KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas se prisjećamo originalnog Ronalda, strelovitog uspona i vrhunca u Interu, u kojem je djelovao kao najbolji nogometaš svih vremena, te stravičnih ozljeda koje su ga spriječile da to uistinu i postane.
BIO je 12. travnja 2000. Na Olimpijskom stadionu u Rimu prvu utakmicu finala talijanskoga kupa igrali su Lazio i Inter. Inter je bolje otvorio utakmicu i u osmoj je minuti poveo golom Clarencea Seedorfa. Domaćin je najprije izjednačio preko Pavela Nedveda u 29. minuti, a onda je poveo golom Diega Simeonea u 51. minuti.
Trener Intera Marcelo Lippi nije gubio nadu jer je na klupi imao Ronalda. Brazilac je u igru ušao u 59. minuti, prvi put nakon šest mjeseci koje je propustio zbog teške ozljede patelarne tetive u desnom koljenu, koja je djelomično pukla. Najbolji napadač svijeta u igru je ušao s euforičnom željom da svima dokaže da su ozljede iza njega i da je i dalje Il Fenomeno, kako su ga prozvali tri godine ranije, kad je stigao na Apenine.
Slike užasa koje su obišle svijet
U igri je proveo samo sedam minuta, a onda je koljeno popustilo, tetiva mu je puknula, a bolan urlik i suze te očaj igrača Intera sugerirali su da se dogodilo najgore. Slika uplakanog Ronalda koji vrišti u agoniji te prizori izbezumljenih i šokiranih mu suigrača obišli su svijet.
"Bila je to najgora ozljeda u nogometu koju sam ikad vidio. Kad bih vam pokazao fotografije njegovog koljena, ne biste vjerovali. Odmah nakon operacije koljeno mu je bilo veličine nogometne lopte. U koljenu su mu bile tri cijevi koje su ispuštale krv koja je samo liptala. Bilo je stravično. Bolovi su bili takvi da je u nekoliko navrata tražio morfij da zaustavi bol", u razgovoru za FourFourTwo prije tri godine kazao je Milton Petrone, bivši Ronaldov osobni fizioterapeut.
"Jednog dana usred noći nazvao me i rekao: 'Reci mi da ću moći ponovo igrati nogomet, nemoj mi lagati.' Bio sam tamo na početku rehabilitacije, kada je cijeli svijet govorio da se nikad više neće vratiti. Znanost je rekla da je to nemoguće. Jedino je on u to vjerovao", dodao je Petrone.
Vratio se nakon samo 17 mjeseci.
"Nikad nisam razmišljao o prekidu. Čak ni tada. Nogomet je bio moj život, a ta me ljubav nikad nije iznevjerila", pričao je kasnije za mnoge najveći igrač koji je ikad igrao nogomet.
Ronaldo je srušio znanost, ali nikad više nije bio isti
Ronaldo je uspio srušiti znanost, vratio se nogometu i nastavio je zabijati. Za Inter, kasnije Real, Milan, čak i za Corinthians na samom kraju, a Brazil je samo dvije godine nakon stravične ozljede s osam golova odveo do naslova prvaka svijeta. Ipak, nije to više bilo to. Nakon tog kobnog 12. travnja 2000. Ronaldo je i dalje bio dobar, zapravo, bio je sjajan, ali bio je to drugi Ronaldo. Puno teži, puno sporiji. Više nije bio neukrotiv kao prije, a nogometnu genijalnost isporučivao je tek na mahove.
"Ronalda sam u Milan doveo 2007. Bio je vidno izvan forme. Imao je prilično kilograma viška i rekao sam mu da se najprije pripremi, vrati u optimalno stanje i da će igrati. Ljutito mi je odgovorio: 'Jesi li me doveo da trčim ili da zabijam golove?' Stavio sam ga u igru i nakon par minuta na terenu je zabio. Samo me pogledao i nasmiješio se. Nisam mu imao što odgovoriti", kazao je Carlo Ancelotti o Ronaldu.
