U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Tragično poginuli Kobe Bryant osvojio je svijet kao košarkaš, ali kao dječak u Italiji, htio-ne htio, morao je više igrati nogomet, koji je kasnije koristio da postane najbolji na svijetu. U Italiji je odrastao i zato ga je ona oplakivala kao vlastitog sina.
IN WEST Philadelphia born and raised, on the playground was where I spent most of my days. Stihovi su to iz naslovne pjesme kultne humoristične serije Princ iz Bel-Aira u kojoj se lik Willa Smitha kao mladić preselio u Los Angeles gdje se njegova priča zakotrljala, gdje je postao planetarna zvijezda.
Priča o Willu Smithu, liku u seriji, potrajala je šest sezona, a istoimeni glumac nastavio je nizati uloge u filmskim hitovima i dosegnuo takav status da si može dopustiti šamaranje voditelja ceremonije dodjele Oscara bez da ga filmska industrija i fanovi diljem svijeta "otkažu", kako su činili manje popularnim kolegama za puno manje nedaće.
Kobe Bryant također je iz Zapadne Philadelphije kao tinejdžer otišao u Los Angeles, ali ne dangubiti kod bogatog strica, nego postati profesionalni košarkaš. Njegova priča potrajala je 20 sezona, a Los Angeles, Amerika i svijet toliko su ga obožavali da bi se na dodjeli Oscara vjerojatno izvukao i s ubojstvom.
Jedina riječ iz stiha pjesme Willa Smitha koja se na Kobea ne može primijeniti je "raised". U Philadelphiji se rodio i tamo je proveo pola djetinjstva, ali čak sedam godina živio je u Italiji, u kojoj se rodio njegov slavni mentalitet Mambe, u kojoj je naučio igrati košarku kako ni jedan njegov sunarodnjak nije, u kojoj je postavio temelje na kojima se izgradio jedan od najvećih košarkaša svih vremena.
Kad je 26. siječnja 2020. s kćeri Giannom i još sedmero ljudi poginuo u padu helikoptera, svijet je bio u šoku. Za njim su plakali deseci, pa i stotine milijuna ljudi koje je inspirirao, ne samo košarkaškim kvalitetama nego i pristupom životu. Košarka je izgubila legendu, Los Angeles je izgubio voljenog posvojenog sina, a Italija? Italija je izgubila jednog od "svojih".
Ime je dobio prema delikatesi, ali ne bi ga ni bilo da Pam mužu nije oprostila nevjeru
Za takvu planetarnu zvijezdu bilo je i prikladno da dobije ime internacionalnog prizvuka, ali Joea i Pam Bryant nije inspirirao nekakav romantični izlet u japanski grad Kobe, nego jelovnik u restoranu u kojem je u ponudi bio delikatesni odrezak od japanske govedine Kobe.
Većina crnih Amerikanaca sedamdesetih godina prošlog stoljeća ne bi si mogla priuštiti odlazak u restoran u kojem se poslužuje takva hrana, ali Joe Bryant bio je etablirani NBA igrač, 14. izbor prve runde drafta 1975., koji je profesionalnu karijeru započeo baš u rodnoj Philadelphiji.
Zvali su ga Jellybean, prema šarenim gumenim bombonima, u eri u kojoj su moćna zakucavanja Čokoladnog Groma Darryla Dawkinsa dokaz da nije bilo tako neobično dobivati nadimke prema slatkišima.
U 76ersima je proveo četiri godine kao solidan rotacijski igrač koji je postizao 6.4 poena po utakmici. Poslije treće, na ljeto 1978., on i Pam dobili su treće dijete i prvog sina, nakon kćeri Sharije i Shaye. Poslije četvrte, Sixersi su ga razmijenili u San Diego Clipperse, u kojima je proveo sljedeće tri sezone, a zatim još jednu u Houston Rocketsima.
Život NBA igrača bio je vrlo izazovan za Joea Bryanta, a u ranim godinama popuštao je tim izazovima. Još 1976. policija je prišla parkiranom automobilu u kojem je Joe razmjenjivao nježnosti s bivšom djevojkom Lindom. Kad su ga tražili vozačku dozvolu, odjurio je i u panici udario u prometni znak i dva parkirana automobila prije nego što se zabio u zid. Pretraživši vozilo, policija je pronašla dvije plastične vrećice s kokainom.
