KATALONIJA JE `91. STALA UZ HRVATSKU "Dok drugi nisu ni čuli za nas, oni su nas obožavali i bodrili"

KATALONSKA vlada raspisala je 1. listopad referendum o odcjepljenju od Španjolske, a vlada iz Madrida nije birala sredstva kako bi zaustavila pravo jednog naroda da odluči u kojoj državi će živjeti. 

 

Trebao je to biti mirni referendum, no pretvorio se u brutalno orgijanje španjolske policije. Specijalci poslani iz Madrida mlatili su Katalonce koji su se usudili odlučiti o pravu na samoodređenje. 

 

Reakcija španjolske policije bila je toliko nasilna da je čak i poslovično nezainteresirani UN poslao depešu Madridu da provede istragu o nasilju u Barceloni i ostalim katalonskim gradovima. EU šuti, baš kao i prije 25 godina kad se pred njenim očima Jugoslavija raspadala u moru krvi. Hrvatsku je tada u borbi za njenu samostalnost podržala Katalonija.

 

U svibnju 1991. Hrvatska je održala referendum o pravu na samoodređenje, a postotak hrvatskih građana koji su glasali za izlazak iz Jugoslavije bio je nešto viši od 90 posto. Sličan postotak kao u Kataloniji. Na temelju rezultata referenduma Hrvatska je u listopadu te godine proglasila samostalnost.

 

  

Katalonija nam u to vrijeme nije mogla puno pomoći. Ne zato što nije htjela, već zato što zbog formalno-pravnih razloga nije bila u poziciji da se zauzme za hrvatsko pitanje. Sport je u ta vremena bio jedina platforma preko koje je svijet uopće i mogao čuti za Hrvatsku. Sjećamo se dobro Dražena i Stojka koji su u to vrijeme kao NBA igrači prosvjedovali pred zgradom UN-a i svjetske čelnike upozoravali na ono što se događa u Hrvatskoj. Nećemo zaboraviti ni Gorana koji je svijetom putovao s reketom u ruci i s hrvatskom maramom na čelu. Međutim, sve bi to bilo uzalud da nije bilo jednog Katalonca – Juana Antonija Samarancha, gorljivog Katalonca i u to vrijeme prvog čovjeka MOO-a. Samaranch je bio veliki prijatelj Hrvatske, da nije bio, hrvatska košarkaška reprezentacija nikad ne bi zaigrala na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992., a ne treba biti previše mudar i zaključiti da je finale protiv Jordana, Magica i društva značilo nemjerljivo više za promociju Hrvatske od svih Tuđmanovih govora.

 

Također, treba podsjetiti i na činjenicu da je hrvatska košarkaška reprezentacija svoju drugu utakmicu sa šahovnicom na prsima igrala upravo protiv reprezentacije Katalonije. 

 

Prva službena utakmica hrvatske reprezentacije odigrana je 20. svibnja 1992. u Slovenskim Konjicama. Protivnik je bila reprezentacija Slovenije kojoj je to također bio prvi povijesni reprezentativni dvoboj. Hrvatski su košarkaši odmah pokazali svoju snagu te su svladali sjeverne susjede rezultatom 93:74. Taj susret i svi koji su slijedili, bili su pripremni dvoboji Hrvatske za kvalifikacijski turnir za nastup na Olimpijskim igrama, na koji su Hrvatsku preko veze ubacila tri čovjeka. Srbin, Amerikanac i Katalonac.

 

Veliku potporu hrvatska je košarka u ono vrijeme imala u Bori Stankoviću, prvom čovjeku FIBA-e. Stanković je želio da Dražen, Kukoč i Rađa nastupe u Barceloni, ali je čekao političko priznanje Hrvatske. Kako se ono očekivalo početkom siječnja 1992., a ždrijeb kvalifikacija morao se održati krajem prosinca 1991., važno je bilo ''pomaknuti ždrijeb''.

 

Mirko Novosel otkrio je detalje tajnih pregovora oko prijema Hrvatske u krovnu kuću svjetske košarke i ulazak u kvalifikacijski turnir za Igre u Barceloni.

 

''Predsjednik Izvršnog vijeća HKS-a Boris Lalić i ja smo svakodnevno 'upirali' Boru Stankovića. Boro nam je bio sklon, želio je pomoći hrvatskoj košarci. Da nije bilo njega, Hrvatska sigurno ne bi igrala u Barceloni. Velike zasluge imao je i prvi čovjek američke košarkaške federacije Dave Gavitt. On je pisao predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta Juanu Antoniju Samaranchu, a između ostalog, napisao je i ovo: 'U Barcelonu dovodim 11 najboljih NBA košarkaša, dovodim svjetske sportske megaveličine koje će biti glavna atrakcija Olimpijskih igara. Želimo igrati protiv najboljeg što ostatak svijeta ima i zato želimo da u Barceloni nastupi Hrvatska. Ne vidim smisao nastupa američkog Dream Teama u Barceloni ako tamo neće biti Hrvatska."