Ronaldo je u svom primeu bio tornado, razarajuća sila prirode. Svijet do tada nikad nije vidio takvog igrača. Nevjerojatan dribler, fantastičan trkač, fizički dominantan i nestvarno precizan. Njegov nogomet bio je nešto najbliže virtualnom nogometu. Činilo se kao da nije s ovog planeta, ali tog 12. travnja 2000. izgledao je poražavajuće ljudski. Jednostavno, onih sedam minuta tragedije s Olimpica promijenilo je puno toga.
Vjerojatno i povijest te budućnost nogometa jer Il Fenomeno je imao sve da bude najveći svih vremena.
Desetljeća luzerstva Intera trebalo je prekinuti brazilsko čudo od djeteta
Od sredine 80-ih, nakon tragedije na Heyselu, kad su engleski klubovi na pet godina izbačeni iz Europe, status nogometne NBA lige preuzela je Serie A. Najprije Juventus, pa Maradona i Napoli, a onda se pojavio Milan koji je na pogon novca Silvija Berlusconija čitavo desetljeće dominirao talijanskim, ali i europskim nogometom.
Inter, europski gigant iz 60-ih, stajao je nekako po strani. Ne samo da nije bio prvi u Italiji nego ni u svom gradu. Navijači su u očaju promatrali kako se gradski rival kočoperi i pred nosom im odnosi trofeje, dok njihov miljenik godinama tavori u prosječnosti sredine Serie A.
A onda se nešto počelo događati 1995. Massimo Moratti je preuzeo klub i odlučio je posrnulog giganta vratiti tamo gdje pripada - na vrh Europe. Moratti je potrošio silan novac kako bi od bolesnog diva napravio klub koji će promijeniti talijanski nogometni poredak i najbolji svjetski igrači počeli su stizati u Milano.
Unitedov Paul Ince prvi je probio led, a njemu se onda pridružila povorka sjajnih igrača. Moratti je kupio Yourija Djorkaeffa, Ivana Zamorana, Arona Wintera, Nwankwa Kanua, Benoita Caueta i Diega Simeonea. Odlična momčad, fenomenalna skupina igrača, ali je li to bilo dovoljno za napad na Scudetto? Nije. Nedostajalo je oružje s kojim bi Inter bio nepobjediv. Ronaldo Luis Nazario de Lima, ili samo Ronaldo. Brazilsko čudo je bilo to nešto, taj začin koji je Moratti nužno trebao kako bi Inter postao njegovo životno djelo.
Dječak koji je zaludio cijeli Brazil
Rijetki su nogometaši koji su od malih nogu bili predodređeni da postanu najveći. On je bio taj. Kao klinac od 12, 13 godina toliko je odskakao od vršnjaka da nisu bile rijetke utakmice na kojima bi zabijao po 10, 11 golova. Legendarni Jairzinho, član one čuvene postave Brazila koja se 1970. prošetala do svjetskog zlata, odveo je nevjerojatnog klinca u Cruzeiro, a ono što se događalo u sljedeće dvije godine bilo je nešto veličanstveno i raritetno u svijetu nogometa.
Ronaldo je u samo jednoj profesionalnoj sezoni (1993./94.) toliko raspametio čitavu državu da je, neovisno o klupskoj pripadnosti, cijeli Brazil bio zaluđen dječakom od 17 godina. Kako je dominirao u mlađim kategorijama tako nije imao pravu konkurenciju ni kad je kao dječak stigao među odrasle muškarce. Maradonina tehnika i lucidnost, Peleova brzina i kontrola lopte te Cruyffova taktička potkovanost i inteligencija. Sve je to imao Ronaldo, savršen nogometaš, rođen da bude najbolji ikad.
Pele, škrt na pohvalama i zaljubljen u svoju veličinu, prvi je put za nekoga rekao da je njegov legitimni nasljednik i da može postati bolji od njega. Bio je to ogroman pritisak na dječaka koji još nije bio punoljetan. Mnogi bi pod teretom očekivanja puknuli, a Ronaldo je samo nastavio raditi ono što je najbolje znao. Možda i ključan trenutak koji je od njega stvorio famu dogodio se na derbiju Cruzeira i Sao Paula. Cruzeiro je zabio šest golova velikom rivalu, a Ronaldo je pet puta tresao mrežu.