Bryant je optužen za opiranje uhićenju, nemarnu vožnju i posjedovanje narkotika, ali sve su optužbe odbačene jer je sudac zaključio da je pretraga auta izvršena nelegalno. Unatoč skandalu i nevjeri, Pam je odlučila ostati uz Joea. "Bila je snažna, crna žena, katolkinja. Vjenčani par ostao je zajedno. Kraj objašnjenja", napisao je Mike Skielski u knjizi Uspon: Kobe Bryant i potjera za besmrtnošću.
Brojna gostovanja, putovanja, noćenja u hotelima nikako nisu bili u skladu s obiteljskim životom kojem je Joe kasnije težio, pa iako je iz profesionalnog kuta to bio korak unatrag, s privatne strane selidba u Italiju bila je najbolje što mu se moglo dogoditi. Mirnije okruženje i samo jedna utakmica tjedno bili su točno ono što je obitelj trebala.
Iako je u Clippersima i Rocketsima igrao još bolje i postizao više od 10 poena po utakmici, nakon osme sezone nitko mu nije ponudio novi ugovor. "Postao sam obiteljski čovjek. U SAD-u bio sam više putnik", rekao je Jellybean u intervjuu za New York Times 1985.
Mali Kobe brzo je postao zvijezda očevih utakmica
Europa je bila druga najbolja i najunosnija opcija i obitelj Bryant se 1984. odselila u Rieti, gradić nedaleko od Rima, koji danas broji 50-ak tisuća žitelja. Iako se Kobe košarkaškom loptom igrao već kao trogodišnjak, tek po dolasku u Italiju tata Joe je odlučio pospješiti tu ljubav i počeo ga voditi na treninge Rietija, omogućivši mu prvi ozbiljniji kontakt sa sportom čiju će povijest obilježiti.
"Bio je dječačić ovdje u Rietiju. Sjećam se da ga je Joe uvijek vodio na treninge. Penjao se na koš dok smo mi igrali", prisjetio se Antonio Olivieri, ondašnji Jellybeanov suigrač. "A kad bi netko pao na pod, dotrčao bi s krpom i pobrisao parket."
Odlazio je i na nedjeljne utakmice, na kojima je također brisao parket na prekidima i usput pravio vlastiti šou s loptom dok ga suci ne bi otjerali s terena. Koju godinu kasnije, dok je Joe igrao u Olimpiji iz Pistoie, čak je pronašao i sponzora čiju je majicu nosio dok je brisao parket, a zauzvrat dobio novi crveni bicikl.
Obitelj i očevi suigrači dugo su mu bili jedino društvo. Nije imao prijatelja, prvenstveno jer još nije znao jezik. "Prvog dana kad smo došli u kuću, sestre i ja upalili smo televizor na kojem je bio crtić na talijanskom. Isti crtić koji smo gledali u Americi, samo s talijanskim riječima. Valjali smo se od smijeha", prisjetio se svojedobno Kobe.
Najbliža američka škola bila je u dva sata udaljenom Rimu, pa je upisao lokalnu školu i pohađao je na talijanskom. Trebalo mu je neko vrijeme, ali brzo je svladao novi jezik i nakon šest mjeseci već prevodio roditeljima.
Ipak, i dalje se s vršnjacima bolje sporazumijevao bez riječi na košarkaškom ili nogometnom igralištu nego verbalno. Košarka mu je bila u genima i u srcu, ali u Italiji nije ni približno popularna kao njegovo veličanstvo nogomet, pa je paralelno trenirao oba sporta.
Na početku ga je nogomet zapravo živcirao jer bi ga druga djeca igrala i na košarkaškim terenima, postavljajući golove točno ispod koševa. Zato je pronašao igralište pokraj obližnje crkve, na koje bi se iskrao preko balkona, pretrčao prometnu cestu i onda satima bacao loptu prema obruču. Bila su to druga vremena, kad su djeca mogla nestati na cijeli dan i vratiti se doma na večeru.
"Nisam imao puno prijatelja, imao sam košarku, a kroz sport, kroz nogomet, počeo sam sklapati prijateljstva i stvarati veze", rekao je Kobe nakon karijere na jednom motivacijskom predavanju. Ali i kad bi pronašao prijatelje, uskoro bi ih morao napustiti jer je tata promijenio klub.
Bryantovi su dvije godine živjeli u Rietiju, a onda se selili u Reggio Calabriju, Pistoiu i naposljetku Reggio Emiliju, u koju su stigli kad je Kobeu bilo 11 godina. Tamo su ostali dvije godine, prije nego što je Joe završio karijeru, a obitelj se vratila u SAD, u Philadelphiju.
