AKO SE kroničari zbilje hrvatskog nogometa slažu u jednom, onda su to razlozi zbog kojih bi Vlatko Marković trebao odgovarati za konačni produkt svoje vladavine. On naravno nije lijep, osim ako ga gledamo iz predsjednikovog kuta, odakle pogled ne seže do mulja na domaćim travnjacima, sumnjivih ugovora potpisanih na frekventnim nogometnim adresama, ustajale moći sudačke organizacije. Razloga je mnogo, a jedan od njih je i rezultat dugogodišnje suradnje Markovića i Zdravka Mamića.
18. prosinca 1998. godine u prostoru zagrebačkoga Gradskoga poglavarstva Vlatko Marković po prvi je puta osjetio čar "jednoglasne podrške", kada je po napucima državnog poglavara izabran za predsjednika HNS-a. Prvi protukandidat Anđelko Herjavec neposredno uoči izborne Skupštine naglo je odustao od kandidature, a drugi Žarko Tomljanović, onemogućen je manevrima da uopće dobije status kandidata. Na to je odmah ukazao i Novi list.
Danas i politika bježi od Rusanove
Odmah se Marković zaljubio u moć "unisone" vladavine. Toliko da je patentirao jedinstven model izbornog sustava, prema kojem izbore nije mogao izgubiti; članovi njegovoga Izvršnoga odbora, prvi suradnici, bili su i članovi Skupštine koji su ga svake četiri godine iznova birali.
Marković je nadživio Tuđmana, Canjuga je otišao iz politike i danas je direktor tvrtke Dunapack koja se bavi otkupom i reciklažom sekundarnog otpada. Vlasti su se mijenjale, ali Vlatko je uspio preživjeti ili nadživjeti sve vlasti i garniture, gotovo i sve neprijatelje. Markovićevi suradnici danas ne glasaju u Skupštini, ali utjecajni su u županijskim središtima čiji predstavnici glasaju. Markovića je postavila ga je politika, no danas čak i politika u pravilu bježi od Rusanove. Markovićeva politika postao je Zdravko Mamić.
Mamiću su za vlast trebali Marković i Širić
Njihov odnos možda je započeo slučajno i benigno, no s godinama je postao čvrst pakt koji ne samo da odolijeva zakonima, već i ih kroji po svom. Zato što to može, taj je pakt možda i ponajveći privatnik u hrvatskoj nogometnoj zajednici. Da, danas se čini da nezamislivim da bi netko za to mogao zaista i odgovarati, no razlozi zbog kojih je Marković odavno trebao, ako ništa, barem fiktivno "odstupiti iz moralnih razloga", dok ga natrag ne povuku njegovi poltroni iz nogometne vlade, prilično su egzaktni, gotovo sumnjivo jednostavni. Zaista postoji realna mogućnost da bi u bilo kojoj normalnoj zemlji predsjednik saveza koji sustavno odbija pomisao o postojanju korupcije, bio podvrgnut liječničkom monitoringu.
Dok vlade cijelog svijeta, pa i Markovićev intimus PlatiMi, ups (Platini) objavljuju korupciji rat svim sredstvima, Vlatko zaključuje da toga nema i u hrvatskom nogometu. A ako i ima, to nije njegova stvar. Sve dok na vrata ne pokucaju strane institucije. No, i tada će Marković, uz svu ozbiljnost situacije, potegnuti do Ženeve kako bi uz šetnju jezerom objasnio Platiniju da Mamićima smještaju jer je Hrvatska, zna se, jalna zemlja. Uspješni su prvi na udaru.
Pojest ću govno ako je Mamić kriv, posljednji je u nizu dokaznih izljeva ljubavi predsjednika prema vladaru Dinama, koji je taj status gradio usporedo verući se na ljestvici moći nogometne organizacije. Za to je Mamiću trebao najprije Željko Širić, s kojim je 2006. godine odlučio nakon dvije godine vratiti naslov prvaka Dinamu, a kasnije i Vlatko Marković. Nisu uvijek bili u dobrim odnosima, jer s Mamićem je tako nešto vjerojatno nemoguće, no zbog izgradnje odnosa sa Širićem, Mamić se automatizmom opredijelio za njegovog suradnika Markovića.
