Mladi, ugledajte se na Dodiga: Bio je bez love, na dnu, razbijao pehare, a onda je odlučio ustati

Foto: Hina 

"OVO SAM doživio prvi put u životu i vjerojatno više nikad neću. Da nije bilo ovakvih navijača, bilo bi puno teže", u suzama je govorio Ivan Dodig nakon pobjede s ponajboljim prijateljem Marinom Čilićem protiv Argentinaca drugog dana Davis Cupa.

Ivan zna koliko može biti teško. Kad bole leđa, kao u meču protiv Del Potra i Mayera, ali i kad nakon mečeva i turnira spavaš na kolodvorima, u automobilu i zračnim lukama jer štediš novac da opet možeš ići na turnir. Novca nije bilo, sluha iz bosanskohercegovačkog teniskog saveza još manje, pa je Dodig jedva spajao kraj s krajem te pauzirao dvije godine u juniorskim, najvažnijim godinama.

To je bio prvi put kad je razmišljao o prekidu karijere.

'Da sam prestao igrati, za dva dana bih opet uzeo reket'

"Presudila je volja, uz sav trud i najbliže ljude oko mene koji su mi bili podrška. Da sam prestao igrati tenis, za dva dana bih opet uzeo reket. Ne mogu ja bez toga", rekao je Dodig, koji je tek s 19 godina postao profesionalac.

"Osim obitelji nisam imao nikoga iza sebe. Nikakvu podršku saveza ili bilo kakvih struktura. Nije to lako, gledaš oko sebe igrače koji u pratnji imaju trenera, kondicijskog trenera, masera, psihologa. Na njima je samo bilo da igraju, ostalo su imali. Kad je bilo najteže, nisam imao ni za sendvič. Igrao sam samo turnire u blizini jer nisam imao novca za putovanja", prisjetio se jednom Ivan.

Tek ze 19 godina je krenuo u profesionalce, a karijera mu se počela mijenjati kad je 2006. uzeo hrvatsko državljanstvo. Počeo je igrati više turnira, ušao je u Top 500 i polako se uspinjao na ljestvici.

Ali bilo je teško, jako teško. Kako je krenuo nije se činilo da će jednog dana dogurati do 29. igrača na svijetu i jednog od najboljih igrača parova na Touru. Da će na računu imati pet milijuna dolara i da će vući Hrvatsku prema naslovu pobjednika Davis Cupa.

Pehar u zid bio je prekretnica

Prosječne prve sezone i jako puno futuresa i challengera s povremenim bljeskovima. Sve do kraja sezone 2009. i "onog" turnira u danskom Koldingu, kad je prvi put pokazao svoj, pa recimo, vatreni temperament.

Cijeli tjedan se svađao sa sucima, čak i s gledateljima. Svega mu je bilo dosta. Namučio se Dodig, triput je morao pobjeđivati u tri seta da dođe do finala, a tamo - cirkus. Njegov protivnik, Britanac Alex Bogdanović je kasnije rekao da to nikada nije vidio. Nakon što je dobio drugi set, Dodig je krenuo u svlačionicu na pauzu. Na putu do tunela nešto je dobacio linijskoj sutkinji.

Kad se vratio iz svlačionice, glavni sudac mu je rekao da ga mora opomenuti, a nakon desetak minuta rasprave sa supervizorom turnira, Ivana je diskvalificirao. Na proglašenju pobjednika, Dodig se potpuno izgubio. Zavitlao je pehar za drugo mjesto u zid i izašao iz dvorane.

To je bio drugi put kad je razmišljao o kraju karijere. Netko drugi možda bi poslao sve u onu stvar i ostavio se tenisa, ali ne i Dodig.

"Danas mi je krivo zbog toga. Ali, da nisam razbio taj trofej, danas ne bih bio tu gdje jesam. Morao sam izbaciti sve frustracije iz sebe, svašta mi se motalo glavom", rekao je dvije godine kasnije u jednom intervjuu.

I, stvarno, to je bila prekretnica.