U Reggio Emiliji, najsjevernijoj točki Italije u kojoj je živio, Kobe više nije bio "Jellybeanov mali". Tamo su ga već upoznali kao Kobea Bryanta, mladog košarkaša. Tamo su ga prihvatili kao nigdje prije. Tamo su ga nakon pogibije oplakivali, ne kao svjetsku superzvijezdu, nego kao vlastita sina. Tamo su i trg ispred košarkaškog centra preimenovali njemu u čast.
Bilo mu je samo 11 godina, ali već je bio toliko dobar da su ga u očevu klubu stavili da trenira s 2-3 godine starijom djecom. Među njima je bio Davide Guidici.
"Bio je tako dobar za svoju dob. Djetetu je jako teško igrati protiv većih dečki, ali njemu nije bilo. Bio je vrlo ozbiljan i profesionalan, iako mu je bilo tek 11 godina. Već je imao mentalitet Mambe", ispričao je Guidici za CNN nakon Bryantove pogibije.
Kako je Kobe ukomponirao nogomet u košarku
Naodmet nije bilo ni što je bio iznadprosječno visok za svoju dob. Kad bi igrao nogomet, prvo su ga stavljali na gol zbog dugačkih ruku i nogu. Radio je i napredovao do te mjere da su ga prebacili u veznu liniju, a on je maštao o nogometnoj karijeri i bio uvjeren da će biti novi Pele.
Čak i nakon završetka nevjerojatne košarkaške karijere, naglašavao je da mu je najdraži sport uvijek bio nogomet, a ne onaj koji ga je proslavio. No, kako je nastavio rasti, bilo je sve manje smisla gurati nogometnu karijeru, pa se ipak odlučio posvetiti košarci. Ali nogometu, kao i mnogi košarkaši koji su ga u mladosti igrali, pridaje ogroman značaj u košarkaškoj karijeri.
Hakeem Olajuwon svoj slavni rad nogu pripisao je nogometnim počecima u Nigeriji. Steve Nash u nogometu je razvio pregled igre, koji mu je omogućio da postane jedan od najboljih playmakera u povijesti. Kobe? On je iz nogometa, između ostalog, na košarku prenio taktički pogled na igru, koji mu je kasnije odlično došao u sustavu igre Phila Jacksona, s kojim je osvojih svih pet naslova NBA prvaka.
"Djecu se u Americi košarku uglavnom uči igrom dva na dva. Igrajući nogomet, naučio sam gledati igru kroz kombinacije trojice ili četvorice, kako igrati unutar trokuta. Oko i mozak ti se priviknu da vidiš stvari u višestrukim kombinacijama", otkrio je Bryant jednom za Yahoo Sports.
A upravo "triangle" ili "trokut" napad bio je temelj svih prstenova koje je Jackson osvojio u trenerskoj karijeri - šest s Michaelom Jordanom i Chicago Bullsima, pet s Kobeom i Lakersima. Naučio je i vrijednost prebacivanja lopte na suprotnu, nebranjenu stranu terena, što momčadi otvara dodatne prilike bez prekidanja tijeka napada. Kako u nogometu tako i u košarci.
No, iskustvo iz nogometa nije bilo jedina stvar koja ga je činila drukčijim od američkih košarkaša iste ili veće dobi. Dok u SAD-u rano ukalupe djecu u jednu poziciju, inzistiraju na fizikalijama i atleticizmu, a tehnički ih nauče tek nekoliko bitnih stvari kojima mogu koristiti svoje prednosti, u Europi se s djecom radi na osnovama i momčadskoj igri.
"Igrali bismo na manjim terenima i s manjim obručima u ranoj dobi kako bismo naučili pravilno šutirati. Skoro nikad nismo međusobno igrali na treninzima, nego samo radili na osnovama - dodavanju, postavljanju blokova, kretanju bez lopte, šutiranju... A ako bismo i igrali, igrali smo preko cijelog terena, ali bez driblinga", ispričao je Kobe za Slam Online.
Cijelo ljeto nije zabio ni koš. Tada se počela rađati Mamba
Kad je Joe 1989. prešao u Reggianu, Kobeu je bilo 11 godina i već je bio prokleto dobar za tu dob. Nije bilo pošteno tjerati ga da igra s vršnjacima. "Driblao je i šutirao, šutirao i driblao i zabio gomilu poena. Postigao je prvih 10 poena na svojoj prvoj utakmici, a ostala djeca počela su plakati, čak su i roditelji s tribina počeli vikati da se ukloni tog razmaženog malog 'škurog' s terena", piše Sielski u svojoj knjizi.
