SVOJ put počeo je u srcu siromaštva i kriminala, ali uspio je izbjeći loše strane svog okruženja i postati jedan od najboljih nogometaša u povijesti Argentine. S oba velikana iz Manchestera Carlos Tevez je bio prvak Engleske, osvajao je Ligu prvaka, kao i prvenstva u Brazilu, Italiji i svojoj zemlji, u kojoj se nedavno oprostio od igranja u voljenim Boca Juniorsima. S njim je bilo teško surađivati, ali još teže je bilo protiv njega igrati. Zbog svoje životne priče spada u vrlo rijetku skupinu nogometaša koji mogu biti inspiracija svim ljudima.
Oca su mu ubili prije nego što se rodio. Prije prvog rođendana dobio je opekline koje su mu zauvijek ostavile ožiljak na vratu i zamalo mu ugasile život. Majka ga je napustila prije nego što je progovorio. Kao dijete je mijenjao svoje ime, svjedočio ubojstvima, bježao od smrti i ostajao bez tragično stradalih prijatelja. Nogomet mu je bio jedina šansa da se izvuče iz života u paklu i sjeni.
Kasnije su mu zamjerali što su menadžeri na njemu kontroverzno uzimali milijune, što se inatio crvenom Manchesteru igrajući za onaj plavi, što nije učio strane jezike, što je samovoljno odlazio na odmore i nezainteresirano, poput bezobraznog plaćenika šetao kineskim terenima u dresu kluba koji ga je plaćao 40 milijuna eura godišnje.
Svijet koji ga nije shvaćao bavio se sitnicama i imao je tisuće izmišljenih principa. Svijet iz kojeg je došao bio je brutalno jednostavan i svodio se na život ili smrt. Tu razliku mogao je shvatiti samo onaj koji je iskusio oba puta.
Dok su drugi ocjenjivali njegovu odanost i poštenje, na zelenom terenu za njega su postojala samo dva motiva - prehraniti obitelj i igrati za Bocu. Prvi je ispunio odlaskom u Europu, a drugi još kao tinejdžer. Sve ostalo bilo je premija, bonus, neke nove epizode koje su ga mogle iznervirati i razveseliti, ali tijekom kojih je znao da su sasvim sporedne.
Ostao je bez oca prije nego što se rodio, a majka ga je napustila prije nego što je progovorio
Zato su mu svađe, kritike i plastične priče o izdajama tijekom i nakon europske karijere bile smiješne. Zato je Carlos Alberto Martinez Tevez u Argentini poznat kao "igrač naroda", u Brazilu jedan od najomiljenijih Argentinaca, a u Europi i Kini samo jedan vrhunski nogometaš koji je mogao korektnije, bolje i više. Zato su o njemu snimili serijal na Netflixu i pisali knjige.
Još nije sigurno da se oprostio od nogometa, ali nedavno se treći i posljednji put kao igrač oprostio od Boca Juniorsa jer osjeća da u tom dresu više ne može pružati svoj maksimum. U svim drugim klubovima gledao je i koliko može zaraditi, jedino se u voljenoj Boci pitao samo jedno - dajem li sve?
U ovom trenutku on je s 27 naslova drugi najtrofejniji nogometaš u povijesti Argentine. Ispred je s osam titula više samo Lionel Messi, ali ako postoji ijedna stvar u kojoj je prvi u svojoj zemlji i sigurno među prvima u povijesti nogometa, onda je to njegov životni put. Po tome je neprikosnoven i teško usporediv s bilo kojim drugim nogometašem.
Tevez se rodio u zloglasnom Fuerte Apacheu 5. veljače 1984. godine, ali čak i prije njegovog rođenja tragedija mu je odredila sudbinu. Prema Netflixovoj seriji o Tevezu, snimljenoj prema istinitim događajima, njegov otac Juan Alberto i majka Fabiana Martinez otišli su na pivo kada je napadnut jedan član njihove obitelji. Juan Alberto ga je pokušao zaštititi i tom prilikom je upucan. Preminuo je pred očima trudne Fabiane, pa je bilo neupitno da će dječak koji tek treba doći na svijet imati drukčiji život.
Deset mjeseci nakon rođenja obilježila ga je još jedna nesreća. Dok su majka Fabiana i njena sestra Adriana pile pivo u kući, mali Carlos se igrao i slučajno oborio posudu vrele vode koja mu je zadala opekline trećeg stupnja. Bio je u životnoj opasnosti, ali na kraju su ostali samo ožiljci na vratu. Međutim, nakon što su ga vratili kući, Fabiana je odlučila prepustiti ga sestri Adriani i njenom mužu Segundu.
