Kao klinci su trčali s krumpirima, kao muškarci su postali legende

Foto: Getty Images/Guliver Image

ROĐENI SU u razmaku od šest minuta. Kao klinci nikada nisu željeli igrati u različitim ekipama. Kao hokejaši nikad nisu željeli igrati u različitim klubovima. Na gostovanjima su spavali u istoj sobi. Na treninge su išli jednim automobilom. Na draftu su bili drugi i treći pick. Cijelu karijeru su proveli u jednom klubu. I kroz cijelu karijeru su bili jednako dobri. Henrik Sedin 1330 utakmica, Daniel Sedin 1306 utakmica. Henrik 1070 bodova, Daniel 1041 bod.

Kad je Henrik upisao 830. asistenciju, a Daniel 393. gol za pobjedu protiv Arizone u produžetku 4:3, u krcatoj Rogers Areni prošlog petka miješale su se emocije. Bila je to posljednja domaća utakmica Vancouver Canucksa u kojoj su nastupili briljantni švedski blizanci. Neki su pljeskali, brojni su plakali, a braći Sedin su na kraju čestitali i suci i svi igrači Arizona Coyotesa. Baš kao i dva dana kasnije kad su jedni od najfascinantnijih hokejaša koje je NHL ikad vidio u Edmontonu završili veličanstvene karijere.

 

Henrik i Daniel Sedin (37) cijelu su NHL karijeru proveli u Vancouveru, odnosno u jednom jedinom klubu. Nisu jedini. Pamtimo i Patrika Eliaša (New Jersey Devils), Marija Lemieuxa (Pittsburgh Penguins), Nicklasa Lindstroma i Stevea Yzermana (Detroit Red Wings), ali braću, k tome još i blizance - ne.

Hokej su počeli igrati slučajno, ako se to u Švedskoj može dogoditi slučajno. Starija braća Stefan i Peter pozvali su ih da igraju s njima na ulici, a od malih nogu su se s njima natjecali. Jedna od prvih disciplina bilo je trčanje po krumpire u podrum.

''Stalno smo ručali nešto s krumpirima, a oni su bili u mračnom dijelu podruma kojeg smo se uvijek bojali. Mama bi Stefana ili Petera poslala u podrum, a oni jednog od nas dvojice. Govorili bi nam da je obiteljski rekord od stola do kutije s krumpirima i nazad 45 sekundi i da ga moramo skinuti. Naravno da smo svaki put pali na foru i trčali kao blesavi s tim krumpirima'', prisjetio se jednom prilikom Daniel.

Ubrzo je postalo jasno da im, osim trčanja s krumpirima, dosta dobro ide i hokej pa su počeli igrati u lokalnom klubu MoDo u kojem je u šezdesetima igrao i otac Tommy. Do 14. godine nisu igrali u istoj liniji jer su obojica bili centri, što im je jako smetalo. Žrtvovao se Daniel koji se preselio na lijevo krilo i tako je nastao ubojiti dvojac Sedin.

Sa 16 godina postali su profesionalci, a s 18 su došli na draft. Generalni menadžer Canucksa Brian Burke, nakon što ga isprva nisu interesirali, nakon drugog skautiranja odlučio je da će na draftu uzeti barem jednog od dva Sedina. Problem je bio što Henrik baš nikako nije želio igrati bez Daniela, a Daniel baš nikako nije želio igrati bez Henrika. Netko je izračunao da je Henrik 15-ak posto slabiji bez Daniela, a Daniel 15-ak posto slabiji bez Henrika i da nema baš previše smisla uzeti Henrika bez Daniela ili Daniela bez Henrika. Henrik je cijelu karijeru do tada igrao s Danielom, a Daniel s Henrikom pa odvojiti Henrika od Daniela ili Daniela od Henrika nije bio baš najbolji potez.

Tako je Burke odlučio pod svaku cijenu uzeti obojicu, kojima se predviđalo da će biti odabrani kao drugi i treći pickovi drafta, nakon Čeha Patrika Štefana. Problem je bio što je Vancouver imao tek treći pick i Burke je nekako morao nabaviti još jedan od prvih pickova. Ono što je menadžer Canucksa izveo u dan i pol prije drafta i danas se smatra jednim od najgenijalnijih poteza u povijesti NHL-a.