"Ovo što sam upravo vidio bilo je nešto nevjerojatno. Nikad nešto slično nisam vidio. Ovaj mladić je fenomen", kazao je legendarni Cafu, u toj utakmici desni bek Sao Paula koji je vjerojatno, iako je izgubio utakmicu, s užitkom promatrao nasmijanog mladića kako na nogometnom terenu radi nešto što nitko nikad nije radio.
Bio je to tek početak. Ronaldo je do tada prosječni Cruzeiro s 44 gola u 47 utakmica odveo do dva trofeja i natjerao izbornika Brazila Carlosa Alberta Parreiru da ga pozove na SP u Americi. Čitava nacija je željela vidjeti čudesnog mladića u vrhu napada kako nakon 24 godine vraća Brazilu ono što je svaki stanovnik te zemlje smatrao da mu pripada - naslov svjetskog prvaka. U pomalo histeričnu kampanju se uključila čak i majka brazilskog izbornika, ali Parreira je imao drugačije planove. Vjerovao je Romariju i Bebetu, a Ronaldo je učio s klupe. Brazil je postao prvak, a golobradi tinejdžer primio je zlatnu medalju. Tog ljeta je Europa pozvala mladića k sebi.
U Nizozemskoj je stasao, a u Barceloni odrastao
Za 17-godišnjeg Brazilca u redu je čekala sama krema tadašnjeg europskog nogometa. Milan, Inter, Juventus i Ajax, svi su oni željeli dovesti Ronalda. Ipak, mladić je i tada pokazao zrelost koja ga je krasila na terenu. Na preporuku sunarodnjaka Romarija krenuo je njegovim stopama. Odlučio se za najmanje glamurozan klub od svih prosaca. Ronaldo je potpisao za PSV. U Eindhovenu se zadržao samo dvije sezone, ali formativne godine privikavanja na europski nogomet bile su krucijalne za ono što će se dogoditi u ljeto 1996. Nakon što je u svojoj debitantskoj sezoni u Nizozemskoj zabio 35 golova u 36 utakmica, stigao je poziv velike Barcelone koja ga je dovela za 15 milijuna eura.
Premda na Camp Nouu nije osvojio naslov prvaka, nego ''samo'' Kup pobjednika kupova, Kup kralja i španjolski superkup, Brazilac je u dresu Barcelone igrao nevjerojatno. Bila je to čista nogometna čarolija.
"Ronaldo je bio veličanstven. Doveo sam ga iz PSV-a i zajedno smo bili u Barceloni nešto manje od godinu dana. Nije bio s ovog svijeta. Bio je bog, apsolutno veličanstven. Imao je nevjerojatne sposobnosti. Bio je prekrasan mladi sportaš, pun poštovanja i poniznosti. Jako mi je žao što smo skupa radili samo osam mjeseci. Bio je tako snažan, jednostavno je na leđima nosio suparnike i jurio bi pokraj njih. Radio je što god je poželio. On je klasičan primjer moći i vještine'', kazao je tadašnji trener Barce, Sir Bobby Robson.
Ronaldo je u samo jednoj sezoni koju je odigrao za Barcu u 49 utakmica zabio 47 golova, ali još je više impresionirao načinom na koji je igrao. Godine 1996. osvojio je Zlatnu loptu kao najmlađi igrač kojem je to uspjelo i brojni stručnjaci su bili sigurni da će Katalonci s njim u vrhu napada godinama dominirati svjetskim nogometom.
Međutim, već sljedećeg ljeta Brazilac je otišao u Inter i šokirao cijeli nogometni svijet. Nikome nije bilo jasno zašto je to napravio. Inter ga je u ljeto 1997. platio 28 milijuna eura, što je tada bio svjetski rekord.
"U Barceloni me tada nisu dovoljno cijenili. Nakon odlične sezone nudili su mi novi ugovor koji je bio zaista nedovoljan. Stigla je ponuda Intera i odlučio sam je prihvatiti. Ondje su pokazali koliko me cijene jer su mi dali sve što sam htio", nedavno je objasnio Ronaldo odluku koju je donio prije 24 godine.