Prije 20. godine ispunio je svoje snove, u Europu je došao da osigura bolji život svojoj obitelji
Djeluje nemoguće shvatiti odluku bilo koje majke da svoje dijete prepusti drugoj ženi, makar to bila njena sestra, ali Fabiana je oko 12 godina kasnije Carlosu objasnila svoj postupak. U dijalogu, koji su obradili glumci iz Netflixove serije, Fabiana je svom sinu kazala da su dva ključna razloga zbog kojih ga je prepustila sestri i ujaku Segundu. Prvi je što previše liči na pokojnog oca, a drugi što mu ona nije mogla pružiti pravu zaštitu.
"Ja sam tvog oca odvela na piće. Željela sam pivo više nego išta drugo. Da nismo otišli tamo, možda bi bio živ", kazala mu je Fabiana u seriji.
Sigurno je da svi detalji iz serije nisu točni, ali kako i Tevez sudjeluje u seriji, gdje na početku epizoda poput naratora govori o svom životu, vjerojatno se slaže s onim što su redatelji predstavili javnosti. Tako se može zaključiti da je Fabiana svog sina željela zaštititi od sebe i svoje ovisnosti o alkoholu. Uostalom, i smrt njenog muža i Carlosova ozljeda dogodili su se dok je ona pila pivo. Nije ga potpuno napustila jer je povremeno dolazila kod sestre i družila se s njima. Međutim, znala ga je sresti u Fuerte Apacheu i samo proći kraj njega, a o tome je govorio i Tevez.
Njena teško shvatljiva odluka ipak se pokazala ispravnom. Segundo i Adriana su uz mnogo truda pomogli Carlosu da ne upadne u ralje droge, alkohola i kriminala. Zbog njihove uloge u svom životu zvao ih je ocem i majkom te je pred odlazak u Bocu 1997. godine imenu Carlos Alberto Martinez dodao i ujakovo prezime Tevez. Iz njegovog matičnog kluba All Boys takav potez su protumačili prevarom da lakše ode u Bocu, ali on je to kasnije poricao.
Već sa 16 godina debitirao je za prvu momčad Boca Juniorsa, a tri godine kasnije osvojio je Copa Libertadores s voljenim klubom, pri čemu je izabran za najboljeg igrača natjecanja. U tom periodu upoznao je svoje uzore Diega Armanda Maradonu i Juana Romana Riquelmea s kojim je igrao u Boci, a kasnije i u reprezentaciji Argentine za koju je debitirao 2004. godine. Time je već sa svojih 20 godina prošao iskustvo paklenog života u rodnom mjestu, ali i ispunio svoje snove. Kasnije je nastojao osigurati što bolju budućnost obitelji i drugim ljudima.
"Nemam više ambicija. Nijednu. Stvarno. Već sam upoznao Maradonu i imao zadovoljstvo igrati s Riquelmeom. Znam kako je zabiti gol za Bocu na punoj La Bomboneri. Bio sam prvak Južne Amerike s momčadi za koju navijam. Što više mogu tražiti?" kazao je 2003. godine i dodao: "Ali znam da ću jednog dana morati osigurati budućnost svojoj obitelji, a to znači odlazak u Europu."
Drugog oca su mu oteli i rekli mu da ga neće ozlijediti jer im je Tevez idol
Već tada je pokazivao koliko mu je stalo do bliskih ljudi. Kada se preselio u sigurniji i imućniji dio Buenos Airesa, sa sobom je poveo čak 11 prijatelja i članova obitelji kako bi im pomogao. Fuerte Apache je mnoge pretvorio u kriminalce, mnogima je prerano ugasio život, ali Tevez je tu naučio da ne smije zaboraviti na one koji nemaju.
"Teško je biti siromašan. To vrijeđa dušu i želudac. Vrlo je nepravedno da neki imaju jako mnogo, a neki tako malo. I još je nepravednije da oni koji imaju ne brinu o onima koji su u potrebi", govorio je još kao 19-godišnjak.
