PONEKAD je u sportu najvažnije biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Toronto Raptorsi dugo su bili na marginama lige i cjelokupnog NBA društva da bi prepoznali trenutak i ugrabili svoju priliku. Ono što treba posebno naglasiti u cijeloj priči je činjenica da je riječ o složenom procesu koji se nije dogodio preko noći, već je postupno građen posljednjih godina kako bi jednog dana stvorili malenu šansu za uspjeh koji danas proživljavaju. Ali na putu do povijesnog naslova za Kanadu ključna je bila posljednja godina, u kojoj su se od simpatičnih luzera koji ne mogu proći prepreku zvanu LeBron James pretvorili u silu koja je osvojila NBA krunu.
Povijest Toronta kratka je, ali i poprilično burna. Krajem devedesetih dominirali su Vince Air Canada Carter i njegov bratić Tracy McGrady. Dvije mlade i nadasve igrački atraktivne pojave na terenu nisu silazile s naslovnica časopisa i najboljih poteza iz tjedna u tjedan. Na koncu je McGrady završio u Orlandu, Carter u Netsima, a navijačima je ostalo sjećanje na tri nastupa u doigravanju i jednu jedinu uspješno okončanu seriju..
Dolaskom Chrisa Bosha u grad stvari su ostale na istome, bacili su prvi pick na Andreu Bargnanija, a u dva play-off nastupa nisu uspjeli ostvariti ozbiljniji rezultat te su gledali kako Bosh u ljeto 2010. postaje član "Tri amigosa" u Miamiju. Nakon par sezona nekonkurentnosti dolaskom jednog čovjeka na čelo ekipe, počinje izgradnja Toronta koji danas poznajemo.
Masai Ujiri, rođen u Bournemouthu u nigerijskoj obitelji, odmalena je bio zaluđen košarkom i Hakeemom Olajuwonom. Nakon kratke i ne pretjerano impresivne igračke karijere počeo je karijeru skauta i brzo je napredovao po ligi. Od skauta u Denveru do pomoćnog GM-a nesposobnom Bryanu Colangelu u Torontu, izborio se za priliku u Denveru kao generalni menadžer, gdje je uspješno prebrodio CarMelodramu i složio odličnu ekipu predvođenu Lawsonom, Iguodalom i Gallinarijem. Postao je majstor trejdova, iz svakog izvlačeći korist.
Na poziciju generalnog menadžera u Torontu stigao je 2013. godine i počeo je odmah čistiti smeće koje je nakupio uragan Colangelo. Bargnanija je škartirao u Knickse, riješio se prosječnih igrača koje su dobili u trejdu s Kingsima za Rudyja Gaya te je postavio temelje sadašnjih Raptorsa.
Od sadašnje ekipe prije dolaska Ujirija u Torontu je stanovao samo Kyle Lowry. Borbeni playmaker jedini je igrač koji je uspio preživjeti čistku koju je napravio Ujiri, iako je i on par puta bio na rubu odlaska, pogotovo ove sezone na trade deadlineu kada je skoro završio u Memphisu.
Krenimo redom. Draft 2015., sredina druge runde. Uvijek dobra opcija za kockanje s potencijalom. Milwaukee Bucksi odabrali su na draftu Normana Powella kojega su odmah proslijedili u Toronto uz pick prve runde 2017. u zamjenu za Greivisa Vasqueza koji je par sezona bio poprilično dobar pričuvni play. Powell je solidan NBA igrač, rotacijska opcija s klupe koja može odraditi dobru energetsku i defanzivnu rolu uz pokoji bljesak u napadu. Vrijedi li to 46. izbora na draftu? Apsolutno, pogotovo kada u cijelu priču dodate i pick prve runde koji je došao s njim u paketu.
Godinu kasnije na draftu izabrao je stanovitog 22-godišnjeg Kamerunca Pascala Siakama. Ideja je bila jasna. Veliki swingman, dugačkih ruku, sposoban odraditi posao u obrani i ne smetati u napadu. To je bio prvotni plan jer na Istoku je tada vladao LeBron James i trebali su čovjeka kojega će poslati na Kralja. Jesu li mogli znati da će nakon dvije solidne sezone odigrati ovakvu sezonu u kojoj će se potvrditi kao legitimni All-Star igrač i praktički drugi najvažniji igrač Raptorsa? Siakam je odradio vrhunsku sezonu iz koje će vjerojatno izaći s nagradom kao igrač koji je najviše napredovao i dao Raptorsima kapitalca na rookie ugovoru.
Iste godine na draftu nitko nije odabrao 183 centimetra visokog playmakera koji je završio sve četiri sveučilišne godine. Fred VanVleet nije strijelac, nije all-round igrač, nije zanimljiv ekipama koje traže prvog beka. Toronto mu je dao šansu, selio se od razvojne lige do NBA klupe, ali izborio se za rolu šestog čovjeka na račun neupitne energije, borbenosti i sposobnosti držanja napada živim kada na parketu nema Lowryja.