 

 

Samaranch je jedva dočekao ovo pismo da bi s njim mogao mahati pred konzervativnim članovima MOO-a koji su bili protiv da se kvalifikacijski turnir odgodi te da se pričeka prijem Hrvatske u UN i FIBA-u. Naravno, turnir je odgođen, Hrvatska je međunarodno priznata, a onda je odmah potom primljena u okrilje FIBA-e.

 

Kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za hrvatsku košarku, Hrvatska je četiri dana nakon utakmice sa Slovenijom došla u Badalonu odigrati prijateljski meč protiv reprezentacije Katalonije. Premda je Katalonija imala izuzetno jaku reprezentaciju za koju su uglavnom igrali igrači Joventuta (te godine viceprvaka Europe) te Barcelone (1990. i 1991. u finalu Eurolige gubili su od Jugoplastike) – braća Jofresa, Villacampa, Solozabal, Ruff i Ferran – Hrvatska je pregazila domaćine 118:82 uz 30 koševa Tonija Kukoča i 21 Dražena Petrovića. Taj susret odigran je prilikom otvaranja Olimpijske dvorane u Barceloni, a pobjednički trofej hrvatskoj ekipi predao je Juan Antonio Samaranch.

 

 

Badalona, 24. 5. 1992., 18 sati

 

Olimpijska dvorana, gledatelja 9000

 

Suci: Vicente Sanchis (Katalonija), Zoran Grbac (Hrvatska)

 

KATALONIJA: Ruf 8, R. Jofresa 8, T. Jofresa 4, Solozabal 4, Villacampa 16, Talaveron 0, D. Perez 16, Cargol 6, Morales 7, Ferran 6, Ortiz 0, Rosa 7

 

Izbornik: Nino Buscato

 

HRVATSKA: Petrović 21, Perasović 16, Mršić 0, Kukoč 30, Alanović 2, Šarlija 4, Gregov 0, Tabak 9, Cvjetičanin 5, Komazec 8, Rađa 19, Naglić 4

 

Izbornik: Petar Skansi

 

 

Na tribinama dvorane u Badaloni vladalo je oduševljenje. Nikoga nije bilo briga za rezultat ni za ono što se događa na parketu. Utakmica je bila kulisa za nešto što je za Katalonce bilo puno važnije od samog sporta. 

 

''1991. Litva, 1992. Hrvatska, jednog dana Katalonija''

 

Taj natpis tih je dana bio popularan u Kataloniji. Moglo ga se viđati po zidovima Barcelone, moglo ga se vidjeti napisanog na transparentima u Badaloni tog 24. svibnja 1992. 

 

''Blago vama Hrvatima, u manje od godinu dana dobili ste državu, a mi Škoti to pokušavamo stoljećima i nikad je nećemo dobiti'', slavna je izjava još slavnijeg Seana Conneryja. Legendarni James Bond bio je sretan što su Hrvati dobili državu, no u ovoj izjavi mogao se osjetiti dašak ljubomore. Kod Katalonaca to nije bio slučaj. Bili su sretni zbog nas. Našu slobodu slavili su kao vlastitu jer Hrvatska je Kataloniji dala nadu da jednog dana…

 

Zaista, na olimpijskom turniru u Barceloni Hrvatska je igrala kao pred domaćom publikom. Sjećamo se dramatične polufinalne utakmice protiv ZND-a kad je upravo katalonska publika nosila Hrvatsku do nevjerojatnog preokreta u zadnjim sekundama. Katalonci su se veselili našem uspjehu jer su u njemu vidjeli nadu da se jednog dana i njima može dogoditi - sloboda.

 

 

Franjo Arapović nije igrao utakmicu protiv Katalonije, ali je bio jedna od centralnih figura hrvatskog nastupa na olimpijskom turniru. ''Spusti se Franjo'', urlao je Slavko Cvitković kad je Arapović zakucao Amerikancima ''u facu'' za slavno vodstvo Hrvatske protiv najbolje sportske družine koja je ikad nastupila na nekom natjecanju.

 

S Arapovićem smo se prisjetili tih dana i odnosa kakav su Katalonci imali prema Hrvatskoj.

