljao. Drugi put sam zube stisnuo ja. Zviznula me teška nožurina, i onako slabo naučeno sazviježđe u školi posve mi je zaplesalo i zamrsilo se pred očima, više nego kad sam pred pločom i "profom" odgovarao ...
 
Ali, driblinga se ipak nisam odrekao.
 
U toliko poznatoj zagrebačkoj željezničkoj koloniji, rasadniku budućih dinamovaca, što na tribinama, što na terenu, poderao sam dosta cipela, dosta puta "markirao", izazivao pljesak od mojih vršnjaka za dribling i buru u školi uz obavezne prijekore da bih morao ipak biti i đak ...
 
Mislim, dobar.
 
Gledao sam ondašnje asove, Wölfla, Cimermančića, sanjario i čekao. Jasno, svoj trenutak kad ću golmane tjerati da bjesne, bekove da im čak i uši bride.
 
I dočekao sam da je poznati golman Dinama Arneri jednom, dok je sam zijevao od dosade i pucao na prazan gol zavikao: "Mali, stani na gol!"
 
Opet mi se sve zavrtjelo pred očima, ali sam stao na gol i, što da duljim? "Sutradan se javi Kokotoviću", rekao je Arneri, a što je otac rekao za malome uništeno novo odijelo, označimo točkicama...
 
Inat, inat, uvijek inat... I strpljenje. Bolje golman, nego gledati svaki dan Ivicu Horvata, Režeka, Benka... Ta bio bih sve uradio ...
 
I počeo sam igrati. Da preskočim juniorski staž. Davao sam ipak ubrzo golove, vratio se u navalu, svom snu. Ali, ta ironična igra života nije prestajala. Dok ovo pričam, i nehotice zurnem u ogledalo, kile se gomilaju, da mi je barem skinuti koju! Zadajem sebi riječ da neću više večerati...
 
A prije desetak godina sam se vagao tri puta dnevno da konstatiram jesam li dobio bar deset dekagrama!
 
"Suhi, moraš ojačati, pirne vjetrić i prevališ se", savjetovali su mi. Prvi epiteti na novinskim stupcima: igrač na staklenim nogama. Nepopravljivi solist-dribler.
 
Preskočimo tu eru jačanja, ustaljivanja, šetnje između svlačionica prve i druge momčadi, ni sam tada više nisam znao kamo spadam. Samo se grmljavina osipala na mene. Katkad bi me oštar jezik doveo u još težu situaciju.
 
Ali ipak, nakon serije inata, mnogo stiskanja zubi (a zdravi su mi još svi!), postao sam eto "plavi devet".
 
Postao i prestao biti.
 
Danas imam trideset godina, jedva navršenih, a počinjem iznova.
 
Više nisam devetka jedine boje koju sam nosio i volio u svojoj petnaestogodišnjoj karijeri.
 
I opet me danas skeptički promatraju, opet kao da čujem jeku onog: na staklenim nogama. Danas sam najmlađi "šegrt-tehniko", ljutim se ponekad kad me zovu pomoćnikom trenera, jer, znate, pomoćnik je i onaj, bez ikakve uvrede, što nosi lopte (a ja sam se nanosio i lopti i prtljage dok sam se gurao u prvu momčad)!
 

A ipak imam neke planove.
 
Ne znam da li pesimisti tvrde da u životu postoji samo jedna ljubav: prva. Za mene kažu da sam nepopravljivi optimista, pa ipak se slažem: samo je jedna ljubav - prva, jedna boja - plava, jedna ljubav - ta neukrotiva lopta!
 
Jednostavno ne mogu bez nje i zato sam danas, u tridesetoj godini, kada svi debljaju svoj devizni konto igranjem u inozemstvu, opet - "šegrt" ...
 
Čudno. Svi tvrde: Dražan je dijete sreće, ima odavna automobil, bira marke, danas vozi MG što "šiba" sa dvije stotke, ima ovo, ima ono, a ja imam tu svoju ljubav na koju se nikad ne može staviti točka.
 
Dražan je obišao svijet, Dražan je vidio Čile, sve kontinente osim Australije. Kako je to sretan momak! Hmmm ...
 
Nedavno je "Dinamo" bio u Škotskoj, u Dunfermlineu, vremenom patiniranom gradiću. Kad su naši momci došli trenirati na pomoćno igralište, oružar je preda me, najvišeg, sasuo lopte. I zamahnuo sam, opaučio bih je, onako skakutavu, i samo gurnuo na igralište. Sjetih se, oprez!
 
Zovete to srećom? Sa trideset godina prekinuti igranje! Sa trideset godina iznova učiti, polagati ispite, kljukati se svaki dan teorijom umjesto praktičnog kroćenja lopte, pljesak s tribine zamijeniti šumom u ušima koje odzvanja od učenja (oprostite, možda mi je teže, ne mogu se pohvaliti da sam prije bio revan đak, ali i to valja jednom biti).
 
Tko bi pronašao tome uzrok? Doživio sam nekoliko teških ozljeda za vrijeme igranja, pauzirao dugo, pa se opet vraćao i... iz Belgije se najednom vratio, preko noći prekinuvši igranje.
 
Upravo onda kad su svi bili uvjereni da ću u "Gantoiseu", s kojim sam sklopio ugovor, tek početi da dajem golove, morao sam se ostaviti lopte.
 
Nemojte da vas zamaram stručnim izrazima liječnika, i ja ću ih teško ponavljati (mada ih sve već napamet znam) i vi se mučite. Ukratko, zbog jednog ugroženog živca u kralježnici, morao sam se već odreći lopte.
 
Vjerujete: odreći lopte? "Pa tko bi to mogao? Kakav bi to život bio", zavapio je jednom Rudi Belin, "bez lopte!..."
 
I eto, zato sam danas "šegrt"... Učim iznova. Studiram na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu, polažem ispite i nastojim steći možda najnezahvalnije zvanje na svijetu, pravo na trenerski poziv. U Belgiji je naporan trening, nakon kratkog bljeska na startu, učinio kraj nošenju dresa.
 
Ali ne i rastanak s loptom.
 
Vi ste možda očekivali kakvu drugu priču, kakvu drugu varijantu o "plavom devet", o kome se isplelo mnogo detalja satkanih u mozaik kakav obično prati pojam shvaćanja nogometnog reprezentativca.
 
O "srekoviću" s livada željezničke kolonije.
 
Ja se, eto, mučim s tim riječima i nikako da odgovorim kako sam postao Dražan Jerković.
 
Koji? Onaj iz 19 nastupa u dresu s državnim grbom i sa 11 golova? "Plavom devet" iz maksimirskog, najplavijeg doma na svijetu ...?
 
Ne, ja zaista ne znam kako da počnem priču, jer ja tek počinjem biti Dražan Jerković. Zasad samo najmlađi tehnički referent u zemlji...
 
Dovoljno smion da se prihvatim samoubilačkog trenerskog poziva?
 
Pa što ne bih uradio za tu loptu? Što bih, uostalom, mogao raditi bez nje?
 
Ostavimo, dakle, priču o tome kako sam postao Dražan Jerković za  desetak godina. Kada to, u tom drugom izdanju i postanem.
 
Radom. Školom. Ne smijuljite se vi koji ste me znali kao slabog đaka.
 
Znali ste me ... To je prošlo vrijeme.
 
Toliko gramatike znam!
 
Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.