SVI SMO bar jednom u životu osjetili onaj čudan koktel uzbuđenja, iščekivanja, nelagode i prkosa kada smo se vozili tramvajem, autobusom ili vlakom a da nismo platili kartu. Tih par minuta ili sati bezazlene i infantilne avanture u kojima se samo nadaš da te nitko neće ništa pitati jer znaš da te, u slučaju da stvari pođu po zlu i netko primijeti da ti tamo nije mjesto, od izbacivanja iz zabranjenog prijevoznog sredstva može spasiti samo slučajnost ili nesmotreni kondukter.
Nadaš se da se možeš prošvercati. Jednom, drugi pa treći put, a uskoro sve dok te ne uhvate. Točno taj problem ima hrvatska reprezentacija. Ima nečeg povijesno i geografski stereotipnog u tome da ih je u nedjelu ulovila baš momčad koja utjelovljuje germanski red i disciplinu te nacija koja nema, bar ne u tolikoj mjeri kao Hrvati, naviku i potrebu ispitivati granice svoje sreće i sudbine.
Odigrati katastrofalnu utakmicu i izgubiti 3:0 od Austrije nije ništa toliko dramatično da se neće zaboraviti već za par dana ako se odigra dobro na Poljudu, posebno kad je riječ o "natjecanju" koje je malo ljepše upakirana, ali u suštini dosadna i svima naporna prijateljska utakmica.
Ono što je puno gore od toga je da je Austrija ogolila one probleme hrvatske reprezentacije koji su započeli debelo prije nego je lopta uopće krenula s centra. Svi se švercaju barem jednom, ali hrvatska reprezentacija je jedna od onih među nama koja se pokušava švercati baš uvijek.
Što je Liga nacija za Hrvatsku? Ne zna nitko
Već kod objave Dalićevog popisa pisali smo o ključnom problemu u toj priči. On nije ležao u izboru igrača za ovaj ciklus, nego u činjenici da Zlatko Dalić nije nikad javno iskomunicirao što Liga nacija zapravo znači Hrvatskoj.
Ako ju gledamo kao sustav kroz koji se skupljaju bodovi i koji će nam, u konačnici, donijeti teži ili lakši ždrijeb za prava natjecanja, onda je svaki poraz jako skup. Ako ju gledamo kao pozornicu koja će poslužiti kao generalna proba pred Svjetsko prvenstvo na kojoj će se isprobavati novi igrači, njihove uloge i ideje, onda nijedan poraz nije pretjerano bolan.
Ništa od toga nije iskomunicirano prema javnosti i u tome je najveći problem. Kad nema zacrtanog cilja, onda nema pravog uspjeha, ali ni podbačaja. Međutim, to je jako tanka i opasna linija. Ići prema nečemu, a da pri tome ne znaš koliko si blizu ili daleko je najbolji recept za skrenuti s puta.
Izgubljeni pogledi i riječi igrača i izbornika nakon susreta govore više od tisuću riječi. Nisu znali kamo idu, ali znaju da su se odjednom našli tamo gdje nisu htjeli biti. Improvizacija i oslanjanje na višu silu u pripremi za utakmicu protiv Austrije savršeno oslikava mentalitet i pristup ove reprezentacije.
Zažmiri i nadaj se najboljem
Utakmica se s aspekta taktike i dominacije može vrlo jednostavno prepričati. U prvih pola sata Hrvatska je bila puno bolja momčad i promašila je udarce koje kasnije Marko Arnautović i Marcel Sabitzer nisu. Austrijanci su zabili iz jedinog udarca u okvir u prvom dijelu i kola su krenula nizbrdo. U drugom smo gledali potpuni raspad sistema pri čemu je samo jedna momčad postojala na terenu.
Međutim, problemi su se vidjeli i puno ranije od tog raspada. Hrvatska je bila razvučena po cijelom terenu što joj je radilo ogromne probleme u defenzivnoj tranziciji, posebno zbog toga što je efektivno igrala s dva vezna igrača i četiri napadača.
