"MEDALJA je oduvijek bila cilj naše reprezentacije. Taj teret nosim još iz igračkih dana. Od prvog dana na klupi reprezentacije naglašavam da uvijek moramo ići po medalju. I to ne bilo koju, već zlatnu. Ako nam netko na parketu pokaže da je bolji, svaka mu čast. Znam da svima djeluje da su Amerikanci nedodirljivi, ali svojevremeno sam rekao svojim igračima: 'Netko će ih pobijediti, zašto to ne bi bila Srbija?' Time sam im jasno dao do znanja o čemu razmišljam.''
Sale Đorđević ovo nije izjavio ponesen euforijom nakon demoliranja jake Italije na SP-u u Kini. Izbornik Srbije tu je izjavu dao još u veljači, kad su Amerikanci najavljivali da na Mundobasket dolaze sa svim najjačim što imaju.
Tada su se Đorđeviću smijali, ali danas mu se više nitko ne smije. Amerika je ranjiva i pobjediva, to je dokazala utakmica s Turskom, dok Srbija izgleda moćno, igra prekrasnu i ubojitu košarku i s pravom je mnogi vide kao prvog favorita za titulu svjetskog prvaka.
Može li se to dogoditi? Amerikanci su u Kinu došli skupljeni zbrda-zdola, uz otkaze čak 39 igrača, ali čak i u toj postavi imaju moć za naslov prvaka. Međutim, Srbija zasad izgleda kao najozbiljnija momčad turnira i možda je vrijeme da nakon tri srebra (SP 2014., OI 2016. i EP 2017.) dođe do svjetske krune, koju je posljednji put osvojila 2002. u Indianapolisu, tada pod imenom SiCG.
Srbija je u Kinu stigla u strašnom naletu. Reprezentacija Saše Đorđevića odigrala je deset pripremnih utakmica i zabilježila je svih deset pobjeda. Pri tome je pobjeđivala jake rivale. Italija je pala dva puta, Litva također, a Grčka, Finska i Francuska po jednom. Dominacija se nastavila i na Mundobasketu. Angola je zaleđena na -46, Filipini na -59, a jaka Italija, koja je u Kinu došla s dva NBA igrača i napunjena visokim ambicijama, izgubila je samo 15 razlike. Kažemo "samo" jer da Srbi u posljednjim trenucima nisu povukli ručnu, mogli su otići i preko 30.
Dođe li do velikog dvoboja Srbije s Amerikancima (u polufinalu ili finalu), nećemo pogriješili ako u najavi damo prednost Orlovima. U mečevima dvije podjednako dobre ekipe, često će na kraju pobijediti ona kojoj je sport puno više od odrađivanja. Srbija je jača od Amerike upravo u tom elementu. Srbima košarka i njihova reprezentacija nisu zajebancija, njima je to smisao života.
Postoji šest razloga zbog kojih mogu uzeti zlato.
KULT KOŠARKE I KULT REPREZENTACIJE
Srbi sami sebi tepaju da su zemlja košarke i potpuno su u pravu. U Srbiji je kraljica igara više od sporta, košarka je za njih religija i zato ne čudi da su danas tu gdje jesu. Srbi, za razliku od Hrvata, nisu dopustili da im se otme košarka. Da budemo načisto, i u Srbiji, kao i u svim zemljama nastalim raspadom bivše države, kriminal je na velika vrata ušao u sport. Ljudi s margine društva rat i poraće iskoristili su za bogaćenje, a sportski klubovi bili su im idealna platforma za pljačku.
Međutim, Srbi svoju košarku nisu dali. I kod njih se u klubovima događa svašta, pojedinci mutne prošlosti premreženi političkim vezama ušli su u klubove, ali navijače s tribina nisu uspjeli potjerati. I dok se u Hrvatskoj za finale prvenstva države između Cedevite i Cibone (s iznimkom ove sezone) po obližnjim kafićima u blizini Draženova doma besplatno dijele karte, samo da bi nekoga bilo na tribinama, u Srbiji deset tisuća fanatičnih navijača uživo gleda svaki derbi između Zvezde i Partizana, a još pamtimo reakciju zbunjenih košarkaša CSKA i Barcelone kad su u Euroligi doživjeli atmosferu beogradskih tribina.
