"Mrtvi, nemate pojma što propuštate"

Tog 10. svibnja 1987. na mitskom San Paolu sve je bilo spremno za dan kad će se pisati povijest. Bilo je sunčano popodne, a ligašku utakmicu igrali su Napoli i Fiorentina. Na tribinama nije bilo mjesta ni za lijek. Ljudi su doslovno visili s bandera, stupova, semafora i svega onoga na što su se mogli popeti, samo da budu dio nogometne povijesti.

 

Valjda ''milijardu'' temperamentnih Napolitanaca tog je prekrasnog proljetnog dana u trenutku zaboravilo na sve brige koje ih tište, na siromaštvo, na bijedu, na prezir bogatog Sjevera ''Čizme''. Svi životni problemi nestali su kao mokrom krpom prebrisani i jedino je važan bio epilog onoga što će se dogoditi nakon 90 minuta igre na San Paolu.

 

Mali Napoli za prvi naslov prvaka Italije protiv Fiorentine trebao je bod kako bi i matematički osigurao titulu. Prvi naslov prvaka za Napoli, prvi naslov za bilo koji južnjački klub (Cagliari je bio prvak 1970., ali dolazi sa Sardinije, a najjužniji grad koji se dotad mogao pohvaliti titulom prvaka bio je Rim).

 

Kad je Napoli poveo golom Andree Carnevalea, tribine su proključale. Sve je bilo spremno za ludo i neobuzdano slavlje. Ipak, prekrasnim pogotkom iz slobodnjaka izjednačio je mlađahni Roberto Baggio. Nervoza je zavladala San Paolijem. Međutim, do kraja utakmice rezultat se nije mijenjao. S posljednjim sučevim zviždukom Napulj je eruptirao poput Vezuva, a Napolitanci, inače gorljivi katolici, u tom su trenutku zaboravili na sve postulate Katoličke Crkve. ''Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene'', taj kanon kršćanstva tog je dana za stanovnike Napulja prestao važiti. Nije ih bilo briga hoće li gorjeti u paklu, jer oni su dobili novog Boga, a njemu je ime bilo Diego Armando Maradona.

 

Pisati o Diegu iz današnje perspektive, s pozicije nekog tko ga je imao priliku gledati kad je bio jako mali, užasno je teško. Naravno, sjećam se dobro te Napolijeve titule, kao što se još bolje sjećam Božje ruke i prvog čuda koje je Mali zeleni izveo godinu dana ranije u Meksiku. No u to vrijeme Maradona mi je bio, baš kao i svim Napolitancima, neka vrsta božanstva, totem i ikona. Stav o Maradoni gradio sam manje na temelju viđenog i racionalno analiziranog, a više na iracionalnim podražajima bliže okoline i utjecaja medija koji su već tada od Diega napravili mit. O najvećem svih vremena.

 

 

Iako će svatko od nas, barem nekad, u ekstazi, u euforiji nakon neke utakmice, nakon nekog genijalnog poteza, gola, koša, voleja, što god, naprečac bubnuti: "e, on je najbolji svih vremena", ako samo malo stanemo na loptu i razmislimo shvatit ćemo da smo upravo izrekli golemu glupost. Jer pokušajmo biti ozbiljni i racionalni, pokušajmo ne upadati i sami u zamke pojedinačnih afiniteta i osobnih sklonosti, pokušajmo zanemariti iracionalnu simpatiju i još iracionalniju antipatiju. Ako sve to učinimo, složit ćemo se da je odabir nekoga kao najboljeg svih vremena u poslu koji obavlja ili je obavljao zapravo jedna totalno glupa i deplasirana rabota.

 

Nemoguće je na egzaktan način utvrditi je li itko u svom poslu najbolji svih vremena. Posebno ne u sportu (Michael Jordan je izuzetak koji potvrđuje pravilo). Mijenjaju se trendovi, prolaze godine, desetljeća, stoljeća. Neke stvari krupnim koracima grabe naprijed i nema smisla uspoređivati razdoblja. Jedinstvene formule ili logaritma za izračunavanje parametara uspješnosti kroz godine nema, niti će ga ikad biti. Postavimo li grupici nogometnih navijača različitih dobnih skupina zadatak da izaberu najvećeg svih vremena, prije ćemo svjedočiti žučnoj raspravi koja lako može prerasti u fizički sukob, nego što ćemo dobiti ime pobjednika. Pele, Di Stefano, Best, Cruijff, Ronaldo, Ronaldinho, Zidane, Messi, Cristiano Ronaldo... Svatko će gurati svoga favorita i imati argumente s kojima će krvlju ako treba braniti svoj izbor. I to je normalno. I baš zato su te generalizacije i gradiranja dekada pogrešni. Jer pobjednika nema niti ga može biti.

