NAJČITANIJE IZ 2017. Ovo je tekst koji ste otvorili više od 350 tisuća puta

 

Razočarao vas je Bruno Kovačević prijenosima mečeva iz Wimbledona. Griješio je i s imenima igrača i s pravilima igre. Tako smo doznali da bi osvajanje trećeg seta za Marina Čilića koji vodi 2:0 moglo biti važno za ishod meča, obavijestio nas je i kako je Čilić u 2. kolu svladao Argentinca Leonarda Mayera, no Čilić je zapravo izbacio Nijemca Floriana Mayera, Andyja Murraya proglasio je engleskim tenisačem, nije znao pravila hawk-eyea, Querreya je u jednom meču nazivao Kvori, Kveri, Kviri i Kuori...

 

 

Oduševio vas je Mandžukić koji je s ozljedom leđa i krvavog lica odigrao utakmicu Juventusa i Lazija (2:0). 

 

 

Luka Modrić najavio je da mu je želja za 2017. godinu osvojiti Primeru, a kada je to uspio, onda se s njim našalio klupski službenik koji mu je rekao da trofej neće moći podići odmah, već tek iduće sezone. Od delirija do depresije...

 

 

"Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna."

 

 

Ivica Olić karijeru je završio ispadanjem u drugu ligu, a to je zanimalo skoro 240 tisuća čitatelja Indexa.

 

 

Prvi put je ovako otvoreno Draženova majka progovorila o djevojci s kojom je bio u vezi u trenutku smrti.

 

 

Wimbledon je bio jedan od sportskih događaja godine, Hrvatska je prvi put od Goranove 2001. imala predstavnika u finalu, ali je spektakl i meč s Federerom upropastila Marinova ozljeda stopala.

 

 

Ubojstvo crnogorskog vratara Gorana Lenca na treningu.

 

 

Dok je Dalmacija gorjela, nije se gledalo na to tko je navijač Hajduka, a tko Dinama, Rijeke, Osijeka. Svi su bili jedno. Članak o navijačkoj podršci vatrogascima otvoren je više od 300 tisuća puta.

 

 

Komentar urednice Index Sporta, Dee Redžić, na Modrićevu izjavu tijekom svjedočenja na suđenju Zdravku Mamiću da se ne sjeća kada je debitirao za Hrvatsku. Ta izjava kazala je puno o hrvatskoj reprezentaciji i kapetanu koji se nije mogao sjetiti datuma svog debija i utakmice koja se ne zaboravlja. Zamuckivanje zvijezde Reala i jednog od najvećih hrvatskih nogometaša u povijesti u osječkoj sudnici jedan je od najupečatljivijih trenutaka protekle godine.

 

INDEXOVI NOVINARI BIRAJU SVOJ NAJVAŽNIJI TEKST GODINE 

 

 

Ni u jednom drugom sportu najbolji na svijetu, i to najbolji skoro cijelo desetljeće, nije bio izložen kritikama kao on. Može izgubiti i sljedećih pet finala od Golden Statea, ali to nikako neće umanjiti njegova individualna dostignuća u sportu i lovu na "duh iz Chicaga" te utjecati na činjenicu da je već sad jedan od najboljih koje smo imali priliku gledati.

NOVA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA - ZAŠTO GLEDAMO DRUGE KAKO IGRAJU VIDEOIGRE - Luka Marušić 

Zašto pratimo esport, odnosno, "gledamo druge kako igraju videoigre?" Zabavlja nas, učimo, dajemo priznanje onim najboljima među nama i dijelimo emocije. Nije važno radi li se o KuroKyovim suzama kada je osvojio The International ili o Fakerovima kada je izgubio Worlds. Niti radi li se o StarCraftu ili Counter-Strikeu. Esport bez obzira na sve sumanute brojke i dalje sadržava one iskonske vrijednosti. One kojima nas je naučio sport, a u posljednje vrijeme smo ih svi skupa pomalo zaboravili.

STVARANJE CONNORA MCGREGORA Od vodoinstalatera do milijunaša u tri godine - Ivan Gojčeta 

2017. bila je prijelomna za MMA koji je, zahvaljujući Conoru McGregoru ušao u mainstream. UFC-ova zvijezda definitivno je obilježila sportsku godinu iza nas.

Još prije godinu dana mnogi nisu vjerovali da će MMA prvak doista debitirati u boksačkom ringu protiv neporažene legende Floyda "Moneyja" Mayweathera, koji se iz mirovine vratio samo zbog "meča desetljeća", koji mu je bio 50. u karijeri. Bilo je jasno da McGregor nije imao velike šanse, ali nadmašio je očekivanja brojnih analitičara i izdržao deset rundi u "meču od 100 milijuna dolara", od kojeg su obojica zapravo zaradila puno više.

