U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Neposredno nakon kraha mađarske revolucije i krvave osvete SSSR-a, na Igrama u Melbourneu 1956. odigrana je najslavnija i najpoznatija vaterpolska utakmica svih vremena. Ona između Mađarske i Sovjetskog Saveza, a taj susret zbog svega što se događalo u bazenu i izvan njega u povijesnim knjigama nazvan je Krv u vodi ili Krv u bazenu.
VATERPOLO nije najpopularniji sport na svijetu, najbolji igrači nisu planetarne zvijezde, novca ovdje ni izbliza nema kao u nogometu ili košarci, a ozbiljno, na vrhunskoj razini ga igra tek nekoliko reprezentacija. Ipak, jedna je vaterpolska utakmica već odavno opće mjesto i važan dio povijesti turbulentnog 20. stoljeća.
Premda utakmica između Mađarske i SSSR-a u finalnoj skupini olimpijskog turnira u Melbourneu 1956. nije bila izravan susret za zlato i iako je do kraja turnira ostalo još jedno kolo u kojem se puno toga moglo promijeniti, svima, ali baš svima koji su na ovaj ili onaj način pratili taj susret, jasno je bilo da će taj dvoboj biti veći od samog sporta. Upravo se to i dogodilo, a ta utakmica, odigrana 6. prosinca 1956., u povijesnim knjigama dobila je i svoje ime – Krv u vodi ili Krv u bazenu.
Sve je počelo mjesec i pol dana ranije. Mađarska je oduvijek bila vaterpolska velesila, i danas je, ali u to doba nije imala pravu konkurenciju. Vaterpolo je bio mađarski nacionalni sport, a igrači su se po popularnosti mogli mjeriti s Puškašem, Kočišem i ostalim najboljim nogometašima tog doba. Mađarska je od Igara u Los Angelesu 1932. na olimpijskim turnirima bila praktički nepobjediva.
Od Los Angelesa do Melbournea, Mađari su uzeli tri zlata i jedno srebro. Samo su Talijani u Londonu 1948. prekinuli savršeni niz. Sve osim trijumfa u Australiji za Mađarsku bi bio debakl i reprezentacija se za Igre pripremala u jednom kampu nedaleko od Budimpešte u potpunoj izolaciji. Ništa nije smjelo ometati igrače, tako da u cijelom kampu nije postojao ni jedan radioprijemnik, novine su bile strogo zabranjene, kao i telefonski pozivi kući. A tamo se tih dana događalo svašta.
Dominantni Mađari su se u izolaciji spremali za još jedno zlato kad je krenuo kaos
Dok su se mađarski vaterpolisti pripremali za Igre, u Budimpešti je 23. listopada izbila narodna revolucija. Studenti i radnici izašli su tog dana na ulice Budimpešte kako bi prosvjedovali protiv staljinizma i prisutnosti sovjetske vojske. Ujutro ih je bilo oko 20 tisuća, ali do 18 sati više od 200 tisuća građana tražilo je reforme; prije svega povlačenje sovjetske vojske i kraj okupacije, izlazak iz Varšavskog pakta i slobodne izbore.
Prosvjednici su mahali nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani socijalistički simboli, a oko 21 sat srušen je kip Josifa Staljina podignut pet godina ranije. U početku se činilo da će revolucija pobijediti. Komunistički režim nije imao nikakvo uporište među narodom, već samo u komunističkoj partiji kojom se upravljalo iz Kremlja.
Povratak na vlast demokratskog reformatora Imre Nagyja, kojeg je Kremlj smijenio u travnju 1955., bio je jedan od ključnih zahtjeva prosvjednika, a kad su građani kasno navečer pokušali zauzeti zgradu nacionalnog radija, pale su i prve žrtve. Mađarska tajna policija AVH otvorila je vatru i ubila više od stotinu građana Budimpešte.