'Shvatio da može protiv najboljih'

Sljedeću sezonu Dodig je otvorio plasman u glavni ždrijeb Australian Opena gdje je u 1. kolu dobio velikog Juana Carlosa Ferrera. Bio je to meč, koji mu je usmjerio karijeru.

"To je bio jedan od ključnih trenutaka u karijeri. Shvatio sam da mogu protiv najboljih. To mi je dalo strašno puno samopouzdanja", rekao je Ivan.

Do kraja sezone plasirat će se u glavni turnir još dva Grand Slama, a 2011. će osvojiti Zagreb, prvi i jedini turnir u karijeri. Iste godine će, u međuvremenu, preokrenuti 1:6, 1:3 protiv Rafaela Nadala, tada 2. na ljestvici i slaviti 1:6, 7:6, 7:6 u Montrealu i predstaviti se svijetu.

Godine 2013. će doći do renkinga karijere, ali i sve više početi igrati parove u čemu će se pokazati kao jedan najbolji na svijetu. Velike zasluge za to idu i Brazilcu Marcelu Melu, s kojim se Ivan  "našao".

Postali su veliki prijatelji, ali i veliki zafrkanti. Godine 2013. igrali su finale Wimbledona i osvojili Šangaj, a 2015. otišli su do kraja u Roland Garrosu. A kad god bi trebalo, povukao bi Hrvatsku u Davis Cupu.

Ivan došao, Ivan pobijedio

S Karlovićem 2012. protiv Japana, sa Škugorom 2013. protiv Brazila i prijatelja Marcela Mela i ove godine s Čilićem, Škugorom... Ma, s bilo kime. Tko god bi se našao u paru s Dodigom ove godine u Davis Cupu, slavio bi. Svakog od njih bi dizao, svakoga bodrio i svakoga činio boljim igračem u paru.

Sa Škugorom je riješio Belgijce, sa Čilićem ''izvjesne'' Amerikance Boba i Mikea Bryana usred SAD-a, pa u polufinalu Herberta i Mahuta, ponajbolji svjetski par.

Ivan došao, Ivan pobijedio. Tko će mu zamjeriti što je na ATP-u u Münchenu ove godine podsjetio na stare dane, podivljao na suca pa ga onda mrtav-hladan pitao "Hoćeš da ti se poserem na terenu?". Tu i tamo svi puknemo, samo nas ne snimaju uvijek kamere.

Danas je 31-godišnji Dodig obiteljski čovjek, sretno oženjen tri godine i otac dvoje djece.

"Najteži posao je odgoj djece. Neću ih na ništa prisiljavati, podržavati ću ih u onome što oni žele, a ne ja", kaže Dodig

'Oduvijek sam želio igrati za Hrvatsku'

Neće otići u povijest kao jedan od najboljih igrača, ali sigurno je bio i ostao jedan od najboljih koje smo imali. Uvijek u sjeni nekog prvog hrvatskog reketa, ali uvijek tu kad je najpotrebnije. Za Hrvatsku je uvijek igrao kad mu je zdravlje dopuštalo.

"Oduvijek sam želio igrati za Hrvatsku. Igrom slučaja sam se duže zadržao u BiH, ali čim se ukazala prilika, nisam dvojio ni sekunde", rekao je svojedobno Međugorac.

Sa suzama u očima odveo je Hrvatsku na korak do još jednog naslova u Davis Cupu. Kako god završili nedjeljni mečevi, opet je od toliko Hrvata u Areni, ali i pred malim ekranima izmamio:

"Čovječe, pa ovaj Dodig je stvarno legenda".

Mlađi, ugledajte se na njega

Točno to. Legenda. Jan DeWitt, na čijoj akademiji je Dodig jedno vrijeme igrao je prije nekoliko godina rekao:

"Imao je jako težak početak i puno teških trenutaka u kojima je gubio razum. Ali Ivan Dodig je idealan primjer mladim igračima kako nikada ne treba odustajati, čak ni kad je najteže. On je tip koji je puno puta bio na dnu, ali je uvijek ustao".

On je naš Ivan Grozni?

Ma, kakvi.

Ivan Lavljeg Srca.