Luka Modrić - Mamićev bankomat

 

 

I dok su igrači redom izlazili pred javnost u osudi bacanja baklji, bojkota ili inih načina borbe jer su smatrali da je time narušen ideal zemlje koji oni pokušavaju prezentirati na terenu, jesu li ikada poslušali i promovirali i drugu stranu?

 

Koliko je Darijo Srna obećanih utakmica izlobirao za Poljud? Koliko su puta Dinamovi igrači stali u obranu navijača, istih onih koji su ih pratili po svim hrvatskim i europskim zabitima na minus 10 stupnjeva, dok im je šef sustavno uništavao šanse na terenu dovodeći polu-pojačanja i polu-trenere, istovremeno ih gledajući kroz čistu prizmu profita? Dinamo nije nikad kaznio Mamićeve prijetnje smrću pred novinarima, ali je zato Mamić znao kazniti Mandžukića jer jede koštice na tribini prilikom odigravanja Dvoranskog prvenstva. Pa ako su već i igrači odlučili ostati po strani, zabrinuti tek za ono kako će predstavljati svoju zemlju, koliko puta su protestirali na to da je svaki izbornik od Bilića naovamo izabran direktno i isključivo po političko-interesnoj liniji? Da je Zdravko Mamić uporno gurao svojeg brata Stojana na gol umjesto Pletikose ili Subašića, bi li i dalje smatrali da su to uvjeti kakvu ova reprezentacija zaslužuje? Nedavna bljutava Perišićeva kritika (nakon poraza od Estonije) savršen je odraz dominantne kulture – igrači naše reprezentacije protestirat će tek kada im je ego povrijeđen porazom od liliputanaca na neatraktivnom gostovanju, u vremenu koje su mogli i bolje iskoristiti. I ako možemo razumjeti ''klince'' koji se tek probijaju na nogometnom nebu i teško je očekivati da grizu ruku koja ih hrani, Hrvatska danas ima vrhunske nogometaše, rasprostranjene po čitavom svijetu, s vojskom fanova, dovoljno utjecajnom da se njihov glas barem čuje, ako se već neće i uvažiti. 

 

 

 

Danas igrači, a nije to samo tako u Hrvatskoj, rijetko kada znaju ikoga predstavljaju. Totalno alijenirani od sredine iz koje su potekli, zombiji koji tumaraju vlastitim zgusnutim rasporedom bez ikakva osjećaja i ideje zašto i za koga to točno rade. Dođi, odigraj pas, istrči svoju dionicu, kurtoazno mahni dvaput prema tribini i pokupi svoj ček na kraju utakmice. Po mogućnosti, što dalje od HNL-a. Jer ako si dovoljno daleko, onda to nije tvoja odgovornost. Izvukao si se. I to je u suštini nogomet kada mu oduzmeš emociju – 22 tipa plaćena da zabavljaju, a po mogućnosti i pobijede one koji se tog dana nađu na suprotnoj strani. Izvan socio-kulturološke podloge i etnosa koji bi trebao predstavljati, nogomet je tek jedna obična predstava. S jasnim ulogama, s mastermindovima iza kulise i lutkama koje plešu na njegove taktove. Modrić, Perišić ili Rakitić svojim talentom nisu dobili ekskluzivno pravo da uživaju u privatnim predstavama HNS-a, daleko od svih onih koji su ih bodrili kad su bili podstanari na domaćim i stranim livadama. Tada su im lijepa riječ, podrška ili moto mnogo značili. Ali karta za reprezentaciju i međunarodni nogomet nažalost je jednosmjerna. Postoje generacije i ekipe koje su svevremensku slavu stekle potezima koji debelo nadmašuju nogometne terene. Od Socratesa i demokracije u Corinthiansu, preko Cruijffa i protesta protiv vojne hunte, pa sve do neodigranog Derbija otprije koju sezonu. Svaka javna ličnost, uključujući igrače, ima važno mjesto u društvenim tekovinama i sposobna ih je, pa često čak i dužna mijenjati. Hrvatski igrači odlučili su se držati po strani. I umjesto pružanja ruke u pomoći da nogomet bude sve što navijači žele i sve što su oni htjeli kada su kao balavci napikavali loptu po ulici, ostat će upamćeni po jednoj stativi protiv Portugala i odbijancem u zadnjim sekundama. Cijela paleta intenzivnih društvenih procesa koji se baš najočitije manifestiraju kroz sport, svedeno je na 10 sekundi jedne loše utakmice.

 

 

 

Svjedoci-pokajnici iz afera koje se tiču izvlačenja novca iz Dinama još su se jednom našli na udaru istraga. Ako se sve optužnice potvrde, jedna stvar će biti jasna – oni se nisu samo držali po strani, oni su svojevoljno potpomagali egzekuciju hrvatskog nogometa, pomažući čovjeku koji ga je moralno i emocionalno bacio na najniže grane u povijesti. I ne smije, u zdravom i prosperitetnom društvu biti nimalo dvojbe – vagu pravde ne smiju izbjeći zvijezde najvećih svjetskih klubova koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama na štetu domaćih klubova i nogometa. Izuzeti nogometaše iz odgovornosti najbolji je put da bi se ponovile iste greške u budućnosti. Jesu li izuzeti od zakona ili javne kritike i prozivke zato što bolje udaraju loptom nego prosječan stanovnik ove države? U njihovu zatvorenom kastinskom sustavu, u kojem im svi toliko podilaze da se uopće ne trebaju zamarati ovozemaljskim zakonima ili ljudima koji su s druge strane ograde od tribine, vjerojatno i jesu. Nažalost, radi se o propaloj generaciji koja luta ovim svijetom, bez ikakve ideje da je putem napravila ikakvu grešku. Ustvari, nije ih ni briga. Samo jednu želju imam – idući put kada ih netko pozove da komentiraju bakljadu na tribini ili tučnjavu na autoputu, neka licemjerno šute u istoj mjeri kako šute na sve bankovne duple pasove i centaršuteve na off-shore firme. Povučeni u policijskim postajama i sakriveni pod kapama i naočalama, daleko od očiju javnosti, s idućim velikim natjecanjem i valom domoljublja spremnim da njih, bogove, sakrije od marginalnih problema budala koje još o tome brinu.