Terrence Ross, još jedan promašeni lutrijski izbor Bryana Colangela, proslijeđen je u Orlando za Sergea Ibaku. Ibaka je nekoć bio stup obrane Oklahome, a u posljednjim sezonama postao je uglavnom bloker i šuter. Nema više sposobnost držati zadnju liniju kao nekada, ali u stanju je kontrolirati reket i izvući protivničkog centra u obrani zbog tricaškog dometa. Iako nije igrač za više od 25 minuta po susretu, tih 25 u stanju je odraditi posao. A takve trebate u doigravanju, kada se skrate rotacije.
Dolaskom Marca Gasola prije par mjeseci završio je na klupi, gdje ima priliku dominirati protiv slabijih igrača, dok je Gasol preuzeo centarske dužnosti. Španjolac je u padu zadnjih sezona, ali i dalje je riječ o kvalitetnom obrambenom igraču s odličnim pregledom igre i sposobnošću zavrtjeti napad. Kao takav neusporedivo je korisniji od Jonasa Valanciunasa kojega su poslali u Memphis. Igrač koji im je trebao za seriju protiv Sixersa i zaustavljanje Joela Embiida razlog je zašto su i Warriorsi morali trpjeti napadački limitirane centre na parketu.
Velika Britanija sigurno ne spada u košarkaške nacije, ali ponekad izbaci ponekog NBA igrača. Ben Gordon i Luol Deng zajedno su igrali u Chicagu i čak su izabrani iste godine na draftu, ali morali su čekati na novo ime do 2017. OG Anunoby još je jedan igrač izabran pred kraj prve runde, ulazi u kategoriju velikih swingmana sposobnih smetati u obrani i pogoditi šut u napadu. Već se polagano ukazuje smjer u kojem je išao Ujiri. U ligi koja se okreće nižim postavama, u kojoj dominiraju atletična krila, ne možete si dopustiti igranje bez njih.
DeMar DeRozan nije jedan od njih. Riječ je o legendi Toronta, igraču s najviše poena u povijesti franšize, ali i limitiranom igraču. Potezanje dugih dvica i nedostatak šuta za tri čini ga neefikasnim igračem, pogotovo za prvog potrošača momčadi. Na stranu sve simpatije navijača i "bromansa" s Lowryjem, DeMar DeRozan ne može biti prvi ili drugi igrač ekipe koja cilja na naslov. Kawhi Leonard može.
Rješavanje bogatog DeRozanovog ugovora u zamjenu za jednogodišnje dovođenje Leonarda u startu je potez za pohvalu jer čak i da su ispali u prvoj rundi play-offa i da je Leonard promijenio sredinu na ljeto, imaju čiste knjige kad se riješe Ibake i Lowryja i krenu graditi iznova. Ali nisu ispali u prvoj rundi play-offa....
Leonard je legitimni franšizni igrač, jedan od rijetkih u ligi koji bi roster Cibone ili Cedevite odveo do 40 pobjeda u ligi stavio je ekipu na svoja leđa, nosio je kroz sve tri serije na Istoku, često sam odlučujući utakmice. Uništavanje Warriorsa sa 17 poena u trećoj četvrtini četvrte utakmice, nevjerojatnih 20-ak utakmica u doigravanju u kojem je uz napad nosio Raptorse i u obrani te napucao ostatak ekipe samopouzdanjem. Vrijedi spomenuti i Dannyja Greena koji je pristigao s njim u paketu. Veteran mnogih play-off utakmica sposoban je poludjeti u jednoj večeri i riješiti susret tricama, kao što je i napravio u trećem finalnom susretu.
Jednostavno, kompletno čišćenje momčadi od limitiranih igrača i okruživanje jedinog franšiznog igrača u klupskoj povijesti igračima koji savršeno pristaju uz taj završni dio slagalice koji je došao u vidu Nicka Nursea. Dwane Casey prošle je sezone proglašen trenerom godine, ali Ujiri mu je uručio otkaz. Regularna sezona je jedno, play-off nešto sasvim drugo. Casey nije bio dorastao zadatku, priliku je dobio njegov dugogodišnji pomoćnik.
Prvih pet godina na poziciji generalnog menadžera Toronta Ujiri je proveo čisteći ostatke prošle uprave. Šeste godine iskoristio je rijetku dostupnost franšiznog igrača i doveo ga u grad, gradeći ostatak rostera preko dna prve runde drafta i pametnim trejdovima. Kako kaže prva rečenica teksta, najvažnije je prepoznati trenutak. A Masaji Ujiri ga je prepoznao više puta. Posebno u posljednjih godinu dana, kad je promjenom trenera, riskantnim dovođenjem Leonarda i kao šlag na tortu Marca Gasola, postavio temelje za ono što su Raptorsi u svojoj 24. sezoni konačno postigli - naslov prvaka.