MANASI JOSHI je tek započela karijeru softverskog inženjera kada se uobičajeni odlazak na posao pretvorio u veliku tragediju. Iza nje su dani puni bola i užasa, ali je nesreća ipak donijela veliki preokret u njenom životu.
Nesreća se dogodila jednog jutra u prosincu 2011. godine. Manasi je kao i svakog jutra motociklom otišla na posao u tvrtku gdje se prvi put zaposlila kao softverski inženjer. Kuća u kojoj je živjela s roditeljima nalazi se u Mumbaiju, nekoliko kilometara od njenog radnog mjesta. Poslije 10 minuta vožnje dogodila se teška nesreća. Kamion, koji se kretao u suprotnom smjeru, prešao je preko njene noge.
"Bila sam svjesna situacije. Odmah sam sjela i skinula kacigu. Znala sam da su ozljede teške", sjeća se Manasi kobnog dana.
Ljudi su se brzo stvorili kraj nje, ali nitko nije znao kako pomoći.
"Indijci su human narod, ali u kritičnim situacijama nisu osobito vješti", kaže Manasi uz osmijeh.
Policajci su odlučili Manasi staviti na nosila i odvesti je u obližnju bolnicu. Tamo nije bilo uvjeta za saniranje teških ozljeda ruke i lijeve noge koja je bila smrskana. U bolnici nije čak bilo ni kirurga koji bi je operirao.
"Bila sam frustrirana, jer sam izgubila mnogo krvi i vremena čekajući na pomoć", kaže Manasi.
Vozilo Hitne pomoći koje je trebalo odvesti Manasi u bolju ustanovu došlo je tek poslije dva sata. Auto je bio u jezivom stanju, a vožnja do bolnice produbljivala je agoniju u kojoj se nalazila Manasi. Saniranje ozljeda počelo je tek u 17.30 istog dana, čak devet sati poslije nesreće.
Liječnici su joj uspjeli spasiti nogu. Imala je nekoliko operacija u razmaku od desetak dana. Ipak, pojavila se gangrena i na kraju liječnici nisu imali izbora. Odlučili su joj amputirati nogu.
Život prije nesreće
Manasi je odrasla u obitelji gdje je obrazovanje prioritet. Njen otac je znanstveni radnik zaposlen u državnom centru za atomska istraživanja. Djeci je stalno govorio da postave najviše akademske ciljeve. Manasi je uspješno završila studij i postala softverski inženjer. Osim učenja, sudjelovala je u mnogim dodatnim aktivnostima.
"Igrala sam nogomet, košarku i odbojku. Također, bavila sam se glazbom, jer su roditelji uvijek govorili da dani moraju biti ispunjeni zanimljivim aktivnostima", objašnjava Manasi.
Najviše je voljela badminton, a prvi trener bio je njen otac. On je naučio Manasi kako držati reket i izvoditi udarce.
Poslije teške ozljede, vratila se svojoj velikoj ljubavi.
Rođena prvakinja
Manasi je u kolovozu prošle godine ispisala povijest badmintona. Usprkos ozljedi, radila je naporno i postala je član para-badminton reprezentacije Indije s kojom je sudjelovala u završnici svjetskih prvenstava.
U finalu Svjetskog prvenstva nastupila je protiv sunarodnjakinje Parul Parme. Nikada do tada nije trijumfirala protiv nje, ali je ovaj meč bio poseban.
"Dobro sam se osjećala na terenu. Bila sam veoma brza i ruka me slušala. Sve je izgledalo besprijekorno", prisjeća se Manasi.
Meč je protekao u znaku potpune dominacije Manasi, a tijekom posljednjeg seta osvojila je 13 vezanih bodova. San se pretvorio u stvarnost, a djevojka iz Mumbaija postala je svjetska prvakinja.
Druga strana medalje
Manasi se dobro sjeća dana poslije nesreće. Kaže da su joj prijatelji pomogli u teškim trenucima, jer nisu dopustili da se osjeća usamljeno. Njena bolnička soba postala je omiljeno mjesto za druženje, a sprijateljila se i s medicinskim osobljem.
"Nisam znala da mi se nešto strašno događa u životu. Najteže je bilo kada sam došla kući, pogledala se u zrcalo i shvatila da sam izgubila dio tijela. Dan kasnije sam rekla sebi da je to samo ožiljak", navodi Manasi.
Badminton je bio dio oporavka i navikavanja na protezu. Poslije nekoliko treninga pokazala je vještinu i talent. Tijekom treninga vidjela je dečka koji se bavi para-badmintonom. Uslijedio je poziv za pristupiti nacionalnom timu, a potom i službeni ulazak u reprezentaciju.
Prvi turnir na kojem je sudjelovala održan je u Španjolskoj. Nije pobijedila, ali je osjetila snažnu motivaciju nastaviti sa sportom. Upoznala je ljude koji igraju sjajno usprkos teškom hendikepu.
"Bili su ljubazni i velikodušni. Čak su i zahvalili što sam im se odlučila pridružiti. To je zapravo jedan od razloga zbog kojih je para-badminton postao moja profesija", objašnjava Manasi.
Pullela Gopichand je snažno je utjecao na njenu karijeru. Riječ je o čovjeku koji je poslije karijere prvaka otišao u trenerske vode. Njegova akademija iznjedrila je nove svjetske asove. Manasi je tada radila u banci. Poslije susreta s Gopichandom, napustila je ured i čvrsto zgrabila reket.
"Izgledala je veoma hrabro. Čuo sam njenu priču i inspirativno je djelovala na mene. Ozbiljno sam shvatio njenu ambiciju da profesionalno igra badminton", navodi Gopichand za BBC.
Treniranje parasportaša bio je izazov za bivšeg prvaka. Trening je vodio na jednoj nozi, jer je htio shvatiti kako Manasi doživljava igru. Sa stručnim stožerom napravio je plan koji je pomogao Manasi popeti se do ovih visina.
Velika popularnost
Pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Baselu učinila je Manasi popularnom u čitavoj zemlji.
"Mnogo toga se promijenilo. Ljudi me prepoznaju i prilaze kada me sretnu na ulici", kaže Manasi i dodaje da izlazi ususret navijačima koji se žele fotografirati s njom.
"Vijest o pobjedi u Baselu odjeknula je na društvenim mrežama. Djeca iz moje zgrade napravila su poster s mojim likom i zalijepila ga na naša ulazna vrata. Razveselila sam se i postavila poster na vrata svoje spavaće sobe", kaže Manasi.
Osim postera, Manasi čuva sve medalje osvojene na velikim natjecanjima. Količina čestica plemenitih metala se razlikuje, pa odličja prilikom kontakta stvaraju drugačiji zvuk. Taj zvuk je poznat parasportašima, jer osobe s oštećenim vidom tako prepoznaju osvojenu medalju.
"Sviđa mi se inkluzivni dizajn medalja i to je obilježje društva u kojem želim živjeti", navodi Manasi.
Njen idući cilj je kvalifikacija na Paraolimpijske igre u Tokiju 2020. godine.