Foto: Getty images / Guliver image
Pao je zastor na još jednu sezonu Primere. Real Madrid osvojio je svoj 33. naslov prvaka Španjolske, četvrti u posljednjem desetljeću te prvi od Mourinhove vladavine otprije 6 godina.
Duo na vrhu daleko je od briljantnog
Brojke vrlo često zavaravaju. Trofeji još više. Lišeni konteksta iza sebe, mogu bitno iskriviti ocjenu vrijednosti. Real Madrid osvojio je titulu i našao se u finalu Lige prvaka, čijim osvajanjem bi rezultatski potvrdio možda i najbolju klupsku sezonu u povijesti. Barcelona je osvojila velikih 90 bodova i vjerojatno će u finalu Kupa kralja odnijeti barem jedan trofej za ovu sezonu. Na papiru, to su dvije briljantne sezone s fotozavršnicom u kojoj je Kraljevski klub bio spretniji. U stvarnosti, to je daleko od istine. Real Madrid i Barcelona dugo nisu igrali slabiji nogomet.
Realove muke
Teško je pobrojati ovosezonske Realove utakmice u kojima su bili u zaostatku, gubili bodove sve do posljednjih nekoliko minuta, da bi onda slučajnim golom iz prekida ili briljiranjem igrača iz drugog plana (čitaj: Isco) uzeli pobjedu i zadržali vodstvo na tablici. Realova igra, mehanizmi stvaranja viška i zbir akcija zapravo su jako rudimentarni i siromašni postupci. Apsolutno su negledljiva bila njihova gostovanja u Valenciji, Osasuni ili Bilbau u kojima je defenzivni blok domaćina izgledao nerješivo kao osmosmjerka Željku Kerumu, ali nerijetko su i s takvih utakmica donosili pun plijen. Ako je bilo imalo dvojbe, više je apsolutno nema – Real Madrid je po kadru najjača ekipa na svijetu. Dok Barcelona ima bolji napad kao jedini usporediv klub, širina u veznom redu gdje nema mjesta za Isca, Kovačića ili Jamesa te kvalitetnija obrana odnose prednost. Nijedan trofej i uspjeh ne može me uvjeriti kako je oslanjanje na individualnu kvalitetu najbolji i ispravan put u sportu, ali očito je, i to često, sasvim dovoljan.
Zidaneova bilježnica je tanka, ali nije blefer
Za razliku od Guardiole, Mourinha ili Simeonea koji su Primeru napravili taktičkom i strateškom Mekom nogometnog svijeta, Zidane je inteligentno ocijenio svoj optimalan pristup. Fantastična igračka karijera zavrijedila je respekt neurotične postave, do razine da je u trenucima kada se lomilo prvenstvo bez ikakvih pobuna i drama znao odmarati ključne igrače. Njegov miran i povučen karakter očito je prava podloga za neutralizaciju vrućih glava unutar svlačionice koja je godinama bila sjajna, ali izrazito psihološki labilna, što bi uglavnom eskaliralo bolnim porazom od Barcelone i potpisivanjem kapitulacije. Svježinu koju je s tog aspekta donio najprije Ancelotti, a onda nastavio i Zidane, mogu dovesti do zaključka da ako zbilja imaš toliko talenta na raspolaganju, ne moraš stvarati igru, već stvoriti uvjete da igrači svojevoljno rješavaju utakmice. Izolacijska igra najvećih NBA zvijezda kojima se gura lopta u najtežim trenucima susreta nikad nije dobila svojeg jasnijeg nogometnog pandana.
Zidane nije ingeniozni nogometni um koji je igri donio nešto novo i uzbudljivo, ali očito je dovoljno inteligentan tip da usmjeri svoje kapacitete u ono u čemu se pokazuje odličan, a to je man-managment. Direktori najuspješnijih firma na svijetu obično nisu ljudi koji su u datom području sam svjetski vrh, već oni koji znaju odabrati kadar bolji od sebe i usmjeriti ga prema zajedničkom cilju. Uz sve te pohvale na jednoj strani, mora se reći i ovo – ako Real Madrid uzme dvostruku krunu, postat će ekipa koja je pritom daleko najmanje impresionirala igrom u posljednjih dvadesetak godina. Ali glamur koji te titule donose ionako će zasjeniti sve analitičare i novinare ovog svijeta. Čak i uz dvije Lige prvaka u posljednjim trima sezonama, Real je nosio stigmu drugog kluba u Španjolskoj, onog koji osvaja titule samo kada za direktnog suparnika nema Blaugranu. Sada, to više nije slučaj. Barcelonina era, ona pepovska i post-pepovska, definitivno je završila.