 

 

Za procjenjivanje ostavštine i karijere nekih ljudi potreban je širi povijesni kontekst, a Diego Armando Maradona je upravo jedan od takvih. Jer ono što je Mali zeleni napravio te 1987. za Napulj i za cijeli jedan dio Italije, potlačen, prezren i odnarođen, velika je stvar.

 

I zato, kad Napolitanci kažu da je Diego najveći i da od njega većeg nema, nemamo druge nego da im vjerujemo.

 

Ono što je on učinio za taj grad i za tu zajednicu, puno je važnije od nekakva naslova prvaka ili ikojeg drugog sportskog uspjeha. Diego je bio napuljski Matija Gubec, Robin Hood, Mesija koji ih je poveo u ''seljačku bunu'', u nogometnu revoluciju koja je prvi put u povijesti južnjačkoj sirotinji dala za pravo da bogataškom sjeveru s prezirom i guštom pokaže srednji prst. 

 

Kad je 1984. Maradona iz Barcelone za tada rekordnih 12 milijuna dolara prešao u Napoli, bila je to svjetska senzacija. Najveći nogometni genij svog vremena (a možda i svih vremena) zamijenio je glamur i neonska svjetla Katalonije siromašnim jugom Italije kako bi postao ''one man team'' provincijskog kluba koji dotad u cjelokupnoj klupskoj povijesti nije postigao zaista ništa vrijedno pažnje.

 

U dvije godine igranja na Camp Nouu, Diego je često pokazao zašto je najveći na svijetu, no karijeru u Barceloni obilježio je stravičan lom noge za koji je zaslužan ''mesar iz Bilbaa'' Andoni Goikoetxea Olaskoaga. Za katalonskog diva Maradona je tijekom dviju sezona odigrao samo 36 utakmica (zabio je 22 gola) i jasno je bilo da je promjena sredine nužnost.

 

 

Italija je u to doba bila nogometna meka. Sve što je vrijedilo stizalo je na Apenine i Serie A s pravom je nosila titulu nogometnog NBA-a. ''Čizma'' je bila logična buduća destinacija za Diega, ali Maradona je šokirao cijeli nogometni svijet kad je umjesto Juventusa, Rome, Milana ili Intera, odabrao maleni Napoli.

 

Kad su Napolitanci shvatili da je san postao java i da nogometni Bog zaista dolazi u gradić podno Vezuva, grad je poput obližnjeg vulkana proključao. Već na predstavljanju Maradone na San Paolu natiskalo se rekordnih 75 tisuća ljudi, a grad je zahvatila nenormalna euforija.

''Spasitelj je došao! Mesija je stigao! Koga briga imamo li vrtiće, škole, bolnice, staračke domove, kanalizaciju, vodu, struju, stižu li plaće i mirovine na vrijeme, sve je nevažno. Sada kad imamo Maradonu.''

 

Tako su nekako zvučali komentari lokalnih novinara koji su svojim zapaljivim naslovima samo dodatno podizali ionako proključalu temperaturu u gradu.

 

Navijači Napolija jedni su od najfanatičnijih na svijetu i nije im puno trebalo da im razum preplave emocije te da naveliko započne priča o naslovu prvaka. Međutim, osvajanje titule već prve sezone bila je nemoguća misija. Nogomet je kolektivni sport i koliko god pojedinac bio genijalan, sam ne može učiniti puno toga. 

 

Prve sezone Napoli je osvojio ''tek'' osmo mjesto, što je navijačima bio neuspjeh, ali objektivno, s obzirom na kvalitetom limitiranu momčad, u jakoj konkurenciji Serije A bio je to vrlo dobar rezultat.

U međuvremenu Maradona je sam samcat doveo Argentinu do naslova prvaka svijeta u Meksiku, a navijačima je to bila još jedna potvrda da to može učiniti i s njihovim klubom. Jer ako je sam mogao dovesti Gaučose do vrha svijeta, zašto ne bi Napoli do vrha Italije.