Kad je u pitanju reprezentacija, Srbi su sposobni sve osobne animozitete ostaviti po strani i staviti se u službu momčadi. Đorđević i Danilović, godinama suigrači u Partizanu i reprezentaciji, dugo vremena nisu razgovarali, no kad bi izašli na parket, uništavali su u tandemu. Vjerojatno i danas u reprezentaciji Srbije postoji manje ili više taštine, jer sve su to ljudi od krvi ili mesa, ali bilo kakva iščašena ponašanja i stavljanje pojedinca ispred kolektiva strogo su zabranjeni.
Uoči polufinala Eurobasketa 2017. protiv Rusije potporu reprezentaciji došli su u Istanbul dati Duda Ivković i Željko Obradović. Dvojica možda i najboljih europskih trenera svih vremena stajali su pokraj klupe dok je Đorđević svojim igračima davao upute. Stajali su, slušali i šutjeli. Kao što njima nije bilo ispod časti dati podršku svom mlađem kolegi, tako ni Đorđević nije smatrao da je problem poslušati pokoji savjet od dvojice ljudi koji su pisali povijest košarke. Ali sve je ostalo u zadanim okvirima forme. Niti su Duda i Žoc po medijima drvili kako bi oni bolje vodili reprezentaciju, niti je Đorđević njihov dolazak smatrao uvredom. Kad je Jugoslavija 1970. bila prvak svijeta, izborniku Ranku Žeravici mentor je bio otac jugoslavenske košarke Aca Nikolić, a Profa je nadgledao i Božu Maljkovića na Final Fouru u Münchenu 1989. kad je Jugoplastika uzela svoju prvu europsku krunu.
Tako se to radi.
SALE ĐORĐEVIĆ
Srbija je prije dvije godine na Eurobasket u Tursku otišla praktički s C momčadi, pa se netom prije početka turnira čak i u poslovično košarkaški prepotentnoj Srbiji osjetila panika. Oni najoptimističniji su zašutjeli, pesimisti su najavljivali debakl izmasakrirane i zbrda-zdola sakupljene Đorđevićeve ekipe, a realisti i objektivni promatrači bili su zabrinuti. Realno, previše je tu bilo izostanaka da bi itko normalan mogao očekivati ozbiljan rezultat, bez obzira na to što si je Srbija tepala da je zemlja košarke. Sale Đorđević bio je veliki igrač, ali je i čovjek užasno velikog ega i teškog karaktera. Temperament izbornika Srbije nije mogao mirno podnijeti da gleda kako se pola Srbije sprda s reprezentacijom koju vodi na Europsko prvenstvo.
''Vodim 12 najboljih igrača koji u ovom trenutku žele igrati za reprezentaciju, a nisu ozlijeđeni. Naša dužnost, ali i velika želja je da idemo na medalju. To ćemo, budite sigurni, i napraviti'', rekao je Đorđević neposredno prije odlaska u Istanbul i šokirao dobar dio košarkaške javnosti.
Pojma nemamo je li Đorđević zaista vjerovao da će u odsutnosti Miloša Teodosića Bogdan Bogdanović izrasti u lidera momčadi i vjerojatno najboljeg europskog beka šutera. Samo izbornik Srbije zna je li blefirao kad je uvjerio Gudurića, Birčevića i Milosavljevića da su za njega oni najbolji na svijetu, ali ti momci su taj turnir upravo tako odigrali i tako osakaćena Srbija bila je nadomak zlata. Da Goran Dragić nije odigrao utakmicu života, tako bi i bilo.
Đorđević je u intimi svoja četiri zida vjerojatno divljao i razbijao sve što mu je došlo pod ruku, ali nikakvu malodušnost prema svojim igračima nije pokazivao. Očajavao nije, dao je do znanja tim momcima da im vjeruje i umjesto da je gubio vrijeme padajući u defetizam, radio je na alternativnim rješenjima. Kao klupski trener, Đorđević se ne može pohvaliti nekim velikim rezultatima. Vodio je Milano, Benetton, PAO, Bayern, a sad je trener bolonjskog Virtusa. Samo se u Bayernu zadržao dulje od jedne sezone, ali s reprezentacijom Srbije napravio je čudesne stvari. Nakon što je reprezentacija koju je vodio Duda Ivković na Eurobasketu u Sloveniji podbacila, priliku je dobio Đorđević i u sljedeća četiri velika natjecanja Srbiju je odveo u tri finala i jedno polufinale.