Croatijo, iz duše te ljubim
Jedan od prvih, značajnijih - javnosti poznatih - primjera njihove dugogodišnje 'suradnje', koja je imala uspona i padova, ali je posljednje četiri godine veoma čvrsta, otkriven je u travnju 2009., kada je po tužbi Igora Cvitanovića protiv Dinama, zbog duga od oko milijun DEM, Vrhovni sud presudio da Udruga građana NK Dinamo, preko koje klub pod Mamićem posluje, nije pravni slijednik športskog dioničkog društva NK Croatija, fiktivnog kluba iz Canjugina zlatnog doba, s kojim su Cvitanović i drugi igrači imali potpisane ugovore. Bivši Hajdukov predsjednik Željko Kovačević u travnju 2009. upozorava u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju da su iz Hajduka na sjednicama tijela HNS-a 2000. na to ukazivali.
"Na sastancima u okviru HNS-a ukazivali smo na moguće nepravilnosti u Dinamu, ali oni su vješto izbjegavali razgovore na tu temu. Predsjednik HNS-a u to vrijeme je bio Vlatko Marković", rekao je Kovačević.
"Nije moj posao baviti se time. Uloga predsjednika sasvim je drugačija. Ne sjećam se toga, moram sada ići", u svom stilu rekao je Marković u izjavi za Index u travnju 2009.
Marković se brine za hrvatsku ligu - povjerio ju je Zdravku Mamiću
Posao Vlatka Markovića nije ni hrvatska liga - brigu o njoj prepustio je upravo Mamiću. Skupština Izvršnog odbora na kojoj je rušena Liga 16, bez obzira je li ona dobro ili zlo hrvatskog nogometa, bila je stravična lakrdija s kaznenim elementima, naočigled kompletne javnosti. Mamić je u ulozi gosta gledao kako preplašeni skupštinari dižu ruke za Ligu deset, protiv koje su se još do sinoć grčevito borili. No, jedan poziv usred noći puno toga mijenja, neki su to i javno priznali. I nikom ništa. Mamić je dokazao da ima moć, i saveznika u Vlatku Markoviću. U jednom od medijskih podgrijavanja teme o ofenzivi Igora Štimca na Rusanovu, spomenuta je mogućnost udruživanja i te linije, no danas je suradnja Štimca i Mamića nemoguća.
Marković i Mamić krivi su za Split
Mamić stoji na braniku Vlatka Markovića pred čijim očima A reprezentacija odrađuje za Dinamo marketinške usluge, i koji ga je, uz sudačku organizaciju, učinio najmoćnijim čovjekom hrvatskog nogometa.
Marković i Mamić krizu u odnosu sjevera i juga učinili su stvarnom, jer reprezentacija, kao baza Dinamovaca, nije željela Split, pa ga nije želio ni predsjednik. Dok nije postao strateški bitan, ali do tada su Splićani već izgubili "mot" i želudac za reprezentaciju...
Sanader nije imao dovoljno vremena
Markovićeva vlast tek je jednom opasno ugrožena; one večeri kad je Ivo Sanader ispao klaun u Walesu, vjerujući u Markovićeva uvjeravanja u sigurno domaćinstvo Europskoga prvenstva 2012. Sanader se želio riješiti Markovića, ali nije stigao. Država je, kao i premijer, imala težeg posla. Centrom Zagreba događala su se mafijaška ubojstva.
Kada je javnost udarila po Markoviću uslijed neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, Mamić je stao u njegovu zaštitu. Prošle je sezone Markovića proglasio i najzaslužnijim što je Dinamo uspio od Uefe iskamčiti bodove oduzete u Europi.
Mamić to nije napravio neplanski. Marković amenuje njegove poslove u HNS-u i Mamić će se zauzeti da to sutra ne čini netko drugi.