NA JEDNOM od poznatijih splitskih malonogometnih terena na kojemu je i sam puno puta pokazao umijeće, Marko Livaja primio je Torcidinu nagradu "Hajdučko srce". Tako je prekinut petogodišnji post, budući da u prethodnom razdoblju, prema dominantnom i teško osporivom mišljenju većine Hajdukovih navijača, nitko nije zaslužio nagradu koja se dodjeljuje po kriteriju borbenosti te generalnih zasluga u predstavljanju kluba na terenu ili van njega.
Livaja zadovoljava sve navedene kriterije, i to na način koji ni oni najoptimističniji nisu mogli zamisliti kada se prije 18 mjeseci nakon dugog lutanja Europom vratio na Poljud. Za sadašnji status živuće legende u hajdučkom navijačkom puku, najprije je, naravno, bio nužan konkretan učinak na terenu, pa ga se ovom prilikom valja prisjetiti.
Na terenu je ne samo učinkovit, već piše povijest
Zaključno s utakmicom protiv Varaždina u kojoj je s dva gola gotovo "sam" osvojio tri boda, za Hajduk je nastupio 59 puta, zabio 42 i namjestio ih 20. U prijevodu, u svakoj utakmici zabije ili asistira. U svojoj prvoj kompletnoj sezoni srušio je prastari rekord Lea Lemešića po broju prvenstvenih pogodaka i s njih 28 ponio titulu najboljeg strijelca.
Zabija, asistira i nikada ne promašuje penale. Glasanjem na kojem sudjeluju svi HNL treneri i igrači proglašen je za najboljeg u sezoni, baš kao što je pola godine ranije po izboru kapetana izabran za najboljeg u kalendarskoj godini. Usput je stekao i učvrstio status reprezentativca i samo ga ozljeda može izbaciti s popisa za Svjetsko prvenstvo.
Na kraju krajeva, Hajduku je pomogao doći i do onoga najbitnijeg u pogledu mjerljivih kriterija sportskog uspjeha - trofeja. Nakon finala Kupa u koje je ugradio majstorsku asistenciju Melnjaku za izjednačenje, našao se na ramenima navijača, ne prvi, a vrlo vjerojatno ni posljednji put.
Od povratka do Hajdučkog srca u 18 mjeseci
Međutim, Hajdučko srce je navijačka nagrada koja, naravno, nije odvojena od učinka nekog pojedinca, ali nije niti pretjerano srodna onima koje dodjeljuju mediji ili tijela HNS-a. Biti najbolji igrač i strijelac lige nije dovoljno da bi vas u gradu poput Splita (i Kaštela) crtali na više murala, u pjesmama slavili reperi i guslari, a navijači obožavali.
Način na koji je Livaja u 18 mjeseci od svog povratka u Hajduk stekao legendarni status nešto je čemu, barem u Hrvatskoj, nisu svjedočili oni koji pripadaju mlađoj generaciji nogometnih zaljubljenika i imaju prilike svjedočiti modernoj eri nogometa, što neki smatraju privilegijom, a neki pehom.
Kada je 17. veljače 2021. predstavljen kao novi član u tom trenutku užasne i petoplasirane ekipe, od njegovog dolaska se nije očekivalo previše. Uostalom, ugovor je bio potpisan na nekoliko mjeseci budući da je prethodni s AEK-om raskinuo usred sezone, a kako je i sam kasnije izjavio, povratak u Split trebao je trajati kratko. Kao što znamo, nije. Kampanja #LivajaOstani je uspjela i od tada je u tri prijelazna roka odlučio ne otići.
Naravno, u tome ga nitko ne bi mogao spriječiti, a za igrača njegove kvalitete sigurno ne manjka interesa na razinama koje su rezultatski i financijski debelo iznad Hajduka. Od ostanka je uz gol ili asistenciju po utakmici i osvojeni trofej došlo još više trenutaka s njim u glavnoj ulozi, preko kojih je sasvim očekivano ušao pod kožu svakom navijaču, poput slanja poljubaca riječkoj publici nakon majstorija na Rujevici ili hladnokrvnog prebacivanja Livakovića u sklopu pobjede na Maksimiru.
Van terena njegov značaj je još veći
Status Livaje kao živuće legende potvrđuje i to što on kao igrač mijenja klub kao cjelinu. Najrecentnije je srušio običaj nedodjeljivanja Hajdučkog srca koji je polako prerastao u tradiciju i ugasio letargiju i pesimizam koji su ne tako davno bili nezaobilazni pri svakom razgovoru o klubu.
Treba se, primjerice, prisjetiti činjenice da je prve dvije domaće utakmice u mandatu Valdasa Dambrauskasa na Poljud došlo pogledati jedva sedam tisuća ljudi, što je za standarde Hajduka poražavajuće nisko. Od tada je posjećenost otišla u nebo, rekord pretplatnika oboren je dva puta, učlanilo se 50 tisuća više ljudi nego lani, a održani su i demokratski izbori za Nadzorni odbor s rekordnom izlaznosti. Hajduk kao rastući socios klub jedan je od onih u kojem je granica između njega i navijača kroz otkup dionica sve manja i manja.
Sam Livaja je konkretno doprinio njenom brisanju i kada je prije par mjeseci sa suprugom donirao 30 tisuća kuna u projekt "Za sva vrimena" kojim navijači postepeno postaju većinski vlasnici kluba i tako se pridružio nizu navijača koji su to učinili prije. U legendi o Livaji istovremeno je izbalansiran status celebrityja i najboljeg igrača s onim uno di noija, lokalca koji sudjeluje u navijačkim akcijama i kojeg svatko može sresti u jednom sasvim običnom kvartovskom kafiću, na cageball turniru ili na čuvenoj skalini Jadrana, ispod njemu posvećenog murala.
Iako u kolektivu ništa nije zasluga samo pojedinca, svi pozitivni trendovi oko kluba čije su utakmice i tribine ponovno mjesto susreta podjednako velikog broja ljudi kao i u nekim polumitskim razdobljima kada je Hajduk bio daleko uspješniji bili bi nemogući da se prije 18 mjeseci nije vratio aktualni nositelj Torcidine nagrade - Marko Livaja.