Pašalić je čitavu utakmicu utrčavao u prostor koji su krila i Kramarić otvarali rotacijama i postajao je dodatni napadač. Kod svake izgubljene lopte, čitava vezna linija Austrije trčala je u prsa Brozoviću i Kovačiću koji nisu mogli braniti tako veliki prostor. Bilo je samo pitanje hoće li Hrvatska uspjeti dati gol prije nego ga primi.
Nije postojao plan kako će Hrvatska tako parirati Austriji koja je odlična tranzicijska momčad i igra žestoki presing kojim u sredini terena nabija tempo koji je suparnicima jako težak za pratiti. Kao i uvijek, zažmirili smo i nadali se najboljem.
Već će Kramarić ili Pašalić zabiti neku polušansu, Kovačić neće izgubiti loptu ni u jednom od deset slaloma u kojima traži napadače i krila koji su predaleko, a Brozović će čeličnim plućima i herojskim trudom dati idealan balans preostaloj desetorici igrača. Nekako ćemo već pobijediti i prošvercati se do iduće utakmice. To je bila jedina formula na terenu.
Potez s Modrićem kao demonstracija pogubljenosti
Možda najbolji primjer improvizacije vidio se u 58. minuti utakmice. Luka Modrić na okupljanje je stigao "pet do dvanaest", jedva da je odradio jedan trening, a znalo se da je načet nakon teške i napete sezone.
Ipak, u svojoj pogubljenosti Dalić je odlučio uvesti ga u igru pola sata prije kraja, pri rezultatu 0:3. Jer eto, nismo se uspjeli prošvercati bez njega pa se nadamo da ćemo s njim, kao milijun puta dosad.
Čemu raubati 36-godišnjaka u utakmici u kojoj rezultat nije dovoljno bitan da starta od početka i to samo tri dana prije iduće utakmice reprezentacije? Ne znamo, ali još jednom ćemo se nadati najboljem.
Liga nacija je glupost...
Postojale su i brojne otegotne okolnosti koje su Hrvatskoj otežale posao. Na okupljanju su otpali najbolji stoper i najbolje krilo, uz još nekoliko izostanaka, ali i do kraja nezaliječenih ozljeda. Naravno, treba spomenuti i da je izbornik Dalić proteklog tjedna imao i veliku obiteljsku tragediju i sasvim je normalno da nije sto posto fokusiran na nogomet.
Konačno, ovakav koncept Lige nacija potpuna je glupost. Naučio nas je to sinoćnji dan u kojem je i Nizozemska nakantala Belgiju u gostima 4:0, svjetski prvak izgubio je kod kuće od Danske, a zbog ozljeda su igru napustili Kylian Mbappé i Romelu Lukaku. Natovariti četiri utakmice u deset dana na kraju sezone jednostavno nije humano.
... ali Hrvatska mora pronaći svoj smisao u njoj
Ali, Hrvatska i u takvim okolnostima mora pronaći nešto za što će igrati. Ako ni koeficijent ni pripreme za Svjetsko prvenstvo nisu dovoljan motiv, onda neka to bude imidž i atmosfera u reprezentaciji.
Dovoljno je samo par poraza da se naruši i vrati na najniže grane na kojima je bila u proteklim kvalifikacijama, kad je prvi put veći dio javnosti počeo zazivati Dalićev otkaz i novo rješenje na klupi.
Ali da bi našao smisao, moraš imati cilj. Ne smiješ se švercati i nadati da nitko neće iskoristiti tvoje probleme. Već bi i eventualna pobjeda protiv Francuske isprala loš dojam, ali ona mora biti dio šire slike. Švercanje može proći jednom, dvaput, možda i petnaest puta, ali prizemljenje će biti bolno. Mnogo bolnije od poraza u prijateljskoj utakmici.