Ne samo da je morao igrati sa starijom djecom nego je i među njima blistao. I dalje je izvodio svoj šou na prekidima, a jedanput je čak izazvao jednog protivničkog igrača jedan na jedan. Bio je to ni više ni manje nego Brian Shaw, s kojim će 10 godina kasnije postati suigrač u LA Lakersima i osvojiti s njim prva tri naslova NBA prvaka.
Shaw je imao 23 godine i nakon rookie godine u Celticsima igrao je jednu sezonu u rimskom Il Messaggeru, nakon koje se vratio u Boston i nastavio NBA karijeru još 13 godina. Malog Kobea upoznao je kad je njegova momčad igrala protiv Reggiane. Kobe je kasnije pričao kako ga je pobijedio u "horseu", a zatim i jedan na jedan, nakon što su se kladili u pizzu.
"Vjerujem da se on zaista toga tako sjeća, ali nije baš tako bilo", nasmijao se Shaw u intervjuu prije nekoliko godina. "Legenda je narasla od toga da smo malo igrali 'horse' do toga da me pobijedio jedan na jedan. Razmislite. Može li stvarno 11-godišnji dječak, ma koliko dobar bio, pobijediti profesionalnog igrača od 23 godine?"
Shawu u prilog ide i činjenica da, iako je dominirao među 2-3 godine starijim Talijanima, Kobe nije još bio ni izbliza tako dobar kao što je mislio. Obitelj se svakog ljeta vraćala u Philadelphiju, a Kobe se prijavio u tamošnju ljetnu ligu za mlade talente. I gadno tresnuo na zemlju.
Ne doslovno, nego metaforički. Na prvoj utakmici ostao je bez poena. Na drugoj također, na trećoj, petoj, desetoj... i na dvadeset i petoj. Na 25 utakmica nije pogodio ni šut ni polaganje - ništa. Jedan od najvećih strijelaca svih vremena umalo je tu završio svoju košarkašku priču. Ozbiljno uzdrmana samopouzdanja počeo je preispitivati svoju budućnost NBA superzvijezde, ali tata Joe ga je umirio. "Zabio 50 ili nula koševa, uvijek ću te jednako voljeti."
Nije bilo druge nego nastaviti raditi. Još više, još jače, od pet ujutro bi bio u dvorani i trenirao. Nakon tog ljeta počeo se istinski pretvarati u Mambu.
"Nisam bio najatletičniji klinac i nisam se mogao nositi s tim dečkima. Oni su zakucavali iza leđa, a ja sam bio sretan što mogu dotaknuti ploču. Morao sam početi gledati dugoročno. Ove godine postat ću bolji u ovome, iduće u onome i tako stalno. Tako sam ih strpljivo uspio dostići, kroz kontinuitet rada.
U ponedjeljak, postani bolji. U utorak, postani bolji. U srijedu, postani bolji. I to radiš kroz period, ne od mjesec ili dva, nego 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10 godina. I tada dođeš do razine na kojoj želiš biti. Opsesija dolazi od nečeg što voliš, stvarno voliš, nečeg zbog čega ćeš proći kroz vatru, kroz sve uspone i padove."
Tražio je od djeda da mu u Italiju šalje snimke NBA utakmica kako bi mogao analizirati igrače i učiti od njih. Magica Johnsona, Larryja Birda i, naravno, Michaela Jordana, koji će mu postati igrački idol čijem će savršenom kopiranju posvetiti cijeli svoj igrački vijek.
Najbolji u Americi
Kad je Jellybean 1991. završio karijeru, obitelj se vratila u Philadelphiju, a 13-godišnji Kobe jedno vrijeme imao je ozbiljnih problema s prilagodbom jer nije znao - jezik. Točnije, znao je jezik, ali nije znao sleng koji su djeca u školi koristila. Engleski mu je stvarao probleme i u školi jer, iako ga je, naravno, tečno govorio, nikad ga nije učio pisati jer je školu do tada pohađao na talijanskom.
Košarkaški više ne samo da nije zaostajao, nego je godinu dana kasnije, kad je krenuo u srednju školu Lower Marion u predgrađu u zapadnom dijelu Philadelphije, postao prvi 'prvaš' u startnoj petorci te škole nakon više desetljeća.