''Mi za to vrijeme nismo znali što se događa. Čuli smo pucnjeve i nakon nekoliko dana saznali da je srušen kip Staljina, ali nismo imali pojma kakvi su razmjeri događanja na ulicama'', puno godina kasnije ispričao je jedan od mađarskih reprezentativaca Ervin Zador u filmu Freedom's Fury, koji je koproducirao slavni Quentin Tarantino.
Mađarskim vaterpolistima je bilo grozno. Znali su da se nešto događa, ali nisu znali što točno. Čuli su pucnjeve, a nisu imali pojma je li sve u redu s njihovim obiteljima. Ervin Zador nije mogao izdržati, uništavalo ga je čekanje i neizvjesnost. Usred noći je pobjegao iz kampa i uputio se kući.
''Bio sam uplašen, jednostavno potpuno uplašen. Bio sam prestravljen, ali sam samo nastavio hodati. Ubrzo sam stigao kući, ušao sam tamo, a majka se okrenula i udarila me. Sjećam se da je rekla: 'Jesi li normalan, što radiš ovdje? Riskiraš svoj život.' Doslovce me izbacila iz kuće.'' Zador se vratio u kamp, odakle su mađarski vaterpolisti na vrijeme otišli u Čehoslovačku kako bi otamo krenuli u Melbourne.
No, jači otpor komunističkog režima je izostao. Premda su se i dalje vodile sporadične ulične borbe, otpor vlasti se raspao za manje od sedam dana. Vlada je pobjegla u Moskvu, koja je na iznenađenje cijelog svijeta u prvi trenutak pristala na većinu pred njih postavljenih uvjeta i povukla se iz glavnog grada Mađarske.
Hruščov se najprije povukao, a onda se predomislio. Uslijedila je krvava osveta
Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo živjelo punim plućima, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma. Nova mađarska vlada počela je provoditi oslobađanje društva od socijalizma i najavila je izlazak iz Varšavskog pakta te proglašenje neutralnosti po uzoru na Austriju.
U isto vrijeme, dok su Mađari nakon više od deset godina sovjetske diktature napokon počeli disati slobodno, olimpijski tim je iz Praga krenuo na put, a onda brodom prema Australiji. Na istom brodu je bila i sovjetska momčad i tijekom trotjednog putovanja, iako se pazilo da igrači dviju reprezentacija budu strogo odvojeni, došlo je do velike tučnjave među igračima.
Ništa ne sluteći, mađarski su vaterpolisti kobnog 4. studenog bili na putu za Australiju, kad se Nikita Hruščov predomislio i silom odlučio pokazati kako će proći svatko tko se usudi pobuniti protiv sovjetskog komunizma. U ranu zoru Sovjeti su iz svih raspoloživih snaga napali Mađarsku, a već oko osam sati ujutro umarširali su u Budimpeštu i zauzeli sve najvažnije točke u gradu.
Radnički dijelovi Budimpešte su odolijevali nekoliko dana, no bila je to neravnopravna bitka između mađarskih patriota naoružanih slabim i improviziranim oružjem protiv tenkova, avijacije i pješadije moćne Crvene armije. U paklu Budimpešte poginulo je nekoliko tisuća građana, više od 30 tisuća je uhićeno i deportirano u Sibir i brojne sovjetske logore, a oko 200 tisuća disidenata pobjeglo je iz zemlje preko granica s Austrijom i Jugoslavijom.
Imre Nagy i dio vlade sklonili su se u jugoslavensko veleposlanstvo. Posredovanjem jugoslavenske vlade postignut je pismeni sporazum o prestanku azila Imre Nagyja uz obvezu mađarske vlade da neće politički goniti sudionike budimpeštanskog ustanka koji su se sklonili u zgradu jugoslavenskog veleposlanstva.
Imre Nagy, zajedno s nekolicinom mađarskih funkcionera, bio je interniran u Rumunjsku, a kasnije vraćen u Mađarsku gdje mu se sudilo za pristajanje uz kontrarevolucionare, nakon čega je bio osuđen na smrt.
Mađarski vaterpolisti su za gušenje revolucije saznali na brodu za Australiju gdje su bili skupa sa sovjetskim igračima
Mađarski vaterpolisti su za krvavo gušenje revolucije saznali tijekom ručka na brodu, kad je do njih stigla vijest o invaziji Crvene armije i pogubljenju Nagyja.