Kako je Ronaldo postao Il Fenomeno
Moratti je dobio što je želio. Inter je izgubio titulu luzerskog kluba, prestao je biti Milanova druga momčad, a najbolji igrači svijeta željeli su slijediti Il Fenomena. Hegemonija Berlusconija i Milana je gotova. U grad je stigao novi kralj. Barem je tako vjerovao Moratti, posebice u prvoj Ronaldovoj polusezoni u Interu. Crno-plavi su gazili sve pred sobom, a Brazilac je uredno trpao. U prvih 12 utakmica bili su bez poraza i s Juventusom su vodili mrtvu trku za Scudetto. Trener Luigi Simoni izgradio je momčad koja je igrala disciplinirano, brzo, i atraktivno. Ronaldo je bio jedini igrač koji nije imao zadatke u obrani. Njegov jedini posao je bio tempom, snagom i agresijom mrcvariti protivničke obrane.
Ronaldo je došao u ligu u kojoj je bilo užasno teško zabijati golove, driblati i koristiti prostor. Znalo se kako igraju Talijani. Njegov dolazak u Serie A promijenio je cijelu paradigmu talijanskog nogometa, baš kao i ulogu napadača. Bio je prvi vrhunski napadač koji se jednako dobro snalazio na svakom dijelu terena. Nije sidrio u kaznenom prostoru, već je aktivno sudjelovao u igri. Nije samo trpao već je i kreirao. Nije čekao da mu suigrači namjeste šansu, sam ih je sebi stvarao. Došao bi do centra, tražio loptu u noge, a onda bi upalio motore i krenuo. Otud i ona sad već antologijska izjava Siniše Mihajlovića, tada igrača Lazija:
''Krene Ronaldo u kontru, a ja i Nesta sami u obrani.''
Čuvari mu nisu mogli ništa. Nisu ga mogli markirati, nisu ga mogli zonski braniti. Nisu mu mogli baš ništa. Jednog po jednog je činio smiješnima i zabijao je s neodoljivom lakoćom. Dolazak jednog Brazilca u ligu potpuno je promijenio filozofiju načina na koji se desetljećima igralo na Apeninima.
Čudesna pariška noć i 90 minuta čiste nogometne ljepote
U prvoj sezoni u Interu zabio je 25 ligaških golova, ali ipak nije mogao do naslova. Juve je bio prejak, no u jednoj od najboljih individualnih utakmica u povijesti nogometa, u finalu Kupa UEFA-e, Ronaldo je sam srušio moćni Lazio 3:0. Bila je to nepodnošljiva lakoća igranja, a čitav svijet te se noći naklonio genijalcu jer je svjedočio 90 minuta čiste nogometne ljepote.
"Ronaldo je najbolji napadač protiv kojeg sam ikad igrao. Bilo ga je nemoguće zaustaviti. Najgore iskustvo u karijeri bilo mi je igrati protiv njega u finalu Kupa UEFA-e 1998. u Parizu. Bio je nevjerojatan. Više sam puta gledao snimku te utakmice kako bih otkrio gdje sam pogriješio. Izgubili smo 3:0, ali i danas sam uvjeren da ni za što nisam bio kriv. Jednostavno, bio je nezaustavljiv. Toliko je bio brz da smo pokraj njega izgledali kao promatrači", kazao je Alessandro Nesta, legenda talijanskog nogometa te jedan od najboljih braniča u povijesti.
Uništavanje Neste na toj utakmici ostalo je u sjećanju i Zinedineu Zidaneu, u to vrijeme zvijezdi Interu omraženog Juventusa, a kasnije suigraču u madridskim Galacticosima.
