Foto: Index, ŠibenikIN, Pixsell
Video: Dario Dalmacija
Novinarka: Dea Redžić
DRAŽEN PETROVIĆ danas bi napunio 53 godine. Tek posljednjih godina Šibenik ima vizure Draženovog grada. On je najveći dokaz kako Šibenčani uspjeh najteže priznaju svojima. Godina lutanja u odnosu prema Draženu i brendiranju grada, na kraju s izgradile i nešto dobro - najljepši, živući spomenik koji je "mali" mogao dobiti. Index je prije nekoliko godina snimio priču o Draženu i njegovom rodnom Baldekinu.
ČAK ni u ratu Šibenik nije osjetio takvo beznađe kao tijekom dvijetisućitih, godina bolne ekonomske i kulturne stagnacije. Bez pretjerane filozofije, Šibenik je bio teška depresija. Nekad industrijski i lučki gigant Juge privatizacijskim užasom i katastrofalnom politikom ostao je bez određenja i identiteta. Centar je opustošen, tvornice su postale groblja, a golemi potencijali zatrti i zapušteni do neprepoznatljivosti i kaznene odgovornosti. Od turizma je odjednom morao živjeti grad bez hotela, u kojem smo izlazili po benzinskim pumpama. Recesijom su teško pogođeni mladi i kultura, bez prostora i šanse da se ostvare.
Tu negdje, u Program očuvanja i valorizacije kulturnih i prirodnih vrednota svrstala je vlast davnih dana plan izgradnje spomenika Draženu Petroviću. Stajao je godinama negdje na papiru, među projektnom dokumentacijom grada bez strategije, čovjek kojem se dižu spomenici diljem svijeta. U mjestu gdje je rođen, tek trošni, skriveni koš u Preradovićevoj na kojem je napravio prve korake i pokoji funcutski grafit odavali su da je to Draženov grad.
1995. godine postavljen je Draženov kip ispred Olimpijskog muzeja u Lausanneu, 2002. godine ušao je u Kuću slavnih, a 2006. Grad Zagreb, Vlada Rh i Zaklada Dražen Petrović otvaraju Memorijalni centar kod Cibonine dvorane. Šibenik je čekao 18 godina. Kalkuliralo se oko mjesta i tajminga, problem je bila čak i limena pečenjara ispred sportske dvorane Baldekin, u samoj blizini Draženove ulice. Na tom mjestu danas stoji najintimniji Draženov spomenik. Nakon što se odustalo od gradnje multimedijalne dvorane u bivšem Kinu Odeon, gdje je Dražen trebao dobiti muzej u hodniku, 2007. godine HZD-ova vlast raspisuje natječaj za izgradnju spomenika. Tek 2011. godine rad akademskog kipara Kažimira Hrastea, otkriva SDP-ov gradonačelnik. Šibenčani su, naravno, negodovali jer u svom brončanom odljevku njihov mali sjedi na klupi, što mu se u karijeri dogodilo tek jednom. Projekt je bio nedorečen, dok za dvije godine, par dana do lokalnih izbora nije otvoreno igralište iza leđa 15-godišnjeg Dražena, koji na klupi zapravo nogama vrti loptu i poziva ostale da dođu na igru.
Iza leđa mu djeca danas danonoćno igraju košarku. Najveća utakmica koju je dobio. Dražen je opet među svojim ljudima, istim onima koji su ga još kao trogodišnjaka stalno otimali Biserki iz ruku jer je bio neodoljiv. Netko uvijek sjedne na klupu pored njega, odmori, promisli, ostavi cvijet. Netko prođe i ogrne ga kaputom jer pada snijeg. Toliko savršeno jednostavno, baš kakav je Dražen bio. Simbolično, kao iz inata, nakon godina odugovlačenja nastao je živi spomenik koji svjedoči zašto je Dražen bio ono što jest. Ovo je priča o mjestu gdje Dražen živi.