ROMAN ABRAMOVIČ je prije dva dana objavio da Chelsea predaje klupskoj humanitarnoj fondaciji te da se povlači s upravljačke pozicije u klubu. Ruski oligarh, težak 8.5 milijardi dolara, na takav potez se odlučio nakon ruske invazije na Ukrajinu, uvođenja sankcija Rusiji te sve većih pritisaka jer je označen kao jedan od vrlo važnih ljudi u Putinovom režimu.
Tako je Abramovič nakon 19 godina napustio Chelsea od kojega je u tom periodu stvorio jedan od najvećih i najmoćnijih europskih nogometnih klubova koji je do njegova dolaska bio prosjek prosjeka. Chelsea je kupio na kraju sezone 2002./2003., i to nakon što je klub u dramatičnom zadnjem kolu prvenstva izborio plasman u Ligu prvaka.
To je bio jedini uvjet da Abramovič sa svojim nepresušnim izvorom novca dođe na Stamford Bridge, a da ne bude ni toga, ni pet naslova prvaka, ni Didiera Drogbe i Josea Mourinha te naslova europskog prvaka 2012. godine, nedostajalo je jako malo.
Jedan gol promijenio klub
U tom zadnjem kolu Liverpool i Chelsea, koji je financijski bio iznimno nestabilan, bili su izjednačeni na 64 boda te su u međusobnom susretu na Stamford Bridgeu izravno odlučivali o plasmanu u Ligu prvaka. Chelsea nije smio izgubiti, gostima je igrala samo pobjeda i poveli su već u 11. minuti golom Samija Hyypije.
No, onda se ukazao danas zaboravljeni Jesper Gronkjaer koji je samo tri minute kasnije nabacio Desaillyju za 1:1, a u 27. minuti sam krasnim udarcem s ruba šesnaesterca okrenuo utakmicu. Nitko od igrača to u tom trenutku nije znao, ali Gronkjaerov gol vrijedio je zlata jer je Abramovič šest dana kasnije za 140 milijuna funti kupio klub od Kena Batesa, a ostalo je povijest.
"Mi u klubu stvarno nismo imali pojma da će se to dogoditi jer je očito informacija bila jako dobro čuvana. Ja sam bio jako dobar s Gianfrancom Zolom, ali ni on nije imao pojma o tome da će doći novi vlasnik. Znam da je Abramovič kao jedan od uvjeta postavio da Zola mora ostati u klubu, ali on je već sve dogovorio s Cagliarijem. Abramovič je otišao tamo po njega, ali Gianfranco nije želio pogaziti riječ koju je dao Talijanima. Eto, ni on nije znao da će doći". rekao je za Index prošle godine tadašnji Chelseajev igrač Mario Stanić.
Odmah uložio 170 milijuna eura
Do njegova dolaska Chelsea je bio klub s tradicijom, ali s rezultatima koji nisu bili ni blizu današnjima. Jedini naslov prvaka osvojio je davne 1955. godine, a u međuvremenu je osvojio tri FA kupa, dva liga kupa te dva europska kupa kupova. Abramovič je u ljeto 2003. uložio 170 milijuna eura u momčad te je već sljedeće sezone osvojio drugo mjesto iza Arsenalovih Invinciblesa koji su pod vodstvom Arsenea Wengera titulu osvojili bez poraza.
U ljeto 2004. godine na klupu je doveo Josea Mourinha koji će Chelseaju donijeti dva uzastopna naslova prvaka. Za razliku od nekih drugih ljudi koji su preuzeli nogometne klubove u Europi, Abramovič kao šef kluba nije bio tvrdoglav, nego je slušao ljude koji su se u nogomet razumjeli bolje od njega.
"Kad smo tražili novog napadača, ja sam želio Didiera Drogbu. 'Koga? Tko je taj? Gdje igra?' pitao me Abramovič. Rekao sam mu: 'Plati i ne pitaj puno.' Tako je i bilo", prisjetio se nedavno Jose Mourinho o tome kako je bilo surađivati s Abramovičem.
Imali su i nesuglasica, a svađa oko Andreja Ševčenka došla je Mourinha glave na kraju priče. Chelsea je u ljeto 2006. tražio još jednog napadača uz Drogbu. Mourinho je želio Samuela Eto'oa, ali je Abramovič inzistirao na svojem miljeniku Ševčenku, tad jednom od najboljih europskih napadača.
Bilo je po želji šefa pa je kupio Ukrajinca iz Milana za golema 44 milijuna eura. Mourinho je priznao poraz, ali ispostavilo se da je vjerojatno bio u pravu jer se Ševa nije snašao u engleskom nogometu. Nije mu na ruku išla ni forma Didiera Drogbe koji je zabijao kako je htio, a sljedećeg ljeta Mourinho je želio Milana Baroša ili Jermainea Defoea.
Posvađali se oko Ševčenka
Abramovič mu nije dao, a Mourinho je polako počeo škartirati Ševčenka s kojim je imao jako loš odnos. Kad je shvatio da neće dobiti igrače koje želi, Mourinho je dvaput u novoj sezoni izbacio Ševčenka iz momčadi, da bi dobio otkaz u rujnu 2007. godine nakon remija s Rosenborgom na otvaranju Lige prvaka.
Iako Rus nije bio omiljen kod svih Chelseajevih navijača, britanski mediji pisali su kako Abramovič, osim u slučaju Ševčenka, nije nametao svoju volju, nije dirao u tradiciju kluba i jako bitno mu je bilo što navijači žele i misle. Nije dizao cijene ulaznica, pozvao je klupske legende da budu dio kluba nakon svađe s bivšim vlasnicima. Iako je s vremenom ulazio u sukobe s trenerima, o njemu su igrači uglavnom govorili biranim riječima.
"Riječima se ne može opisati što je Abramovič napravio za Chelsea. Ne samo na terenu nego i izvan njega. Kad god sam pričao s njim, zanimao ga je samo nogomet. Zanima ga što može učiniti da budemo još bolji, što nam treba i je li sve u redu. Samo želi uspjehe i tome je potpuno posvećen", rekao je 2013. godine legendarni John Terry.
Dotad je Chelsea još igrao jedno finale Lige prvaka te ga na penale izgubio 2008. od Manchester Uniteda, da bi 2012. kao veliki autsajder u Münchenu na isti način pobijedio Bayern i došao do toliko željenog naslova europskog prvaka. U drugom desetljeću vladavine Abramovič je vratio Mourinha koji mu je 2015. donio još jedan naslov prvaka, a 2017. s Chelseajem je prvenstvo osvojio i Antonio Conte.
Ušao u probleme s Velikom Britanijom
No, dok je s Chelseajem ostvarivao sjajne rezultate i najavljivao gradnju novog stadiona, Roman Abramovič je bio u neraskidivoj vezi s Vladimirom Putinom. Za američke obavještajce je bio glavni Putinov financijski posrednik, a kako su godine prolazile, sve je više postajao povezan s ruskom politikom i upadao u probleme s britanskom vladom.
U travnju 2018. godine istekla mu je viza, a novu nije dobio i otad praktički nije dolazio u Englesku. Pojavio se još samo dvaput, i to s izraelskom putovnicom, a u travnju 2021. godine dobio je i portugalsku putovnicu iako se više nije pojavljivao u Velikoj Britaniji.
Kako god završila njegova priča s Putinom, Roman Abramovič ostat će najuspješniji vlasnik Chelseaja u povijesti, a njegov model preuzimanja kluba kasnije će slijediti brojni drugi investitori u engleski nogomet.