Foto: Dubrovački Dnevnik
>>> Maro Marušić redoviti je kolumnist portala Dubrovački Dnevnik
Takvi smo bili i mi. Ugledali bi žrtvu – debelog, ružnog, s naočalima, premršavog, svejedno – i onda bi ga izluđivali do besvjesti. Osnovna škola Nikica Franić na Ilijinoj Glavici tih je godina imala žargonski naziv – Koncentracijski logor Nikice Franić. Drugačiji su tih godina u Franićinom koncentracijskom logoru zadobivali komplekse koje su poslije godinama liječili.
Posebno je na udaru zločestih malih nacista bio sektor C ili Specijalna škola. Za vrijeme velikih i malih odmora Franić Jugendi odlazili su u taj zloglasni sektor zlostavljati žrtve. Jedna od najzlostavljanijih jedinki bio je Goran Đerek zvani Đero.
Obožavali smo ići u školu samo zbog zajebavanja Đera. Zaskočili bi ga na dvorištu Specijalne škole i, u klasičnoj sačekuši, pucali bi na njega iz oralnih haubica. Zanimljivo, Đero se nije ljutio. Nama je bilo svejedno ljuti li se ili ne. Bilo je samo važno naći žrtvu i zajebavati je brže, više, jače, kao da se natječemo na tjelesnom.
Vrhunac zajebavanja Đereka nastupio je nekoliko godina kasnije na igralištu u Sedam smrtnih grijeha. Tad smo već bili pijane i napušene pubertetlije, koji na igralište nismo dolazili da trčimo za loptom brže, više, jače, nego da na zidiću igrališta ispijamo mlako pivo – što brže, što više, što jače. Dok ne padnemo s nogu. Tko posljednji padne, postigao je kolosalni životni uspjeh.
Jednog dana na teren u SSG-u zalutao je Đero noseći Spalding loptu, obučen kao da je došao s NBA drafta. Odmah smo se dali u akciju – s bicikle smo skinuli našeg Kevu, živuću legendu Sedam smrtnih grijeha, i ogranizirali basket jedan na jedan. Keva protiv Đereka. Meč stoljeća. Rumble in the jungle, Thrilla in Manilla, Kings and Queens in Seven Deadly Sins.
Keva je jasno bio favorit, jer je čitavu svoju mladost proveo na tom istom terenu pucajući slobodna i dijeleći banane, ili, kako ih je on zvao, južno voće. Nije utakmica ni počela, a Đereku je već prodao pun kamion naranača i limuna.
Publike je - ni danas mi nije jasno kako smo se svi skupili u isto vrijeme na istom mjestu (valjda, jer nije bilo Facebooka i ostalih čudesa) - bilo više nego na utakmicama Juga tijekom čitave sezone. Bilo smo u deliriju. Naš Keva rasturao je prodorima i skokovima sporog Đereka koji je ponovo bio predmet neviđene zajebancije trupa SSG-a ili u prijevodu SS-a i Gestapa.
Kada mu je, po tko zna koji put zalijepio novi narančin u čelo, Đero je potpuno izgubio živce. Navegao je novu Spalding loptu – preko Vodovoda i Specijalne škole, u pičku lijepe materine – valjda stavljajući tako točku na i njegova života u kojem je morao slušati uvrede i poniženja.
Poslije legendarnog meča, godinama poslije, iznova i opet, dolazili smo se na igralište u SSG-u baviti olimpijskim duhom. Prvo smo se natjecali u disciplini Kaltenberg, poslije u disciplini Ožujsko, da bismo se na kraju okušali u staroj, češkoj atletskoj disciplini Staropramen. Imali smo samo jedan cilj – brže, više, jače i onaj tko bi posljednji otišao mamici, bio je naš životni junak.
Đera više nismo vidjeli. Sve do jednog dana kada smo u vinskom podrumu u Sedam smrtnih grijeha, na staroj majušnoj Grundig televiziji - iz doba koncentracijskih logora po Ilijinoj glavici - pijani i mamurni gledali utakmicu Lige prvaka. Imaju one scene prije tekme, kada igrači dolaze u paletunima i sa divovskim slušalicama na ušima, ali nas nisu intersirali oni, već jedna tamna sjenka koja se kretala kao da je dolazila s NBA All Stars utakmice na megdan protiv Keve pod reflektorima legendarnog terena u SSG-u.
-Jebo majku svoju, je li ono Đero? – pitao je netko bojeći se da nije ušao u fazu delirijum tremensa, ono, kad ti se prikazuju bijeli miševi i tamne dubrovačke sjene po utakmicama Lige prvaka.