''Sjećam se da smo bili za ručkom kad je došla površna vijest o tome što se dogodilo kod kuće. Ja sam podignuo čašu, ne sjećam se što sam pio, ali sam nazdravio i rekao da se više nikada neću vratiti u Mađarsku'', prisjetio se Zador.
U olimpijskom selu mađarskim vaterpolistima jedino je važno bilo doći do što više informacija o tome što se događa kod kuće. Miklos Martin, koji će nakon Igara postati Nick i prebjeći u Sjedinjene Države, bio je jedan od rijetkih mađarskih igrača koji je perfektno pričao engleski.
Zbog toga je bio stalna meta stranih medija s obzirom na to da je zbog svog savršenog engleskog bio najčešće citiran u medijima i kod kuće proglašen za vođu odmetnutih vaterpolista. Martin bi svaki dan kupovao australske novine i svojim je suigračima čitao o kaosu kod kuće.
Mađari su tada bili najtraženiji sportaši cijelih Igara, a brojne zapadne zemlje nudile su im azil u slučaju da se odbiju vratiti u okupiranu zemlju. Nitko im nije pravio probleme ni kad su skinuli službenu mađarsku državu i na jarbol u olimpijskom selu postavili onu revolucionarnu, bez komunističkog grba.
Zador je odlučio da se više nikad neće vratiti u Mađarsku, a isto je pitanje podijelilo mađarsku reprezentaciju još i prije početka turnira. Unatoč strašnim problemima, Mađari u Australiji nisu imali dostojnu konkurenciju. Taktički su bili savršeni, fizički su bili fenomenalno pripremljeni. Jednostavno, bili su nepobjedivi.
''Doslovce smo hodali po vodi, takav smo osjećaj imali. Toliko smo bili dobri'', pričao je Zador.
Mađari su se prošetali turnirom, a onda je došla najvažnija utakmica u povijesti
Mađarska je u skupini najprije rutinski pobijedila Amerikance i Britance, a onda je u finalnoj skupini sa šest reprezentacija u prva dva kola srušila reprezentaciju Ujedinjene Njemačke i Talijane. A onda je na red došla utakmica svih utakmica, ona protiv Sovjetskog Saveza. SSSR nikad do tada nije osvojio ništa značajno u vaterpolu.
U Helsinkiju četiri godine ranije bili su tek sedmi, no kako je u doba Hladnog rata sport bio jedno od oružja u sukobu Zapada i Istoka, Kremlj je odlučio da i u vaterpolu Sovjeti moraju postati sila. Početkom pedesetih godina učili su od Jugoslavije i Mađarske, a dekretom Partije Mađari su morali pristati trenirati i učiti sovjetske igrače.
''Bilo je smiješno koliko su nas kopirali. Mi bismo ušli u bazen i radili svoje vježbe, a oni bi gledali. Zatim bi i oni skočili u vodu i radili apsolutno isto što i mi. Bilo je komično, ali i iritirajuće'', pričao je Miklos Martin.
Učeći od najboljih, Sovjeti su vrlo brzo napredovali i nekoliko mjeseci prije Igara u utakmici odigranoj u Moskvi, prvi put su pobijedili Mađarsku. No, tu je utakmicu obilježila žestoka tučnjava među igračima, koja se kasnije nastavila i u svlačionici. S obzirom na ono što se dogodilo samo mjesec dana ranije u Mađarskoj, svima je bilo jasno da se na ovoj utakmici može očekivati svašta.
Mađari su se prije početka susreta odbili rukovati sa suparnicima, a više od pet tisuća gledatelja, uglavnom mađarskih iseljenika, stvaralo je zaglušujuću atmosferu istovremeno vrijeđajući sovjetske igrače.