Ljudi u Argentini nisu Teveza voljeli samo zbog njegove prirode izvan terena nego i zbog načina igre. Pored sjajnih golgeterskih sposobnosti, on je bio napadač koji je uvijek davao sve od sebe, koji je grizao, djelovao neumorno, pokrivao svaki dio terena i beskompromisno ulazio u duele. Sve osobine na terenu, izvan njega, kao i njegov životni put učinili su ga najomiljenijim igračem u Argentini 2010. godine, sudeći prema dva istraživanja. Ljudi su u njemu vidjeli sebe i simbol pravde. Za Argentince je bio i ostao "igrač naroda", a tako su ga najavljivali i na utakmicama.
Tevezovu veličinu možda je najlakše prikazati događajem iz 2014. godine kada su mu razbojnici oteli oca i tražili 300 tisuća funti da ga puste. Njegovom ocu su odmah kazali da ga neće ozlijediti jer je Tevez njihov idol, ali da im je novac prijeko potreban. Na kraju su uzeli 30 tisuća funti i vratili Segunda obitelji. Čak su mu dali hranu i piće kada su s njim stajali na jednoj benzinskoj postaji.
U Boci je igrao iz ljubavi, na svim drugim mjestima uglavnom je odrađivao posao
Svaki Tevezov korak nakon odlaska iz Argentine u siječnju 2005. godine, kada je potpisao za brazilski Corinthians, bio je vođen drukčijim motivima. U nogometu je jedinu povezanost imao s Bocom, a na sve ostalo gledao je kao na odrađivanje posla.
Nije ga zanimalo ni kako se sklapaju ugovori ni jesu li potpuno čisti. Nije imao želju učiti engleski jezik. Nije mario ni s kim će ući u svađu ni kako će javnost reagirati niti se ustručavao iz čista mira otići na odmor. Nitko ne može reći da su njegovi postupci bili ispravni, ali barem su bili razumljivi, uzimajući u obzir sve što je prošao u životu.
Tako je otišao u Corinthians gdje je s godišnjom plaćom većom od šest milijuna eura bio najplaćeniji nogometaš u povijesti južnoameričkog nogometa, ali ne bi to bilo sporno da prava nad njim nisu imale nogometna agencija MSI i jedna offshore tvrtka. Bio je to čisti primjer Third Party Ownershipa, gdje klub nije u potpunom vlasništvu nad igračem.
Isključivo zbog takve suradnje završio je u West Hamu 2006. godine iako su ga željeli mnogo veći klubovi, a onda je otišao u Manchester United, gdje je dvije sezone proveo kao posuđeni igrač. Njegova suradnja s agentom Kijom Joorabchianom, vlasnikom agencije MSI koji je s Tevezom u West Ham poveo i Javiera Mascherana, natjerala je Premiership da 2007. godine strogo zabrani Third Party Ownership, a kasnije je to učinila i FIFA.
Svađao se s trenerima, ismijavao ih i vrijeđao
Potom je napravio još jedan potez kojim je podigao prašinu. Nakon što se vratio u West Ham s dvogodišnje posudbe iz Manchester Uniteda, s kojim je osvojio dva naslova u Premiershipu, Svjetsko klupsko prvenstvo i Ligu prvaka, 2009. godine potpisao je za Manchester City, koji je u gradu postavio veliki banner s Tevezom u glavnoj ulozi i natpisom: "Dobrodošao u Manchester."
To je jako razljutio legendarnog Sir Alexa Fergusona, koji je taj potez nazvao "glupim i arogantnim", dodavši da je City "mali klub s malim mentalitetom". Tevez mu je tri godine kasnije, nakon osvojene titule Premiershipa sa Cityjem, mahao transparentom na kojem je pisalo: "RIP Fergie."
"Kao da je Ferguson predsjednik Engleske. Kada govori loše o nekom igraču, nitko ne kaže da se mora ispričati. Ali kada se netko našali s njim, onda se ta osoba mora ispričati. Ja se ne ispričavam", kazao je za argentinske medije.
Kao što je sudjelovao u kontroverznim transferima i svađama s legendama poput Fergusona, Tevez je bio težak igrač i za suradnju. U Cityju je 2011. godine odbio ući s klupe u susretu Lige prvaka protiv Bayerna, zbog čega je bio suspendiran tijekom većeg dijela sezone, a jednom je tražio četiri dana slobodno kako bi posjetio obitelj u Buenos Airesu. Kasnije se saznalo da je otišao na kratki odmor u Tenerife.
Nevjerojatno zvuči da mu je klub nakon finalne utakmice FA kupa 2011., u kojoj je kao kapetan osvojio trofej, morao prijetiti kaznom zato što je odmah htio ići na let za Argentinu i tako propustiti klupsko slavlje u gradu u otvorenom autobusu.