 

Međutim, Maradona je u Argentini imao ono što u Napoliju nije dobio. Imao je korektne sekundante. Burruchaga, Valdano, Pascoli, Brown, Batista… Možda nisu bili nogometna elita, ali jako dobro su znali što im je posao – biti na usluzi Diegu i za njega odrađivati prljavi posao kako bi Mali zeleni mogao, kad mu se prohtije, isporučivati "doze nogometne čarolije".

 

 

Uprava Napolija pouku je donekle shvatila, ali ne previše ozbiljno. Iz Udinesea je to ljeto došao Andrea Carnevale, solidan napadač, ali ništa više od toga. I to je bilo to. Uoči početka sezone 1986/87. Napolijeva svlačionica nije imala nijednog reprezentativca Italije, ali ni stranca – osim čarobnog Argentinca. I s takvom bizarnom momčadi Maradona je morao osvojiti naslov.

Na golu su bili Claudio Garella i Rafaele Di Fusco. Iskreno, jeste li ikad čuli za ovaj dvojac?

 

U zadnjem redu bili su Giusseppe Bruscolotti, Moreno Ferrari, Alessandro Renica, Giuseppe Volpecino, Tebaldo Bigliardi, Antonio  Carannante i tada još golobradi tinejdžer Ciro Ferrara.

Ako je obrana bila smiješna, što onda reći za vezni red, u kojem su glavnu riječ imali Salvatore Bagni, Fernando De Napoli, Francesco Romano, Ciro Muro, Luigi Caffreli i Constanzo Celestini. Genijalno!

 

U napadu, uz Maradonu i Carnevalea, zadaću da puni protivničke mreže imao je Bruno Giordano. Vjerujemo kako vam je ovo ime zazvonilo u glavi, ali nije riječ o renesansnom filozofu kojeg je katolička inkvizicija spalila kao heretika 1600., nego o talijanskom nogometašu o kojem danas ništa ne znaju mlađi navijači Napolija.

 

 Okružen takvom ''družinom od vješala'', Maradona je morao napraviti nemoguće – srušiti nikad jači Platinijev Juventus, Contijevu i Ancelottijevu Romu, Breigelovu i Elkjaerovu moćnu Veronu te probuđenog diva Milana, u koji je novi šef Silvio Berlusconi ulupao milijarde lira.

 

Čudo se dogodilo, Napoli je izgubio samo tri utakmice u sezoni i titula prvaka stigla je Napulj.

Grad je tjednima bio u kaosu. Vladalo je izvanredno stanje i Napulj je podsjećao na New Orleans tijekom Mardi Grassa. Ništa nije radilo u gradu osim kafića. Grad nije spavao, samo se slavilo. Nedugo nakon osvajanja naslova, u Napulju su održani lokalni izbori, a da se nekim slučajem kandidirao za gradonačelnika, Maradona bi uvjerljivo pobijedio jer je više od 30 tisuća Napolitanaca zaokružilo njegovo ime. 95 posto muške djece rođeno u to vrijeme dobilo je ime Diego, a vrhunac ludila bio je ogroman grafit koji je jednog jutra osvanuo na lokalnom groblju, a bio je jasna poruka umrlima:

 

''Mrtvi, nemate pojma što propuštate!''

 

Tri godine kasnije u Napulj je stigao i još jedan trofej prvaka, i to u konkurenciji najjačeg Milana u povijesti, predvođenog ubojitim nizozemskim trojcem Rijkaard – Gullit – Van Basten, a 1989. Napoli je osvojio i jedini europski trofej u povijesti – Kup Uefa.

 

Tih godina Napulj bio Maradonin grad, a da je to zaista bio tako pokazala je i polufinalna utakmica SP-a u Italiji 1990. Sudbina je htjela da se Argentina i Italija susretnu upravo u Napulju, a više od pola stadiona navijalo je za Maradonu. Italija je izgubila nakon penala, no nitko na stadionu nije bio tužan. Napulj te večeri nije mogao izgubiti.

 

Ti Talijani nisu navijali protiv svoje domovine, nego im je samo bilo drago radi čovjeka zbog kojeg su prvi i jedini put u nogometnoj povijesti postali veliki i važni. Kao nikad prije, ali i nikad poslije.