''Uvijek smo imali dodatni poticaj kada smo igrali sa Sovjetima, ali atmosfera u Melbourneu bila je druga dimenzija. Utakmica nam je puno značila. Morali smo osvojiti zlatnu medalju. Igrali smo za sebe, za svoje obitelji kod kuće, za našu zemlju", govorio je Zador, koji je otkrio da je dio mađarske taktike bilo isprovocirati sovjetske vaterpoliste.
''Da se ne lažemo, to je bio dio naše taktike. Svi smo pričali ruski i provocirali smo ih od prve sekunde, vrijeđali ih, njih i njihove obitelji. Znali smo da će ih to razljutiti, da će izgubiti kontrolu, a u takvoj situaciji mi smo imali utakmicu u svojim rukama'', rekao je.
Od prve minute utakmica je više izgledala kao boks u vodi nego vaterpolo. Sijevali su udarci i isključenja i susret je stalno bio na rubu. Mađari su vrlo brzo poveli 4:0, kad se dogodio trenutak koji je ne samo obilježio ovaj dvoboj već i cjelokupnu povijest vaterpola te je postao jedan od simbola borbe protiv sovjetskog totalitarizma. Ostalo je manje od minute prije kraja utakmice kad je Valentin Prokopov Zadora udario šakom u glavu.
Bazen se natopio krvlju
"Nije bilo problema dok nisam napravio veliku grešku. Podigao sam glavu da vidim zašto je sudac nešto svirao. Nisam smio skinuti pogled s Prokopova. Sljedeće što sam vidio je njegov cijeli trup iznad vode i kako se sprema udariti me šakom. Pogodio me u glavu. Prebrojao sam sve zvijezde. Osjetio sam toplinu krvi kako se slijeva s mog lica u bazen. Tada je nastao kaos", pričao je Zador.
Gledatelji su se sjurili s tribina, probili su zaštitnu ogradu i krenuli u obračun sa sovjetskim igračima. Tko zna što bi bilo da policija nije zaustavila tučnjavu i prije isteka vremena obje momčadi poslala u svlačionicu. Sovjeti su se bunili, tražili su da se utakmica ponovi, smatrajući da je narušena regularnost dvoboja.
Žalbe im nisu pomogle. Mađarska je sutradan pobijedila Jugoslaviju 2:1 i obranila je zlatnu medalju. Jugoslavija je bila srebrna, a SSSR je osvojio broncu. Zador zbog ozljede nije igrao posljednju utakmicu.
"Znao sam da neću igrati posljednju utakmicu, to su bili najgori sati u mom životu. Htio sam plakati, ali nisam mogao. Nakon pet godina treninga, išao sam prema svom cilju koji sam uspio ispuniti. Ali našao sam se u nekoj čudnoj situaciji, nisam mogao igrati posljednju utakmicu, a na postolju sam bio u civilu. Bilo je veoma emotivno", rekao je čovjek koji je ispunio ono što je obećao na brodu za Australiju.
Nakon Igara bio je dio grupe od 46 mađarskih sportaša koji su se odbili vratiti kući. Preselio se u San Francisco i ostavio se vaterpola. Jedno vrijeme je radio kao spasilac na plažama, a onda je otvorio restoran i hotel. Kasnije je trenirao legendarnog plivača Marka Spitza, u ranoj fazi karijere jednog od najvećih svih vremena.
Krah narodne revolucije ostavio je ogromne posljedice na mađarski sport. Nisu samo vaterpolisti prebjegli. Mađarska nogometna reprezentacija, čuvena Laka konjica, rasula se po svijetu nakon sovjetske invazije. Puškaš i Kočiš otišli su u Španjolsku, Zoltan Czibor u Italiju, a par godina kasnije u Italiju je pobjegao i Nandor Hidegkuti. Mađarski nogomet se od toga nikad nije oporavio.
Ipak, dugo godina kasnije, Zador je priznao da sovjetski igrači nisu bili barbari kakve su ih nakon te utakmice prikazali zapadni mediji. Rekao je da u bazenu nisu bili ništa grublji od bilo kojeg drugog suparnika u to vrijeme. Jednostavno, i oni su bili žrtve propagande vlastite vlade i Hladnog rata.