''Obožavam Ronalda, ostavio je neizbrisiv trag u nogometu, ali nikad neću zaboraviti ono što je radio Nesti u finalu Kupa UEFA-e 1998. Taj potez uz samu aut-liniju, taj mali dribling, po mom mišljenju definira Ronalda kao nogometaša. Samo nekoliko igrača na svijetu tako nešto može napraviti. Uglavnom su to Brazilci, ali nitko ne može to napraviti tako brzo kao on tu večer. Rođen je s tim genijem u sebi. Nije postojao sustav ili taktika koji su ga mogli zaustaviti. S loptom u nogama trčao je 2000 kilometara na sat. Trčao je brže s loptom u nogama nego većina igrača bez nje.''
Gol koji je postigao za konačnih 3:0 bio je možda i najspektakularniji u cijeloj njegovoj karijeri. Izašao je pred vratara Lazija Luce Marchegianija i s nestvarnom lakoćom ga je slomio, zaobišao i gurnuo loptu u praznu mrežu. Taj potez je kasnije postao njegov zaštitni znak.
"Ronaldo je bio fenomenalan. Dokazao je da je te sezone bio iznad ostalih. Sjećam se njegova pogotka protiv Lazija. Bacio je njihova golmana na leđa a da nije ni dodirnuo loptu. Bilo je to nevjerojatno, ali takve stvari je radio na svakom treningu pa smo mi navikli na to", pričao je Youri Djorkaeff, slavni francuski veznjak i Ronaldov suigrač u Interu.
Premda Inter nije stigao do toliko sanjanog Scudetta, Moratti se nakon te čudesne pariške noći nije previše uzrujavao. Vjerovao je da je to bio samo početak bajke koja će trajati jako dugo. Ronaldo je tog ljeta kao neokrunjeni kralj nogometa stigao u Francusku na Mundijal i vodio Brazil do finala. No, noć prije finalne utakmice protiv domaćina nešto nije bilo u redu. Godinama kasnije slušali smo i čitali brojne teorije, od toga da je imao epileptični napad do toga da je čak bio i otrovan. Kako je kasnije sam priznao, tada su počeli prvi ozbiljni problemi s koljenom, problemi koji će uništiti ili barem skratiti karijeru jednog od najvećih svih vremena. Izbornik Zagallo je želio Ronalda ostaviti na klupi i u vrh napada staviti Edmunda, no najbolji igrač svijeta želio je igrati po svaku cijenu. Očito je pogriješio. Bio je samo sjena igrača koji je prije samo par mjeseci u istom gradu sam pregazio Lazio i donio Interu europski trofej.
Samo su ga ozljede mogle zaustaviti da ne postane najveći ikad
U Milano se vratio ozlijeđen. Dobar dio sezone je proveo na rehabilitacijama, a Moratti je tada već bio zabrinut. Čovjek koji mu je trebao biti smrtonosno oružje postao je žrtva samonametnutog paklenog tempa života. Svi udarci koje je tijekom karijere primio došli su na naplatu. Premda se onako jak i stamen doimao kao nepoderiv stroj, Ronaldo je bio samo čovjek od krvi i mesa. Ozljede su ga uništavale, a bolne grimase zamijenile su onaj prepoznatljiv smiješak koji ga je krasio dok je zabijao. Također, i navijači su počeli gubiti strpljenje. Nitko nije znao što se točno događa s Brazilcem i sve češće su padale optužbe da ga ozbiljan nogomet više ne zanima, da umjesto na travnjaku igra po noćnim klubovima i da mu je Moratti pružio poseban tretman.
Nakon što je propustio gotovo cijeli prvi dio prvenstva, vratio se u proljeće 1999., ali bio je daleko od prave forme. U derbiju protiv Milana dobio je crveni karton zbog udaranja Roberta Ayale, a nakon golijade protiv Leccea od 6:0, kad je napokon zabio gol, ono isto koljeno je opet popustilo. Propustio je pola godine, a onda se vratio 12. travnja 2000.
Bilo bi bolje da nije jer se povijest nogometa mogla sasvim drugačije pisati.
"Ronaldo je bio moj heroj. Bio je najbolji napadač kojeg sam ikada vidio. Bio je toliko brz da je mogao zabiti ni iz čega, a s loptom je mogao ono što nije mogao nitko", kazao je Lionel Messi.
Kad GOAT to kaže, onda je valjda to tako.