Foto: Hina
TORCIDA, čiji je Hajduk odavno talac, u subotu se pošteno i kao nikad popišala po nasljeđu Hajduka, za čiju bi povijest guze dali i Barca i Ajax i svi ti smiješni talijanski, danas radikalno ljevičarski klubovi koji su do 1943. i pada Italije pokorno igrali pod Duceom.
S onim povikom ''Za dom spremni'' pljunuli su na sve ono što je Hajduk značio kao klub koji je odbio igrati ustašku ligu (oksimoron je da je ustaška čizma baš Split tako srdačno prepustila Italiji) i čija je burna, ali slavna prošlost itekako obojena antifašističkim bojama, a s uzvikom ''Ubij Srbina'' samoprozvane ustaše s poljudskog Sjevera su, baš kao u Jasenovcu, u kreč zakopali uspomenu na Bearu, Đorđevića, Mićuna, Crnogorca Simovića, pa na koncu i Mikija, u kojeg se navodno kunu.
Torcida je u subotu po tko zna koji put u posljednjih dvadesetak godina dokazala da je lišena svake racionalnosti i smislenosti, da je posve izgubljena u tumačenju povijesne zbiljnosti čak i vlastite prošlosti i u ime nekog, valjda samo njima jasnog inata, sve sigurnije grabi prema fašizmu.
Hajduk je klub koji je nastao 1911. kao pravi, hrvatski i narodni klub. Ali Hajduk je i klub koji se kao malo koji klub u Europi može pohvaliti i svojom slavnom antifašističkom prošlošću.
Šteta što neki te dvije stvari brkaju, valjda smatrajući da jedno mora negirati drugo. Ne mora, dapače. Hajdukovci su se i 1941. i 1991. borili isključivo za slobodnu i antifašističku Hrvatsku.
Međutim, Torcida je u nedjelju nadmašila samu sebe i u svoju bogatu kolekciju budalaština ponosno je dodala još jednu, možda i najveću dosad jer je samo pukim slučajem izbjegnuta tragedija.
Stravično je bilo gledati huligana kojeg je pola splitske policije mrtvo-hladno promatralo kako se s komadom željeza prešetava po travnjaku, a redar ga ponizno i frendovski moli da se vrati na tribinu, dok se ovaj kurči kao Freddie Mercury na Live Aidu.
Momci, svaka vam čast, uspjeli ste napraviti nemoguće - ogaditi mi nešto što mi je nekoć bila svetinja, važnija čak i od Zagora, pošlo vam je za rukom ubiti mi ljubav prema klubu za koji sam nekad bio spreman umrijeti.
Prije su se klinci zaljubljivali u Hajduk zbog Bake, Zlatka, Boke, Mikija, zbog njih je Hajduk bio veći od života i zbog te je ljubavi Hajduk bio omiljen klub u cijeloj bivšoj državi. Danas Torcida navija samo za Torcidu, klincima sa Sjevera uzori su mračni likovi s margine, klub je izgubio identitet, a pravih vođa s tribine boje se i njihovi medijski apologeti, Naš Hajduk, uprava kluba, Grad, policija. Svi, sve da im se ne zamjere.
Zbog svega toga od Hajduka bi moglo ostati je samo ime i boja dresa. U redu, ostavite boju dresa, evo vam i grb, ali promijenite ime u Bojovnik, Dragovoljac, Merčepovac... u bilo što ima veze sa ''Srbima na vrbama'' i onim pozdravom iz znamenite operne arije. I, molim vas, odbacite tradiciju kluba, njegovu posebnost i slavnu prošlost jer ste i u subotu pokazali koliko vam je do nje stalo.
Ovo više nije onaj Hajduk, moj Hajduk. Ni blizu.
I znate što, evo vam i Mamić i Šuker, jedni druge ste zaslužili. Meni je samo žao nas koji smo plakali nakon Waregema i Tottenhama.