Foto: Z. Dogan/SN revija
Snješko Cerin je u hipu zapalio ljubitelje nogometa. A sve do 14. kola i susreta Dinamo - Budućnost tek su malobrojni znali da su plavi napokon pronašli devetku.
"Strašno mi je krenulo. U četiri ligaške utakmice tri gola, treći sam strijelac u Maksimiru, a već sam se pomirio da ove jeseni neću taknuti loptu u utakmicama za bodove! Nadavao sam se golova u drugoj momčadi Dinama. Ne brojim ih, ali mora biti preko šezdeset. Negdje nijedan, ponekad i sedam. A trener Bazić mi nije davao priliku. Bojao se - da se ne preplašim prvoligaškog krštenja."
"Ipak, drhtanje se nije moglo izbjeći. Drugo je to igrati u Zagrebačkoj ili Prvoj ligi. Bojao sam se da će me prva pogreška opet vratiti u drugu momčad. Sve do zgoditka. Tada sam znao da više ne mogu izgubiti plavu devetku."
Snješko Cerin nerado govori. Riječi jedva prolaze. Ako baš mora, dodat će odgovorima da ili ne, i poneku dužu riječ. Kao da nema što reći. O nogometu i sebi.
"Kakav sam? Ne znam. Pitajte druge."
Pričaju da pijem? Neka
Drugi bi mogli dugo pričati o momku koji će u siječnju proslaviti 22. rođendan. Vlado Knežić do besvijesti. Potpredsjednik je Trnja, Snješkovog prvog kluba. I slučajni sugovornici imaju poneku riječ o njemu, a Cerin govori tek kad ga povučem za jezik...
"Pričaju da pijem? Neka. Zar baš moram sve uvjeravati da najviše volim Coca-colu? U Trnju sam si to mogao dozvoliti, pa nisam. Trnjani bi se na to sigurno uvrijedili do groba. Popio sam samo na svadbi, slavio i vjenčanje i ulazak u momčad. Čujem i ja da se priča da sam svašta radio u životu. Kartati ne znam, tučnjave ne volim. Nisu ni svi trnjanski dečki ljubitelji čaše, karte i šake. Pogotovo danas. I moje se Trnje mijenja. Nema više ni livada na kojima sam ja počeo igrati nogomet 1970."
Gdje ste bili do petnaeste godine?
"Počeo sam kasno, jer me po cijeli dan nisu puštali iz škole. Bio sam slab đak. Zapravo - loš. Ponavljao sam sedmi razred. I kasnije nisam blistao. U Školi učenika u privredi učio sam za strojobravara i posustao na kraju. Imao sam popravak iz strojarstva, pa nisam stigao položiti maturu."
"Zaposlio sam se prošle jeseni u "Čistoći". Nisam vozio kamion sa smećem, kao što pričaju, jer ni ne znam voziti. Bio sam inkasator. Do ljeta i dolaska u Dinamo. Sad moram maturirati i nastaviti školovanje jer se od nogometa ne živi vječno."
Čudan je taj vaš dolazak u Dinamo. Odmah poslije pokusa u Hajduku...
"Dolazio sam stalno u Dinamo. Vodili su me i na omladinske turnire u Italiju, u Viareggio i Lecco. A igrao sam jedno poluvrijeme. Gostovao sam i sa Zagrebom. I vraćao se Trnju. Vjerojatno zbog izgleda. Mali, mršav, slabašan. I s krevetom lakši od 50 kilograma. Izgledom nisam puno obećavao, a znanje nisu ni provjeravali."
"Kršek mi je bio jedini trener. Nisam se ni školovao za nogometaša, pa mi je ostala samo urođena nadarenost. Na snagu nisam mogao, nego na tehniku. Bio sam jednako vješt s loptom i kao klinac, kad sam bježao iz škole na igralište, ludovao za loptom."
"Želio sam napredovati, afirmirati se u većem klubu. Dolazio sam u Dinamo i prošlog ljeta. Htjeli su me posuditi Lokomotivi, da se kalim. A znao sam da se posuđeni igrači više ne vraćaju u Dinamo, pa sam opet obukao plavi dres Trnja."
"Proljetos sam preselio u hrvatskog ligaša, Zagrebački plavi. Sanjao sam plavu devetku, a pokušao sam i u Hajduku. Došao sam ljetos baš kad je trener Ivić odlazio u Ajax. Rekoše mi - dečko, sad te nema tko primiti. Vrati se u Zagreb. Pozvat ćemo te."
Znači, Hajduk vam je pomogao da postanete dinamovac?
"Siguran sam da me ne bi pozvali u Maksimir da nisam pokušao u Splitu."
Prvi vam potez (nedolazak na pripreme na Plitvice) nije bio najmudriji. Gdje ste bili?
"Nemojte o tome."
Zar se ne smije znati?
"Bilo pa prošlo. Nisam se napio, niti mi je puhnulo u glavu da pobjegnem. Sa djevojkom, sada suprugom Ankicom, trebao sam biti kum njezinom nećaku. Umjesto na Plitvice, otišao sam u Gospić. I to je sve. Znam da je to bio loš početak, vjerojatno sam zbog toga duže čekao priliku."
Griješio je Snješko, griješio je i Dinamo
Snješko Cerin priznaje svoje pogreške. Vlado Knežić kaže u ime Trnjana: griješio je i Dinamo prema Snješku.
Sva je sreća da su stanovnici nekad siromašne radničke četvrti Zagreba uvijek spremni pomoći svom novom sportskom idolu.
Trnjani su bili i braća Bobek, Firm, Andročec i Smolek od nogometaša, boksač Prebeg, stolnotenisač Šurbek, atletičarka Fočić.
Kad se povučeni i tihi Snješko osjetio suvišnim u Dinamu, Trnjani su ga tjerali u Maksimir. Kad su posumnjali u Snješkovo poštenje, Trnjani su zatražili i našli zaštitu kod profesora Marka Jurića. Kad je ljetos Cerin sam trenirao, da što lakše skoči do profesionalnog igrača, prijatelji Blažeković i "Hadžo" (u Trnju je dosta i nadimak, pa prezimena ne pamte) svakog su dana odlazili na jezero Bundek i lili potoke znoja, da pomognu prijatelju.
"Hadžo" mu je pomagao i u učenju, ali se zbog slabog srca nije usudio doći na svadbu prijatelja.
Snješko se odužio svojim Trnjanima golovima. I u plavom dresu njihovog malog, ali slavnog kluba, od 1924. godine, još više za maksimirske plave. Poslije prvijenca protiv Budućnosti, došao je u staro društvo, koje je plakalo od sreće.
Zbog velikog malog dečka, koji dobro kugla, uživa u igranju flipera s klincima ili u ribolovu, živi u trošnoj potleušici u Ličkoj 18, a po pričanju bi pomislili da stanuje u vlastitom neboderu.
Prošli je mjesec prvi put u životu zaradio velike novce, 13.000 novih dinara, a u džepu ne nosi ni pare, nego mu bolesni otac daje za cigarete.
Momak koji se boji zubara kao smrti - Trnjani su ga davno natjerali da popravi gornje, sad bi ga Dinamo trebalo prisiliti da "mostovima i vijaduktima" popuni praznine među donjim zubima - nije se bojao Katalinskog, Mužinića, Peruzovića, Buljana, Petrovića i ostalih reprezentativaca kad im je proljetos u trening-utakmici dao tri gola.
Snješko Cerin nije zvijezda, već obični mali momak iz Trnja, premda je narastao do 179 cm i naslova, i slika na prvim stranicama.
Napisao: Vladimir Sučić (SN revija, 1976.)