Sale Đorđević možda nije vrhunski klupski trener, no živući je dokaz teze da su vođenje kluba i reprezentacije dva različita posla. Đorđević je relativno mlad trener, ali njegovi ga igrači obožavaju. Gotovo cijela reprezentacija Srbije pripada generaciji koja je zbog Đorđevića počela igrati košarku, a on taj status nikad nije zloupotrijebio tupeći o tome kako se igralo u njegovo vrijeme, nego se maksimalno prilagodio svojim igračima. Za njega je svaki pojedinac bitan i svatko od njih dobit će svoju priliku da se osjeća dijelom reprezentacije. Đorđević tim pristupom na neki način ruši košarkaške zakonitosti jer gotovo svaki trener skraćuje rotaciju kako turnir odmiče, a on radi upravo suprotno. Za njega nema nedodirljivih i najveća će zvijezda završiti na klupi ili izvan reprezentacije ako iskoči od dogovorenog. Pitajte Bogdanovića, Raduljicu, Micova, Nedovića ili Kalinića je li to točno.
ATMOSFERA
Milan Mačvan je prije dvije godine uoči odlaska na Eurobasket u Istanbul rekao kako je Đorđević njihov ''duhovni vođa s luđačkom energijom'' i kad ti čovjek kojeg si obožavao pokaže da vjeruje u tebe više nego što možda vjeruješ ti sam, onda nije ni čudno da su ti igrači spremni izginuti za svog trenera. Navedimo i primjer Vladimira Štimca koji je tada u Besiktasu bio odigrao fantastičnu sezonu, a u toj reprezentaciji nije mu bio nikakav problem sjediti na klupi, mahati ručnikom i biti spreman na mrvice.
''Trebamo pustiti momke da se sami bore, bez pritisaka medija i javnosti. Zlato? Ja bih to najviše volio. Da mi netko kaže 'Bit ćemo prvaci svijeta, ali ti ćeš riknuti', rekao bih da nema nikakvih problema. Znam da to zvuči loše, ali ja, eto, to toliko volim'', rekao je prije dva tjedna taj isti Štimac, koji uopće nije u momčadi, ali eto, čovjek bi dao život samo da Srbija osvoji zlato.
Da je atmosfera u reprezentaciji Srbije idealna govore i izjave samih igrača koji su nedavno otkrili kako se na grupnim chatovima već mjesecima dopisuju, hrabre i nabrijavaju na to zlato. Jedino ih ono zanima.
Kad je Đorđević prije dva mjeseca iznenađujuće otpisao Nikolu Kalinića i Nemanju Nedovića, samo se jedan dan o tome pričalo i pisalo. Nitko nije dovodio u pitanje odluku izbornika. Baš kao ni prije pet godina kad je zbog bacanja ručnika iz reprezentacije Đorđević izbacio Vladimira Micova. Micov i Kalinić su bolji igrači od Simonovića ili Birčevića na trici i bili bi fantastična pojačanja za reprezentaciju, ali je Đorđević procijenio da mu je važnija harmonija u ekipi nego klasa više na parketu ako će s njom biti problema. Košarkaška Srbija se čudila, ali je mirno prihvatila odluku izbornika i stala je uz njega i momčad. Jer im vjeruje, a ta vjera te simbioza nacije i reprezentacije često znaju biti taj jezičac na vagi koji presudi kad se lomi utakmica. Sjetimo se nogometne reprezentacije Hrvatske u Rusiji prošlog ljeta.
SUSTAV
Nakon što je Srbija doživjela nekoliko rezultatskih podbačaja u nizu (OI 2004., EP 2005., SP 2006. i EP 2007.), za kormilo reprezentacije sjeo je iskusni stari lisac Dušan Duda Ivković. Čovjek koji je vodio najbolju neameričku momčad svih vremena, onu jugoslavensku u predziđe rata, pristao je preuzeti Srbiju samo ako mu Savez ispuni jedan, ali ključni uvjet. Ivković je zahtijevao da sve reprezentacije, od one kadetske do seniorske, moraju trenirati i raditi po istom sustavu. Onom koji je on odredio. Rezultat toga bilo je srebro na EP-u 2009. i reprezentacija koju je 2013. u nasljeđe ostavio Saši Đorđeviću, a koju ovaj prema istim postulatima vodi i danas.
Zbog sustava kakav u svijetu imaju možda još samo Litvanci, Srbiji nije preveliki hendikep ako na natjecanje ode bez neke velike zvijezde. Svaki klinac koji u Srbiji igra košarku zna kako će je igrati i što se od njega očekuje, tako da mu nije preveliki problem uskočiti i napraviti svoj dio zadatka kad okolnosti to zahtijevaju. Dojma smo da Đorđević može, ako mu zatreba, pozvati nekog s hakla, a ovaj će odraditi korektnu rolu. Takav luksuz nema nitko osim Srbije i on će biti velika prevaga na strani Orlova dođe li do očekivanog dvoboja s Amerikancima. Gregg Popovich je veliki košarkaški mag, jedan od najvećih trenera u povijesti košarke, ali legenda Spursa u manje od dva mjeseca teško može s ovim što ima stvoriti nešto što Đorđević stvara već šest godina i za što je imao najbolje moguće temelje.