Cijela predstava nije imala puno veze sa sportom koliko s čistim šoubiznisom, od teatralnih sučeljavanja pred tisućama fanova do pojasa koji je napravljen samo za tu prigodu. No, milijuni širom svijeta vidjeli su sjajan okršaj dvaju velikih sportaša od kojeg je ipak najviše profitirao sport. Boks se opet gledao u svakom kutku svijeta, a donedavno osporavani MMA stajao mu je ravnopravno rame uz rame.

Ništa od toga ne bi se ostvarilo da Conor McGregor nije odlučio prkositi svima, pa i vlastitom ocu, kako bi ostvario svoj san. Ovo je priča o njegovom usponu na svjetski vrh.

NEUNIŠTIVI KALADZE Osvajao je Ligu prvaka, ubili su mu brata, a sada je gradonačelnik Tbilisija - Aleksandar Popović

Život i nogomet, dvije naizgled različite, a opet tako identične cjeline koje karakterizira jedna stavka - vječna borba. Tome nas je naučio Kakhaber Kaladze, bivša zvijezda Milana, koji je na jednoj strani živio najljepše snove (osvajao trofeje s Rossonerima) i bio idol gruzijskog naroda, a na drugoj preživio najgori košmar - ubojstvo brata. Mogao je odustati, mogao se predati. No, to za njega nikad nije bila opcija, naprotiv.

Svoj lavovski karakter s terena prenio je i na političku scenu, a ove godine postao i gradonačelnik Tbilisija te nastavio svoj uspon na političkom nebu.

DINAMOVAC UŽIVAO NA POLJUDU Probajte, super je - Stjepan Mati 

Kad bi Hrvati trošili manje energije na podjele, Hrvatska bi bila bolja zemlja. Ne bismo se dijelili na crvene i crne, na sjever i jug, ne bismo se zamarali prošlošću i imali bi vremena za budućnost i razvoj. U toj boljoj zemlji, ne bi trebao biti problem doći iz Zagreba na Poljud i uživati u nogometu.

Atmosfera kaosa i neslaganja pojedincima odgovara, a to se vidi na malim i velikim razinama, kao što je moj Dinamo. On odavno nije moj, on odavno nije naš, i čini sve kako bi se dodatno udaljio od navijača. Ne čini ništa da bi popravio stvar. Nitko ne bi bio sretniji od mene da atmosferu poput one na utakmicama Hajduka i Evertona imam priliku ponovno vidjeti na Maksimiru. Nažalost, prije ću se ponovno naći na Poljudu protiv nekog drugog "Evertona" nego što će krcati Maksimir tjerati Dinamo do neke velike europske pobjede...

ZAŠTO SE NE TREBAMO VESELITI SMJENI ANTE ČAČIĆA - Vedran Buble 

Navijači su s golemim olakšanjem dočekali smjenu Ante Čačića, a već sljedećeg dana počeli su se praviti kako je TV-serviser bio jedini i najveći problem hrvatskog nogometa.

Ma koliko oni gurali glavu u pijesak, stvarnost je potpuno drugačija. Dok je Zdravko Mamić na vrhu piramide, sve promjene kozmetičke su naravi.

GDJE JE DANAS VAN GAALOV AJAX Jesu li nabolja momčad u povijesti ili najveća utopija? - Saša Čobanov 

Već odavno europski klupski nogomet me ne zanima nešto pretjerano. Iz godine u godinu gledamo nekoliko uvijek istih momčadi koje se izmjenjuju na vrhu, nogomet je postao golemi biznis lišen nekadašnje romantike, a novac diktira pravila igre i određuje raspored snaga na Starom kontinentu. Klubovi su izgubili identitet, nerijetko gledamo utakmice u kojima među 22 igrača na terenu nema niti jednog domaćeg igrača i sve je tako postalo predvidljivo i bezlično. Puno je onih koji će reći da je današnji nogomet neusporedivo kvalitetniji nego što je bio nekoć, možda su takvi u pravu, no ne mogu reći da sam nešto previše impresioniran činjenicom da su danas treneri veće zvijezde od igrača, da iz godine u godinu u četvrtfinalima i polufinalima Lige prvaka gledamo dvoboje jednih te istih rivala i da se na koncu u posljednjih deset godina sve vrti oko samo dva igrača. Ma koliko oni sjajni bili.