 

''Bili smo primljeni kao da smo doma. Zaista. Službene osobe, igrači, osoblje u hotelu, obični građani, svi oni kad bi čuli da dolazimo iz Hrvatske u trenutku bi postali nevjerojatno prijazni. Na tribinama u to doba nije bilo Hrvata, ali je cijela Katalonija navijala za nas i osjećali smo se kao da igramo kući. Bilo nam je to čudno, čak i smiješno, ali bili smo izuzetno ponosni. U to vrijeme svijet nije imao pojma tko smo mi. Većina nikad nije ni čula za Hrvatsku sve do finala. Jedino su Katalonci jako dobro znali tko smo, odakle dolazimo i zašto se borimo. Zato su nas voljeli. Na koncu, da nije bilo gospodina Samarancha i gospodina Stankovića koji su nas tko zna kako ubacili na kvalifikacijski turnir i prije nego što je Hrvatska bila priznata, nikad mi ne bismo vidjeli Igre. A mislim da smo ulaskom u finale napravili veliku stvar za promidžbu Hrvatske u svijetu. Do tog finala za nas su znali Katalonci i malo tko još. Nakon finala svi svjetski mediji pisali su o čudu iz Hrvatske. Zanimalo ih je tko smo, odakle dolazimo, gdje je Hrvatska. Velika je to stvar. Rekao bih još da Katalonci, barem oni s kojima smo mi pričali, nisu bili nimalo zavidni nama Hrvatima što smo relativno brzo dobili državu. Kad smo im pričali da treniramo pod zamračenjima i uzbunama, da ljudi ginu, nisu mogli vjerovati da se nešto tako događa u srcu Europe. Otud to oduševljenje i ljubav prema Hrvatskoj i Hrvatima'', rekao nam je Arapović.

 

Arapovića smo upitali smatra li licemjernim od hrvatske vlade da je povodom nereda u nedjelju dala samo kukavičko priopćenje, umjesto da je stala na stranu prijateljskog naroda koji je u ono doba bio na strani Hrvatske.

 

''Slažem se, ali treba biti oprezan. Doći će vrijeme i za jasniju poruku. U ono vrijeme sve se događalo tajnim kanalima, a danas je Hrvatska ipak članica EU-a i ne može se tek tako zaletavati s tako bitnim odlukama. No ako mene pitate, pitanje je dana kad će Katalonija dobiti nezavisnost. Više je štete za Madrid napravila ona sramotna policijska represija nego referendum'', zaključio je Franjo.

 

 

Deset godina nakon utakmice u Badaloni između Hrvatske i Katalonije, odigrana je nova utakmica između ta dva prijateljska rivala. Povodom proslave 100 godina košarke u Kataloniji, Hrvatska i Katalonija su pred 16 tisuća gledatelja odigrale prijateljsku utakmicu.

 

Na tribinama među tolikim Kataloncima bila je i jedna mala skupina Hrvata. Marijana Puljak, predsjednica stranke Pametno bila je na utakmici sa svojom sestrom koja se baš te godine udala za Katalonca i od tada živi u Barceloni. Marijani Puljak zahvaljujemo na fotografijama koje nam je dala za ovaj tekst, a s njom smo popričali o utakmici, atmosferi na tribinama i užasu koji se događao na katalonskim ulicama u nedjelju.

 

 

"Do te utakmice nikad se nismo susreli s pravim značenjem riječi Katalonija i s onim što zapravo građanima te pokrajine njihova država znači. Bila je to prijateljska utakmica, a Hrvatska je pozvana kao gost da uveliča proslavu 100 godina košarke u Kataloniji jer su nas oni doživljavali kao prijateljski narod i razumjeli su što smo sve morali proći da dobijemo samostalnost. Kad smo vidjeli 16 tisuća ljudi – mislim da je to rekord – kako u svojim nacionalnim bojama pjeva himnu Katalonije, naježili smo se. Takvu količinu ponosa na jednom mjestu nikad nisam vidjela. Igrao je i Pau Gasol koji je tamo božanstvo", rekla nam je Marijana Puljak i dodala da je nedopustiva i sramotna hladna i bešćutna reakcija hrvatske vlade na ono što se dogodilo u nedjelju.

 

''Danas smo svjedoci brutalnog razračunavanja španjolske policije i mirnih glasača koji su izašli dati svoj glas na referendumu o neovisnosti Katalonije. Svjedoci smo istovremeno i šutnje našeg državnog vrha, od predsjednice Kitarović do premijera Plenkovića, o težnji katalonskog naroda za mirnim samoopredjeljenjem. Kao prvi ljudi države koja je i sama prošla golgotu stjecanja neovisnosti, nemaju pravo na šutnju. Plenkoviću, ako ne znate, šutnja je odobravanje. Plenkoviću, ako vas je strah reći da je odnos Madrida prema Barceloni i Kataloniji i njezinim građanima sramotan i anticivilizacijski i nedemokratski, ujutro podnesite ostavku na mjesto premijera. Ionako je ovo samo jedna točka u nizu licemjernih i sramotnih odluka i ponašanja trenutne vlasti'', zaključila je Marijana Puljak.