Nakon Cityja, 2013. godine zaputio se u Torino. Ni tamo nije prošao bez incidenata, a posebno se pamti kada je u polufinalu elitnog natjecanja, pri vodstvu Juventusa nad Realom 2:1 u prvoj utakmici polufinala, uputio nekoliko uvredljivih riječi Maxu Allegriju jer ga je izveo pred kraj susreta.
Poslije finala Lige prvaka 2015. godine, u kojem je poražen od Barcelone 3:1, odlučio se vratiti u Boca Juniorse. Imao je 31 godinu i mogao je skoro pa birati klub, ali vratio se kući. Na predstavljanju u Argentini dočekalo ga je 40 tisuća navijača, a među njima i legendarni Diego Armando Maradona, koji mu je kao počasni predsjednik Boce poželio dobrodošlicu. Najdražem klubu bio je dužan titulu argentinskog prvaka. Osvojio ju je odmah po povratku.
Povratak kući bio je pun pogodak, ali ne i ono što je uslijedilo
Početkom 2017. godine izazvao je kritike odlaskom u Kinu, gdje je Shanghai Shenhui potpisao dvogodišnji ugovor prema kojem je po sezoni zarađivao 40 milijuna eura. Navijači Boce su ga ispratili kao kralja, ali kritičari su smatrali da je otišao samo zbog novca.
Kasnije je u velikom intervjuu za ESPN kazao da se osjećao prazno nakon ispadanja u polufinalu Cope Libertadores 2016. godine i da mu je trebalo osvježenje. No vrlo brzo je shvatio da je Kina bila pogrešan potez. Hodao je po terenu, djelovao izgubljeno i teško, a navijači kluba su poludjeli.
"Posljednjih sedam mjeseci sam se odmarao i moj boravak u Kini je bio pogreška. Imali su pravo kada su me kritizirali. Nisam znao što tamo radim. Znam da su ljudi bili bijesni", dodao je po odlasku.
U 20 kineskih nastupa zabio je svega četiri gola. Kinezi su tako svaki njegov pogodak platili 9.2 milijuna eura.
Uslijedio je novi povratak u Bocu s kojom je 2018. i 2020. ponovno bio prvak Argentine. Ipak, ni ova epizoda nije prošla bez nestašnih poteza. U ožujku 2018. je otišao posjetiti polubrata u pritvoru i tamo odlučio zaigrati nogomet sa zatvorenicima u kaznionici Bouwer. Tako se ozlijedio i propustio četiri klupske utakmice. Navodno je isprva obrazložio da se ozlijedio u teretani, ali kasnije se sve saznalo.
Prošao je pakao i došao do vrha, ali Fuerte Apache mu je uvijek bio u srcu
Iako je mogao čekati do prosinca i u Boci ponovno igrati pred navijačima, on je odlučio napustiti klub. Osjeća da ne može davati maksimum i kao takav ne želi braniti Bocine boje, a na njegovu odluku možda je utjecala i smrt oca Segunda protekle veljače, koja mu je teško pala. Odlučio je sačuvati posljednje uspomene s pune La Bombonere kada mu je otac plakao od sreće.
"Mnogi su me tražili da ostanem do prosinca, da pričekam povratak ljudi na stadione. Htio sam otići čuvajući neke posebne uspomene kao posljednje. Ne postoji ništa ljepše od posljednjih ovacija Maradoni na treningu, posljednjeg puta kada me otac gledao kako igram i postajem prvak, posljednjeg puta kada sam ga vidio da plače od sreće. Nije mi potrebno ništa drugo da budem sretan. Moja krv nije crvena, uvijek će biti plavo-žuta. Vidimo se uskoro", rekao je po odlasku.
Još nije sigurno da se 37-godišnji Tevez oprostio od nogometa, ali od Boce jest. Možda je nogometni svijet pogledao njegovu posljednju profesionalnu utakmicu, ali njegovu priču nikada neće zaboraviti. Čovjek kojeg je pratio nadimak Apaš, po uzoru na njegovo rodno mjesto, ostat će inspiracija mnogim generacijama u Argentini.
Pamtit će se kao autsajder koji je iz užasnog okruženja otišao do samog vrha i kao čovjek koji je ponosno nosio svoje podrijetlo kao ožiljak na vratu koji nikada nije želio ukloniti. Njegova životna priča koja je obišla svijet zauvijek će biti veća od priče o golovima i titulama.