SVE je bliži početak SP-a u Kataru u studenom, ali i sve je više onih koji su nezadovoljni odlukom FIFA-e da se Mundijal održi u toj zemlji. Razloga je puno. Od činjenice da je Katar dobio domaćinstvo na kontroverzan način, preko brojke od 6500 poginulih radnika na gradilištima stadiona, do toga da su u toj arapskoj zemlji prava manjina ugrožena.
Kramarićev Hoffenheim je tako od danas postao prvi europski prvoligaški klub koji je najavio bojkot prvenstva.
"U novijoj povijesti pratili smo svako veće nogometno natjecanje diljem svijeta, našim riječima i slikama. Fokusirali smo se na igrače koji predstavljaju njihovu državu i naš klub. Ove godine nećemo pratiti Svjetsko prvenstvo u Katru", napisali su na Facebooku podijelivši link na svoju kompletnu objavu.
Tri su glavna razloga zbog kojih se poziva na bojkot - korupcija prilikom dobivanja domaćinstva, uvjeti za radnike, čiji su se smrtni slučajevi prema nekim izvorima brojali u tisućama, te kršenje ljudskih prava, prvenstveno seksualnih manjina i žena.
Optužbe za korupciju
Brojne optužbe za korupciju nikad nisu dokazane, ali poznato je da je Katar kupio Svjetsko prvenstvo na legalan način, na primjer putem prenapuhanih sponzorstava, ili na nelegalan, podmićivanjem koje je dio FIFA-ina naslijeđa.
Samo novac može biti razlog za prepuštanje organizacije superbogatoj zemlji bez ikakve nogometne tradicije i infrastrukture, zloglasnoj po ograničavanju sloboda, u kojoj klima ne dopušta održavanje prvenstva ljeti, nego zahtijeva odluku bez presedana o pomicanju na kraj godine.
Pragmatično gledajući, domaćinstva SP-a sele se po raznim kontinentima, a Azija ga nije organizirala od 2002. kada je održano u Japanu i Južnoj Koreji. Katar je samo jedan sat ispred srednjoeuropskog vremena, odnosno dva nakon jesenskog pomicanja, i nudi puno prikladnije termine utakmica za europske fanove nego Daleki istok, od kojeg sada neće trebati strahovati iduća dva desetljeća.
Uvjeti za radnike
Uvelike se pisalo o brojnim smrtnim slučajevima na gradilištima stadiona i nehumanim uvjetima za radnike. Guardian je prošle godine pisao o 6500 poginulih radnika samo iz Indije i okolnih zemalja (Pakistan, Bangladeš, Nepal, Šri Lanka) iz kojih dolazi jeftina radna snaga, uz uvjerenje da je broj puno veći jer tu nisu uključeni podaci o Filipincima i Kenijcima, koji su također veliki dio radnika na gradilištima.
Katarska je vlada pak priznala samo 37 smrtnih slučajeva na gradilištima, a poslodavci su gotovo 80% slučajeva proglasili prirodnom smrću. Nije jasno koliko se tih "prirodnih" smrti dogodilo zbog uvjeta u kojima su radnici živjeli, niti u koju su kategoriju svrstana samoubojstva.
Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino još je brutalnije minorizirao brojke i rekao da su, koliko on zna, na gradilištima umrla samo tri radnika. "Ovih 6000, oni su možda umrli obavljajući neke druge poslove. FIFA nije svjetska policija koja je zadužena za sve što se događa na svijetu. Ali zahvaljujući FIFA-i i nogometu, čak 1.5 milijuna ljudi koji su trenutno u Kataru su zbrinuti i imaju posao"
Ali čak i ako je zaista bilo tako malo smrtnih slučajeva na stadionima, ako je brojka od 6500 ili više istinita i nema veze sa Svjetskim prvenstvom, svejedno je dio strašne statistike Katara kao zemlje domaćina i to je problem jednak onom kršenja ljudskih prava.
Šerijatski zakon i diskriminacija
Katar je izuzetno konzervativna zemlja. Šerijatski zakoni diskriminiraju žene, a homoseksualnost je strogo zabranjena, u teoriji može rezultirati i smrtnom kaznom za lokalno stanovništvo, iako ona u praksi nikad nije izvršena. Bičevanje je uobičajeni način kažnjavanja i domaćih i turista.
No treba i razjasniti da je taj zakon često pogrešno interpretiran u medijima. Homoseksualnost nije kažnjiva sama po sebi, nego "samo" ako se pokazuje na javnim mjestima, ali to vrijedi za sve, odnosno i za heteroseksualne parove. Jednostavno, bilo kakvo javno izmjenjivanje nježnosti u Kataru nije dobrodošlo.
Isto vrijedi i za alkohol, čija je konzumacija također u načelu zabranjena, ali dopuštena je na određenim lokacijama kao što su hoteli i privatni smještaj.