NA JEDNOM od poznatijih splitskih malonogometnih terena na kojemu je i sam puno puta pokazao umijeće, Marko Livaja primio je Torcidinu nagradu "Hajdučko srce". Tako je prekinut petogodišnji post, budući da u prethodnom razdoblju, prema dominantnom i teško osporivom mišljenju većine Hajdukovih navijača, nitko nije zaslužio nagradu koja se dodjeljuje po kriteriju borbenosti te generalnih zasluga u predstavljanju kluba na terenu ili van njega.
Livaja zadovoljava sve navedene kriterije, i to na način koji ni oni najoptimističniji nisu mogli zamisliti kada se prije 18 mjeseci nakon dugog lutanja Europom vratio na Poljud. Za sadašnji status živuće legende u hajdučkom navijačkom puku, najprije je, naravno, bio nužan konkretan učinak na terenu, pa ga se ovom prilikom valja prisjetiti.
Zaključno s utakmicom protiv Varaždina u kojoj je s dva gola gotovo "sam" osvojio tri boda, za Hajduk je nastupio 59 puta, zabio 42 i namjestio ih 20. U prijevodu, u svakoj utakmici zabije ili asistira. U svojoj prvoj kompletnoj sezoni srušio je prastari rekord Lea Lemešića po broju prvenstvenih pogodaka i s njih 28 ponio titulu najboljeg strijelca.
Zabija, asistira i nikada ne promašuje penale. Glasanjem na kojem sudjeluju svi HNL treneri i igrači proglašen je za najboljeg u sezoni, baš kao što je pola godine ranije po izboru kapetana izabran za najboljeg u kalendarskoj godini. Usput je stekao i učvrstio status reprezentativca i samo ga ozljeda može izbaciti s popisa za Svjetsko prvenstvo.
Na kraju krajeva, Hajduku je pomogao doći i do onoga najbitnijeg u pogledu mjerljivih kriterija sportskog uspjeha - trofeja. Nakon finala Kupa u koje je ugradio majstorsku asistenciju Melnjaku za izjednačenje, našao se na ramenima navijača, ne prvi, a vrlo vjerojatno ni posljednji put.
Međutim, Hajdučko srce je navijačka nagrada koja, naravno, nije odvojena od učinka nekog pojedinca, ali nije niti pretjerano srodna onima koje dodjeljuju mediji ili tijela HNS-a. Biti najbolji igrač i strijelac lige nije dovoljno da bi vas u gradu poput Splita (i Kaštela) crtali na više murala, u pjesmama slavili reperi i guslari, a navijači obožavali.
Način na koji je Livaja u 18 mjeseci od svog povratka u Hajduk stekao legendarni status nešto je čemu, barem u Hrvatskoj, nisu svjedočili oni koji pripadaju mlađoj generaciji nogometnih zaljubljenika i imaju prilike svjedočiti modernoj eri nogometa, što neki smatraju privilegijom, a neki pehom.
Kada je 17. veljače 2021. predstavljen kao novi član u tom trenutku užasne i petoplasirane ekipe, od njegovog dolaska se nije očekivalo previše. Uostalom, ugovor je bio potpisan na nekoliko mjeseci budući da je prethodni s AEK-om raskinuo usred sezone, a kako je i sam kasnije izjavio, povratak u Split trebao je trajati kratko. Kao što znamo, nije. Kampanja #LivajaOstani je uspjela i od tada je u tri prijelazna roka odlučio ne otići.
Naravno, u tome ga nitko ne bi mogao spriječiti, a za igrača njegove kvalitete sigurno ne manjka interesa na razinama koje su rezultatski i financijski debelo iznad Hajduka. Od ostanka je uz gol ili asistenciju po utakmici i osvojeni trofej došlo još više trenutaka s njim u glavnoj ulozi, preko kojih je sasvim očekivano ušao pod kožu svakom navijaču, poput slanja poljubaca riječkoj publici nakon majstorija na Rujevici ili hladnokrvnog prebacivanja Livakovića u sklopu pobjede na Maksimiru.
Status Livaje kao živuće legende potvrđuje i to što on kao igrač mijenja klub kao cjelinu. Najrecentnije je srušio običaj nedodjeljivanja Hajdučkog srca koji je polako prerastao u tradiciju i ugasio letargiju i pesimizam koji su ne tako davno bili nezaobilazni pri svakom razgovoru o klubu.
Treba se, primjerice, prisjetiti činjenice da je prve dvije domaće utakmice u mandatu Valdasa Dambrauskasa na Poljud došlo pogledati jedva sedam tisuća ljudi, što je za standarde Hajduka poražavajuće nisko. Od tada je posjećenost otišla u nebo, rekord pretplatnika oboren je dva puta, učlanilo se 50 tisuća više ljudi nego lani, a održani su i demokratski izbori za Nadzorni odbor s rekordnom izlaznosti. Hajduk kao rastući socios klub jedan je od onih u kojem je granica između njega i navijača kroz otkup dionica sve manja i manja.
Sam Livaja je konkretno doprinio njenom brisanju i kada je prije par mjeseci sa suprugom donirao 30 tisuća kuna u projekt "Za sva vrimena" kojim navijači postepeno postaju većinski vlasnici kluba i tako se pridružio nizu navijača koji su to učinili prije. U legendi o Livaji istovremeno je izbalansiran status celebrityja i najboljeg igrača s onim uno di noija, lokalca koji sudjeluje u navijačkim akcijama i kojeg svatko može sresti u jednom sasvim običnom kvartovskom kafiću, na cageball turniru ili na čuvenoj skalini Jadrana, ispod njemu posvećenog murala.
Iako u kolektivu ništa nije zasluga samo pojedinca, svi pozitivni trendovi oko kluba čije su utakmice i tribine ponovno mjesto susreta podjednako velikog broja ljudi kao i u nekim polumitskim razdobljima kada je Hajduk bio daleko uspješniji bili bi nemogući da se prije 18 mjeseci nije vratio aktualni nositelj Torcidine nagrade - Marko Livaja.