Zatekao se tu i neki trezvenjak - koji je prošao sve sektore miševa, pa se sad liječi u vinskom podrumu ispitivajući granice svoje psihe nediranjem alkoholnih predmeta - te nam reče da bi dao svoju, sad već regeneriranu jetru, ako ovo nije naš Đero.
Đerek je po staroj Grundig televiziji, na naše opće zaprepaštenje, objašnjavao taktiku Bastianu Schweinsteigeru, koji je upijao svaku Đerovu riječ kao da mu govori sam Fabio Capello. Nismo mogli doći k sebi – čovjek kojemu je Keva za skupu cijenu prodavao južno voće, kao Jambo braniteljima u ratu, sad legendi bavarskog diva i njemačke nogometne reprezentacije objašnjava tajne nogometne igre. I što je najgore, ovaj ga sluša.
Cijelu utakmicu nismo mogli doći k sebi, ali to je bio tek početak - poslije smo saznali da on godinama putuje s legendama hrvatskog i svjetskog nogometa, da je avionom prošao više svijeta od svih pilota i stjuardesa Qatar Airwaysa zajedno, da čak i na bantu crnačkom zna objasniti one smiješne upute domaćica zrakoplova o spašavanu prilikom pada.
-Akbubum pal sa zrakum avionum Kartum prema Mbabane, molembum vas da stavljam masai na lice zbog zrakum oksiđenum – pričalo se kasnije po kafanama da je Đero demonstrirao kako sudanske stjuardese do Svazilenda objašnjavaju Afrikancima tajne spasa iz plamtećeg aviona.
A kad je sletio u Mbabane, produžio je dalje do Johannesburga gdje je u svečanoj loži Soccer Cityja u društvu Nelsona Mandele i onog zairskog diktatora - koji ne dopušta da mu je u blizini ni jedan od 124 sina, a kamoli bijelac – gledao otvaranje Svjetskog prvenstva domaćina protiv Meksika.
A kad je Mundijal u Južnoj Africi završio, malo se prebacio do Santiago Bernabeua, gdje je u VIP loži španjolskom kralju objašnjavao kako da zaustavi Barcelonine napade, ali i odcijepljenje Katalonije, da bi potom trknuo do Camp Noua gdje je katalonskoj predsjednici govorio kako da se odcijepe od Španjolske, a onda bi vrlo brzo skoknuo do Old Trafforda popit viski sa sir Alexom Fergusonom. No ni to nije bilo sve – letio je europskim nebom učeći na svim mogućim jezicima kako i kuda izaći iz aviona, ako ga Andreas Lubitz zabije u brdo – stižući na utakmice reprezentacije, pa potom opet Lige prvaka, pa Kupa kralja, po Intertoto kupa i Lige UEFA-e sve do treće švicarske lige gdje mu je izbornik Niko Kovač rekao da pogleda onog malca hrvatskih korijena.
Svo to vrijeme mi nezaposleni zgubidani bez znanja ijednog jezika grebali smo se u staraca za pivo kako bismo gledali utakmice Lige prvaka s lošom slikom na malom okviru i sanjali kako bi bilo baš dobro da smo u školi učili, i da nismo trošili vrijeme na pizdarije i zajebanciju, sad bismo mogli barem otići na jednu utakmicu Lige prvaka i uživo na tečnom njemačkom objasniti svim igračima Bayerna gdje griješe, a ne umornoj konobarici, koja se više ni ne pravi da nas sluša.
Ovako nismo nikad bili ni u Šibeniku, a kamoli na Allianz Areni. Još uvijek smo tu, na zidiću terena u SSG-u – na istom onom mjestu s kojeg se Đero otisnuo u svečanu ložu Wembleya, treniranja Švajnija i ljetovanja s Lukom Modrićem - s mlakom pivom u ruci, neki sa ženama i djecom, neki bez njih, neki s kreditom, drugi s bolesnom majkom u minijaturnom stanu od tridesetak kvadrata, neki oženjeni, neki rastavljeni, drugi vječni djevci koji pričaju maloj, zločestoj djeci kako su nekoć zabili hat-trick strankinjama iz Istočne Europe, ali Držić Jugendi im ne vjeruju, nego ih zajebavaju po dvorištu društvenih mreža, u klasičnoj sačekuši pucajući s tastature.
Pitamo se, ponovo pijani od lošeg alkohola, gdje smo to pogriješili i kako je život okrutan kad Đero bez škole ovako živi, a mi nemamo ni kune, iako smo teškom mukom uspjeli završiti srednju školu.
Onda dođe Keva, s onom svojom starom biciklom, bez škole i bez brige, ali dobar i osjećajan kao nevino dijete.
-Jebiga, momci, takav je život. Zato ga i volimo!
Potom trubne i ode prema reflektorima terena u Sedam smrtnih grijeha gdje naše izgubljene duše još uvijek igraju meč života.