KOŠARKAŠKIM parketima bivše Jugoslavije vladali su pravi majstori tog sporta, a liga ondašnje države bila je najjača na svijetu, ne računajući NBA. Ipak, samo jedanput su najveće zvijezde te lige okupljene na jednome mjestu, samo se jedanput igrao YU All Stars, i to u zadnji čas, u samo predvečerje rata.
Na današnji dan, prije točno 30 godina, Kukoč, Đorđević, Zdovc, Danilović i druge legende okupile su se u Sarajevu, gradu koji će samo godinu dana kasnije postati simbol ratnih stradanja.
Čitav događaj koji je trajao četiri dana organizirale su tadašnje Večernje novine, a Sarajevo je tih dana živio samo za košarku. Jugoplastika je tri tjedna ranije osvojila svoj treći uzastopni naslov prvaka Europe i prepuna Skenderija željela je uživo vidjeti splitskog čarobnjaka Tonija Kukoča na djelu. Premda je Kukoč pokupio sve nagrade koje je mogao, spletom neobičnih okolnosti pravi junak ove priče postao je 18-godišnji junior Zadra Zoran Bacalja.
Za Čuturu bila je to najbizarnija utakmica u karijeri
‘’Bio je to jedan bizaran događaj, bez dvojbe, najbizarnija utakmica koju sam odigrao u karijeri. Rat je praktički već počeo, pale su prve žrtve, a u Sarajevu je bilo organizirano to natjecanje. Kako je postojao otvoreni sukob između Beograda i Zagreba, Sarajevo je bilo sredina te vage, nekakav simbol propadajućeg bratstva i jedinstva i valjda zato se u Skenderiji održalo to čudno natjecanje. Zašto kažem čudno? Najprije zato što je baš te godine, kad je svima bilo jasno što se sprema, nekome palo na pamet da organizira YU All Stars. Zašto se to nije prije organiziralo? Zatim, utakmica se nije igrala po klasičnom sistemu Istok protiv Zapada, nego su nas pomiješali bez ikakvog rezona. Očito je da su željeli održati neki privid zajedništva i jedinstva'', priča nam Zoran Čutura prisjećajući se jedinstvenog natjecanja koje se održalo na današnji dan u sarajevskoj Skenderiji prije točno 30 godina i dodaje:
''Sjećam se samo da sam igrao u ekipi sa Sretenovićem i Kukočem i da sam zabio više od 20 poena, a da ni sam ne znam kako. Lopte su mi same padale u ruke. I da, sjećam se da smo nosili neke čudne dresove.''.
Kako je Hrvatska već bila u ratu, a jedan dio države bio je okupiran, do Sarajeva su Kukoč, Perasović, Komazec i ostali putovali boreći se s brojnim barikadama koje su nailazili na putu do grada kojeg će točno godinu dana kasnije zadesiti tragedija i brutalna opsada koja je trajala pune tri godine i koja je odnijela na tisuće žrtava.
Igrali su Bijeli protiv Crvenih, a Bijeli su pobijedili 125:114.
Toni Kukoč je bio MVP utakmice, a u finalu šutiranja trica Arijan Komazec je bio bolji od Danka Cvjetičanina.
Čutura je bacio sve dresove bivše Jugoslavije, sačuvao je samo ovaj sarajevski
No, koliko god čitav event bio nadrealan s obzirom na sve okolnosti i vrijeme u kojem se sve odigralo, Zoran Čutura nam kaže da se rado sjeća sarajevskog spektakla.
‘’U jednom napadu bijesa tijekom rata, kad sam vidio što nam rade, bacio sam sve memorabilije iz reprezentacije Jugoslavije. Pobacao sam sve dresove, trenirke, šuškavce, sve što sam našao. Jedino sam iz nekog razloga sačuvao taj dres iz Sarajeva. Njega sam prije par godina poklonio glumcu Sergeju Trifunoviću kad smo se susreli u Ateni povodom oproštaja od košarke Dude Ivkovića’’, sjeća se Čutura.
O natjecanju u zakucavanju se priča i nakon 30 godina zbog Kukoča i anonimnog klinca iz Zadra
Ipak, s vremenskim odmakom od tri desetljeća s čitavog sarajevskog događaja najviše se pamti natjecanje u zakucavanju. Toni Kukoč je uzeo nagradu pobjedničkim zakucavanjem kad je napravio nešto što je tada mogao samo Michael Jordan. Splitski čarobnjak je poletio i zakucao s linije slobodnih bacanja. I to dva puta, jer mu jedno nije bilo dovoljno. Zbog pravog junaka ove neobične, gotovo pa filmske priče.
Za natjecanje u zakucavanju prijavilo se oko 20 košarkaša. Većina njih bile su zvijezde najjače lige nakon NBA. Damir Avdić, Miroslav Pecarski, Toni Kukoč i ostali. Među njih se ugurao jedan omaleni anonimni 18-godišnji klinac iz Zadra Zoran Bacalja.
‘’Taj super momak bio je pravo otkriće prvog i posljednjeg YU All Starsa, s tim da nitko nije očekivao da će baš on završiti u finalu natjecanja u zakucavanju’’, rekao je jedan od najvećih BiH košarkaša svih vremena Samir Avdić, stoji u knjizi 'Most generacija'.