U toj sezoni ekipa je imala očajan omjer 4-20, ali u sljedeće tri dobila je 77 od 90 utakmica, a Kobe je zahvaljujući svestranosti kojoj se naučio u Italiji igrao svih pet pozicija. U trećoj godini proglašen je najboljim igračem države Pennsylvanije te privukao pažnju brojnih NBA skauta, a u četvrtoj je odveo školu do prvog nastupa na državnom prvenstvu u više od pola stoljeća. Srednjoškolsku karijeru završio je s 2883 poena, čime je srušio državni srednjoškolski rekord legendarnog Wilta Chamberlaina.
Godinu dana ranije Kevin Garnett je kao tek peti srednjoškolac u povijesti izabran na draftu visokim petim pickom. Kobe je već tada počeo razmišljati o tome da pođe istim putem, preskoči sveučilište i odmah se prijavi na draft, a u konačnoj odluci pomogle su i sve moguće nagrade koje je dobio za četvrtu godinu, među kojima i za najboljeg srednjoškolca Amerike.
Na probama kod NBA klubova je fascinirao, ali nitko nije imao dovoljno hrabrosti da izabere srednjoškolca. Svi njegovi prethodnici bili su visoki igrači, centri, Kobe je postao prvi vanjski igrač. Nakon probe u LA Clippersima, koji su na draftu 1996. birali sedmi, rekli su mu da je to bio najbolji 'workout' koji su u životu vidjeli, ali da ga neće izabrati jer su se bojali kako ih nitko neće shvaćati ozbiljno ako izaberu srednjoškolca.
Jednim potezom Lakersi su doveli Kobea i Shaqa
No, Los Angeles mu je bio suđen. Na probi kod Lakersa uništio je njihove bivše igrače Larryja Drewa i Michaela Coopera i oduševio legendarnog Jerryja Westa, koji je skovao masterplan.
Želio je trejdati srpskog centra Vladu Divca kako bi oslobodio prostor pod salary capom da može dovesti Shaquillea O'Neala iz Orlanda. To je bilo moguće jedino ako ga razmijeni za izbor na draftu, a Charlotte Hornetsi su pristali dati im za Divca svoj 13. pick. Nekoliko minuta prije nego što će Hornetsi objaviti koga biraju, West ih je nazvao i izgovorio ime Kobea Bryanta.
Cijeli posao zamalo je propao jer je Divac prijetio da će se radije umiroviti nego otići iz L.A-a, ali je ipak popustio. Ugovor s Lakersima morali su potpisati roditelji jer je Kobe tek imao proslaviti 18. rođendan mjesec i pol kasnije.
West nije samo uspio napraviti razmjenu koja mu je omogućila da dovede najdominantnijeg centra u povijesti, nego mu je usput priključio i klinca koji će mu prvo pomoći da osvoji tri naslova prvaka s Lakersima, a onda potpuno preuzeti volan najslavnije košarkaške franšize i donijeti joj još dva prstena.
Stvarnost kakva u Americi ne postoji
Iako je postao jedan od najvećih svih vremena, Kobe nikad nije zaboravio Italiju i često se ljeti vraćao posjetiti stare prijatelje, suigrače, šutnuti poneku loptu na igralištima na kojima je odrastao, a kasnije i upoznati svoju novu obitelj sa zemljom i kulturom koje su mu obilježile djetinjstvo.
"Jednog jutra u sedam sati netko mi je zvonio na vrata i ugledala sam Kobea", prisjetila se njegova stara prijateljica iz Cireglia, gdje su Bryantovi živjeli dok je Joe igrao za Pistoiu, iznenadnog posjeta 2010. godine.
"Kad smo zajedno napustili kuću nakon sat vremena, ljudi su zaustavljali automobile kako bi ga vidjeli. Prema svima je bio otvoren i slikao se. Rekao mi je da je želio dovesti kćeri da iskuse ono što je i on kao dijete, stvarnost kakva u Americi ne postoji."
A četiri kćeri još su jedan prekrasan dokaz koliko mu je Italija ostala u srcu, svima je dao talijanska imena - Natalia, Gianna, Bianka i Capri.
Kad je zajedno s Giannom poginuo u padu helikoptera, Italija je plakala jer je izgubila nekog svog. Posvuda, a posebno u Reggio Emiliji počeli su nicati grafiti njegovih slika iz djetinjstva, a gradić je trg ispred košarkaškog centra preimenovao njemu u čast.
"Mnogi su ga gledali kao Talijana u NBA ligi. Vidjeli su ga kao jednog od njih, kao mladića kojeg su odgojili. I on je volio Italiju, bila mu je drugi dom", rekao je talijanski novinar. "Zapravo, prvi dom."