Dan uoči drafta redoslijed pickova izgledao je ovako: Tampa Bay, Atlanta, Vancouver, Chicago. Uoči početka drafta redoslijed je bio: Atlanta, Vancouver, Vancouver, New York Rangers. Za objasniti kako je Burke to uspio trebao bi još jedan ovakav tekst. Ukratko: Burke je Chicagu dao jednog igrača i pick prve runde na sljedećem draftu za četvrti pick ovog drafta. Onda je taj četvrti pick i još dva picka treće runde dao Tampi za prvi pick budući da Tampi nije trebao prvi izbor, nego je ovo što je dobila od Vancouvera tradeala s Rangersima. Napokon, Canucksi su tradeali prvi pick Atlanta Thrashersima u zamjenu za drugi i obećanje da će Thrashersi kao prvi pick uzeti sad već zaboravljenog Čeha Štefana.

''Kad nam je Burke nekoliko minuta prije početka drafta rekao da će nas uzeti obojicu, nismo mogli vjerovati'', rekao je Henrik Sedin.

Braća Sedin bili su toliko slični da su im Canucksi na službenom predstavljanju pomiješali imena. Prema redoslijedu na draftu Daniel je uzeo broj 22, a Henrik broj 33. Vancouver je tako dobio dva izrazito perspektivna mlada europska igrača, koji u prvoj sezoni nisu ni izbliza opravdali očekivanja.

''Došli smo kao zvijezde, a onda nas je udarila realnost. Svi su bili brži i jači od nas. Krenule su i kritike i sjećam se da bismo po povratku s utakmice ugasili televizor da ne slušamo kritike'', rekao je Henrik.

No već sljedeće sezone bili su puno bolji i krenula je velika dinastija koja će završiti 18 godina kasnije. Na nevjerojatnom putu obojica su osvojili Art Ross Trophy, koji se dodjeljuje najboljem strijelcu lige. Henrik je osvojio i nagradu za MVP-ja sezone 2010. godine, a obojica su predvodila švedsku reprezentaciju do olimpijskog zlata 2006. i svjetskog zlata 2013. godine.

''Oni zapravo na ledu ne pričaju previše. Ispuštaju samo neke zvukove, kao dupini. Nevjerojatno je kako se razumiju i kako osjete jedan drugoga'', rekao je njihov dugogodišnji suigrač Alex Burrows.

Braća Sedin sigurno će završiti u Hall of Fameu, a jedino što im nedostaje i za čime najviše žale je Stanley Cup. Kroz godine su im brojni drugi klubovi, s kojima bi imali puno više šanse postati prvaci, nudili brda i doline, ali Sedini nisu željeli ni čuti. Henrik je 2010. postao kapetan, a Daniel njegov zamjenik.

''Možda nikada nećemo osvojiti Stanley Cup. Možda tako mora biti. Ali ako ćemo ga ikada uzeti, to će biti samo s Vancouverom'', govorili su.

Najbliže su bili 2011. godine kad su izgubili ludo finale protiv Bostona. Canucksi su dobili prve dvije utakmice pa u sljedeće dvije primili 12 golova. Poveli su 3:2 pa izgubili šestu u Bostonu 5:2 i sedmu u Vancouveru 4:0. Kao i 1994. godine, grad je gorio. Bijesni navijači preokretali su vozila, palili trgovine i kontejnere i tukli se s policijom.

''To su bile neke budale. Nikad nismo osjetili da nam je netko zamjerio. Na ulici bi nam ljudi stiskali ruke i iskazivali podršku. Ovaj grad postao je naš drugi dom i nismo mogli ni sanjati da ćemo ovoliko dugo ostati. No više nema smisla. Zaključili smo u razgovoru s obiteljima da je najbolje da sad kažemo - dosta. Neizmjerno smo zahvalni ovom gradu na svemu. Mi smo bili Canucksi, uvijek ćemo biti Canucksi, a Vancouver će uvijek biti naš dom'', rekli su Henrik i Daniel.

Uvijek skromni, uvijek u prvom licu množine i uvijek spremni pomoći. Čak i kad treba donirati dva milijuna dolara za izgradnju novog dječjeg odjela u lokalnoj bolnici. U penziju odlaze kao prvi (Henrik) i drugi (Daniel) najbolji igrači u povijesti Vancouvera prema broju bodova. Istim redoslijedom su na prvom i drugom mjestu po broju utakmica za Canuckse, a Daniel je i prvi (393), a Henrik sedmi (240) najbolji strijelac kluba.

Karijeru su završili u jednoj od najlošijih sezona Canucksa. Tako je valjda moralo biti. Vancouver je ove sezone dobio samo 31 utakmicu. I dok u Edmontonu, Ottawi i Montrealu traže smjene trenera i predsjednika zbog ispadanja iz doigravanja, u Vancouveru je ove godine bila drukčija atmosfera.

Nitko nije plakao što odlaze, nego su svi slavili što su živjeli u njihovo vrijeme.