‘’Nije me prijavio Zadar, za čije sam juniore igrao već sam se prijavio sam, preko magazina ‘Koš’ koji je izlazio u to vrijeme. Kad su mi javili da sam upao, KK Zadar je pristao mi osigurati prijevoz do Sarajeva i pokrio mi je sve troškove ta četiri dana koliko je sve trajalo'', rekao nam je Bacalja kad smo ga nazvali i zamolili da evocira uspomene na taj događaj.
Bodiroga mu je posudio dres Jordana
Kako tijekom turnira u zakucavanju dres code nije bio obavezan, Bacalja je pred prepune tribine Skenderije izašao u dresu Michaela Jordana kojeg mu je posudio tadašnji član Zadra Dejan Bodiroga.
‘’Jordan mi je bio pojam. Gledajući kazete skidao sam njegove pokrete i načine treninga. Kako u to vrijeme nisam bio prvotimac Zadra, nisam želio obući dres KK Zadar nego sam ponio Jordanov dres kojeg sam posudio od Dejana Bodiroge koji je baš došao na posudbu u Zadar. S njim su često nakon treninga znali ostati Ridl i Kelečević pa bih često igrao basket s njima’’, dodao je.
Nakon što je prošao pretkvalifikacije, Bacalja se pojavio u polufinalu. Nikome nije bilo jasno što se događa, najmanje stručnom žiriju kojeg su činili redom legende - Žarko Varajić, Branko Macura, Mišo Ostarčević, Vinko Jelovac i Mirza Delibašić.
Avdić je prvi otvorio polufinale i dobio je 46 bodova. Kukoč je shvatio da je konkurencija neočekivano jaka i odlučio se za potez koji nikad prije nije bio viđen na domaćim parketima. Uzeo je loptu na centru i skočio je s linije slobodnih bacanja. Naravno da je dobio maksimalnih 50 bodova. Pecarski, znajući da se ne može približiti savršenstvu svog suigrača iz Bormija, pomalo je nezainteresirano odradio posao i dobio 46 bodova. No, novi junak Skenderije i svih košarkaških fanova koji su ovaj događaj pratili preko malih ekrana smatrao je da može nadmašiti i savršeno Kukočevo zakucavanje. U maniri legendarnog Spuda Webba bacio je loptu u parket i zakucao iza leđa. Skenderija je bila na nogama, a Mirza i ekipa dali su mu maksimalnih 50 bodova.
Dovoljno za finale protiv Kukoča.
Kukoču nagrada žirija i zvižduci publike
Finale je bilo na tri runde. U prvoj su obojica zaradili 47 bodova. U drugoj je Kukoč izveo novu čaroliju. Zakucao je s dvije lopte i dobio maksimalnih 50 bodova, dva više od rivala, a za kraj je ostavio ono najspektakularnije. Opet se odrazio s linije slobodnih bacanja, ali ovaj put nije uzimao dugački zalet. Stao je na rub loga na centru i, onako krakat, u samo tri koraka došao do linije i poletio.
Žiri je za pobjednika proglasio Kukoča, no publika je mislila drugačije. Mladi Bacalja je dobio nagradu gledatelja, a Kukoč, inače ljubimac sarajevske publike, zvižduke tijekom primanja nagrade.
‘’Bilo je to nevjerojatno. Jedan Toni Kukoč je dobio zvižduke zbog mene. Ljudi iz publike su me okružili i grlili me, čestitali mi. Rekli su da sam ja za njih pobjednik. Kukoč je potpisao za Benetton i morali su ga nagraditi. Ja sam dobio nagradu publike. Toni mi je čestitao, rekao mi je: ‘Svaka ti čast, ovo nikad u životu nisam vidio.’ Međutim, primijetio sam da je razočaran negodovanjem publike koja je navijala za mene. Baš mu je bilo krivo. Te sam večeri potpisao više autograma od Kukoča. Osjećao sam se kao zvijezda’’, danas nam priča Bacalja.
''Mogao sam preskočiti i Sotomayora, ali leđa su me ubijala''
U Zadru priliku nije dobivao i otišao je u Mađarsku i Belgiju. Igrao je za Charleroi i Videoton. Ipak, uslijedili su problemi s ozljedama, leđa su počela popuštati i vrlo rano se ostavio košarke.
‘’Počeo sam se jako kasno baviti s košarkom, do 15. godine nisam nikad dotaknuo loptu. Bavio sam se atletikom, skokom u vis, i imao sam sjajne rezultate. Trebao sam čak ići i na svjetsko prvenstvo. Imao sam fantastičan odraz, mogao sam bez problema preskočiti 2.40, možda čak i Sotomayora (još uvijek svjetskog rekordera s 2.45 m, op.a.) da je sve bilo u redu. Trenirao sam stalno, na svim podlogama. Nije me bilo briga je li u pitanju beton, parket ili tartan. U svaki sam trening ulazio maksimalno i tu sam očito pogriješio. Leđa su otišla, a s 25 godina sam se oženio i dobio dijete. Bolovi su bili strašni. Godinama nisam zaigrao na basket. Tada sam se posvetio vjeri i život mi je otišao u nekom drugom pravcu", rekao je Bacalja, koji danas radi kao vozač taksija.
"Danas dva do tri puta tjedno zaigram, a na onu sjajnu sarajevsku večer me svako malo podsjete dečkići koji dolaze na igralište. Oni gledaju na YouTubeu to natjecanje i drago mi je da cijela priča nije otišla u zaborav’’.