Lekcija svjetonazora
Barcelonina sezona 2015. poprilično je usporediva s ovom Realovom. Trostruka kruna uz trenera početnika i neuvjerljivu igru koja je drastično odudarala od nizozemsko-katalonskog stila te je bila okrenuta najmoćnijem tercetu modernog nogometa i u potpunosti mu podređena. Tri trofeja prikrila su sve te slabosti, a kritičari tadašnjeg sustava bili su proglašavani zaostalim nogometnim puristima. Dvije sezone nakon toga, kada su Barcelonini igrački potencijali dosegli najniže vrijednosti u posljednjih 10-ak godina, sve je isplivalo na površinu. Fizičkim padom Inieste i (u manjoj mjeri) Messija, lošim i totalno neciljanim kupovinama (Turan, Gomes, Vidal, Paco) došli su do kadra koji fizički više nije mogao pratiti zahtjeve sistema koji se bazira na tome da 8 igrača krvavo radi za tri klase naprijed. Fizički i psihički, Barcelona je totalno istrošena. Kadar je postao bitno uži od Realova, a kretenska transfer politika dovela je prvi put u dugo vremena do situacije da Barcelona na klupi nema igrača kojem se može okrenuti kada stvari ne pođu po planu. Nije imala svojeg Isca ili Asensia. I puno bitnije, nije imala apsolutno nikakvu igru. Loše partije u "malim" prvenstvenim utakmicama i epska razbijanja od Juventusa, PSG-a ili Cityja od početka sezone su davali znakove kako je ovaj projekt na izdisaju.
To nipošto ne znači da je Barcelona propala – preveliku dozu talenta i financijski mogućnosti ima da već dogodine ne bi bila podjednaki favorit za naslov kao i novi prvak. To znači da je Barcelonin najveći poraz onaj svjetonazorski – u trenutku kada su prestali igrati nogomet koji ih je proslavio, u trenutku kada su veznjaci umjesto gospodara vremena i prostora postali pomoćna potrčkala i u trenutku kada su prestali mariti za La Masiju, već su izgubili. Ovaj naslov najljućih rivala samo je daleko odgođena posljedica toga.
Primera je zapadni HNL
Nažalost, zadnje poglavlje teksta, umjesto briljantnom Sampaoliju, konstantnom Athleticu ili šarmantnom Eibaru, moram posvetiti samoj ligi. Ne postoji liga na svijetu u kojoj je veći disbalans između kvalitete nogometa i infrastrukture u podlozi toga. Sudački previdi, greške i gnjusne pljačke koje su iz kola u kolo mazili čas Barcelonu, a čas Real, dajući drugoj strani argumente zašto su baš oni manji lopovi, već dugo vremena razdiru ligu. Kada bi ispravili sve direktno darovane bodove, konačna tablica izgledala bi drugačije, vjerojatno dovoljno da spasi ispadanja kakav „Sporting“ ili da u Europu uđe kakav „Espanyol“. Sudbine drugih klubova žrtve su akutno morbidne predstave dvaju najvećih klubova. Stvar nije samo u suđenju – nedosljedna kažnjavanja, selektivno suspendiranje i groteskne odluke samog saveza koji povlađuje kratkoročnom interesu, više su nalik na zaplet kakve niskobudžetne bljutave španjolske sapunice, nego naličje najbolje lige na svijetu. Situacija u kojem predsjednik Malaga jasno daje do znanja, vlastitim javnim istupom, kako će Real Madrid biti prvak iako u zadnjem kolu treba pobjedu na Rosaledi, potez je koji bi čak i u HNL-u zaradio titulu epske sramote. Licitiranja poštenjem, sakrivenim filijalama i javnim simpatiziranjem suparnika debelo su ispod renomea koje ovakva liga zaslužuje. Konstatacija kako je Primera zapadna verzija domaće močvare težak je termin, ali ne postoji veća i glamuroznija liga koja obitava na granici regularnosti. I dok god je tako, ljudi ju neće znati cijeniti koliko zaslužuje onim na terenu.