Van Gaalov Ajax, momčad koja je pokorila Europu 1995. predstavljao je zadnji simbol romantičnog nogometa prije nego što je on u međuvremenu postao talac globalnih korporacija, televizijskih kuća, selfie navijača i Instagram nogometaša, bogatih tajkuna i svega onoga odbojnog što mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu čini nostalgičnima za vremenima kad to nije bilo tako.

Slavlje Ajaxa te večeri u Beču protiv Milana, najbolje momčadi tog doba, bio je labuđi pjev jedne unikatne generacije i, kako ćemo se vrlo brzo uvjeriti, predstavljalo je početak kraja nogometa kakvog smo poznavali.
Gledajući pobjedu Ajaxa iz te perspektive, najpravednije je da su baš oni osvojili zadnji naslov prije nego što je sve otišlo u vražju mater. Jer puno je simbolike bilo u tom naslovu.

Od te bečke noći nogomet više nije bio isti jer je nešto kasnije te godine Europski sud za ljudska prava donio zakon koji će u povijesti ostati zabilježen kao Bosmanovo pravilo. A onda je sve otišlo u nekom posve drugom smjeru.

 

Od nogometaša i nogometnih klubova već odavno nitko ne očekuje ono što su prije radili: da ratuju, jurišaju na bunkere, bacaju bombe i ginu za pravu stvar. Posebno to ne očekujem od perjanica korporativne Barcelone, koja se loše sakriva iza zvučnih fraza i nacifranih titula, da je "Ponos Katalonije" i "Više od kluba. Ali početkom listopada očekivao sam da Barcelona barem na sat i pol bude dostojna naslova kojima se kiti i da se na toliko malo i kratko narodu Katalonije pridruži u mirnom, nenasilnom prosvjedu protiv brutalnog državnog nasilja španjolske policije nad Kataloncima koji su mirno i nenasilno tražili da se na referendumu izjasne o neovisnosti Katalonije. Da ne igra utakmicu španjolskog prvenstva dok španjolska policija pred vratima njenog stadiona batina i gazi Katalonce.

Umjesto toga, Barcelona je kurvinski pokvareno izdala desetke tisuća navijača tako što im je u trenucima napada na Katalonce, kakav nije zabilježen od fašističkog diktatora Franca, zalupila vrata stadiona koji je Kataloncima dom i utočište, kuća i sklonište. Umjesto da im se odbijanjem igranja utakmice u takvim uvjetima pridruži u mirnom prosvjedu i u svijet pošalje poruku koja će, zbog snage Barceloninog branda, odjeknuti jednako jako kao scene iživljavanja policijskih batinaša, Barcelona je kleknula gore nego kada se Suarez baca žicajući penal. I to pred kim: španjolskim nogometnim savezom i Las Palmasom, koji je k tome na Camp Nou došao provocirajući sa španjolskom zastavom na prsima.

A zašto je to sve napravila? Zbog šest pišljivih bodova. Jer da nije odigrala tu jednu utakmicu, ne bi bila izbačena iz španjolske lige, samo bi bila kažnjena oduzimanjem bodova, a priča o "Ponosu Katalonije" i "Više od kluba" zvučala bi barem mrvicu uvjerljivije. Ali kako je to nakon utakmice koju nije htio igrati, ali ju je igrao, rekao prigodno uplakani Gerard Pique: "Nama trebaju bodovi."

Još prije pet godina pisao sam kako će, sve i da se Katalonija odcijepi od Španjolske, Barcelona i dalje igrati El Clasico s Realom. Ne zato što je to njen arhi neprijatelj i razlog postojanja nego zbog daleko prizemnijih razloga - ogromne love koja se pri tome vrti. Toliko ogromne da zbog nje Real i Barcelona igraju superderbi u vrijeme spremanja ručka za Badnjak, kako bi potrošači s Dalekog istoka utakmicu gledali u atraktivnom terminu.

Dobro se posjetiti koliko su ti veliki, grandiozni klubovi zapravo bijedni, mali, ništavni žicari. Pa će tako Barcelona, da ne izgubi šest bodova, izdati Kataloniju, a Real, "da ne uvrijedi osjećaje muslimanskih navijača", na suvenirima za arapske zemlje izbrisati križ s grba.

Ako ništa drugo, jer se onda podsjetimo da su, kao potpuna suprotnost takvim klubovima i vremenu, postojala ona kada su nogometaši ginuli za pravu stvar. A ne bili jadne kalkulantske pičkice.