IGRAČKA KLASA
Nisu Srbija samo Nikola Jokić, Bogdan Bogdanović i Nemanja Bjelica. Njih trojica su elitni igrači, svjetska krema, ali Đorđević ima na raspolaganju i niz sjajnih igrača srednje klase, takozvane igrače zadatka. Velika prednost Srbije u odnosu na konkurenciju na ovom turniru je polivalentnost velikog broja igrača u igri u oba smjera. Mnogi od njih imaju sposobnost pokrivanja više protivničkih igrača u fazi obrane, a centarska širina rostera je bez konkurencije najbolja na ovom SP-u.
Đorđević je u Kinu poveo čak četiri prave petice (Jokić, Marjanović, Milutinov i Raduljica) te ukupno šest igrača iz visoke linije, premda je uobičajena praksa da se vodi kombinacija sedam malih i pet visokih.
Đorđeviću se odlazak na veliki turnir s četvoricom centara već jednom isplatio, a ovaj put može birati tko će koju ulogu imati i to može miksati tijekom utakmice. To se vidjelo i na ovom turniru jer Jokić puno više asistira i gradi igru nego što poentira. Raduljica i Milutinov bi u gotovo svakoj reprezentaciji na ovom SP-u imali mjesto u prvoj petorci, u Srbiji su tek treća i četvrta opcija.
Bjelica može odgovoriti zahtjevima od playa do krilnog centra, Bogdan Bogdanović je vjerojatno najbolji bek šuter na turniru, Jović igra strašnu obranu, a i šuterski je raspoložen, a Đorđević ima i luksuz da na klupi ima još niz igrača koji mogu adekvatno odgovoriti u svim rotacijama. Problem bi mogao biti izostanak Milosavljevića pa će tu Gudurić morati iznijeti velik dio tereta u obrani, a bek Memphisa čini se kao najslabija karika reprezentacije Srbije.
KONKURENCIJA I ŽDRIJEB
Srbija bi morala iskoristiti činjenicu da je jedina od favorita došla bez nekog dramatičnog izostanka i da joj je ždrijeb omogućio da do polufinala dođe praktički s pola gasa.
Amerikanci su na turnir došli bez 40 najboljih igrača, da je Španjolcima prošao zenit pokazala je prije dvije godine Slovenija, Francuska ima niz dobrih pojedinaca, ali nema trenera i sustav, a Litva ima sustav, ali samo to, bez prevelike klase na parketu. Grci su opasni, strašno opasni, ali igraju na krilima Giannisa Antetokounmpa, a Aco Petrović je dokazao da se i grčku zvijer može pripitomiti i ukrotiti. Australija je došla bez Simmonsa, a Down Under još pamti onih -26 iz polufinala Rija prije tri godine protiv Srbije. Svi ostali, čak ni opasni Turci, ne bi smjeli biti pretežak zalogaj za Srbiju.
Što se tiče ždrijeba, Srbija i Španjolska su svrstani u puno slabiji i prohodniji dio ždrijeba nego Amerikanci: Poljska, Venezuela, Argentina, Rusija, Španjolska, Portoriko, Srbija i Italija. Prve četiri navedene reprezentacije čine jednu skupinu drugog kruga, a iduće četiri drugu. Po dvije reprezentacije iz svake skupine idu u četvrtfinale u kojem se međusobno križaju. Pobijedi li Srbija Portoriko i Španjolsku, osvojit će prvo mjesto u skupini i ići će na drugoplasiranog iz skupine u kojoj će igrati Poljska, Venezuela, Argentina i Rusija. Čak i ako Srbija bude druga, bio bi debakl za nju da ne izbori polufinale u takvoj konkurenciji.
Što se tiče onog drugog dijela ždrijeba, tamo su Amerikanci, Turci, Litvanci, Australci, Grci, Brazilci, Francuzi i Dominikanci.
Zaista, ni približno nije ista razina kvaliteta gornjeg i donjeg dijela ždrijeba i dojma smo da se na putu do očekivanog finala između Srbije i reprezentacije SAD-a prije mogu poskliznuti Ameri i na Srbe otići već u polufinalu.