KAD JE IVAN LEKO u 24. minuti susreta posljednjeg kola netom završene sezone između Hajduka i Šibenika izvadio iz igre Danijela Subašića, rijeke emocija preplavile su Poljud. Plakao je Subašić, a suzu su pustili i brojni navijači Hajduka. U toj 24. minuti se nakon 20 godina velike karijere oprostio Danijel Subašić.
Subašić je u karijeri prošao svašta i na teži je način došao do vrha. Kao klinac počeo je braniti u Zadru, pa je došao u Hajduk. Nakon četiri godine igranja za voljeni klub, otišao je u Monaco, veliki klub koji je u to vrijeme tavorio na dnu druge francuske lige. U samo nekoliko godina klub iz Kneževine sa Subom na golu postao je prvak Francuske i igrao je polufinale Lige prvaka.
Subašić je za reprezentaciju debitirao davne 2009., ali tek se nakon SP-a u Brazilu 2014. i oproštaja Stipe Pletikose nametnuo kao prvi vratar. Bio je junak SP-a u Rusiji i jedan od ključnih igrača u pohodu na svjetsko srebro. Prije tri godine vratio se u Hajduk, ne kako bi branio, nego kako bi mlađim kolegama pomogao iskustvom i savjetima.
S jednim od najboljih hrvatskih vratara u povijesti u velikom intervju smo prošli cijelu karijeru, ali dotaknuli smo se i nekih aktualnih događaja. Subašić nam je dao svoj komentar na incident s Rujevice koji je obilježio protekli tjedan u Hrvatskoj. Pričao nam je o fenomenu Marka Livaje i objasnio nam je zbog čega je kontroverzni napadač Hajduka navijačima splitskog kluba puno više od običnog igrača.
Subašić nam je pričao o svojim počecima u Zadru, doznali smo da ga je tadašnji gazda kluba Reno Sinovčić ucjenjivao i tretirao ga poput roba. Čuli smo urnebesne anegdote o Anasu Sharbiniju i Špaci Poklepoviću, a iz prve ruke smo doznali kakav je bio Kylian Mbappe kad je imao 13 godina.
Naravno, nismo preskočili ni povijesno srebro iz Rusije, za koje je uvelike zaslužan naš sugovornik koji je obranama penala izbacio Dance i Ruse i tako otvorio Hrvatskoj put do polufinala.
Za početak vas moram pitati ono što je najaktualnije. Kako komentirate odlazak Marka Livaje iz reprezentacije nakon incidenta na Rujevici?
Sigurno nije lijepo da se na bilo kojem našem stadionu vrijeđa hrvatski reprezentativac, nebitno za koji klub igrao. Priča se da je Livaja podijelio Hrvatsku. Livaja nije podijelio nikoga. Jedno je kad te na stadionu vrijeđaju navijači dok nosiš dres protivničkog kluba, a sasvim nešto drugo je kad hrvatski reprezentativac bude ovako izvrijeđan na treningu bilo gdje u Hrvatskoj. To je nedopustivo.
Mislite li da su HNS i Dalić trebali stati u zaštitu Livaje i smatrate li da je Marko dobro postupio kad je otišao s priprema?
Nemam ja što komentirati je li netko trebao napraviti ovo ili ono. Nije na meni da pričam o tome. Što se tiče Markovog postupka, svatko je čovjek za sebe, svatko ima svoje godine i donosi odluke po svom nahođenju. Svi smo drugačiji. Marko Livaja je svojom igrom pokazao kvalitetu kao najbolji igrač i strijelac lige i sigurno može puno doprinijeti reprezentaciji.
Svjedoci smo velikog medijskog udara na ovo što se dogodilo na Rujevici te na ono nakon finala Kupa. Nepotrebno se dolijeva ulje na vatru raznim peticijama da Marko Livaja ne bude dio reprezentacije. Lako je komentirati iz svojih fotelja i sad svi možemo biti veliki govornici, ali nemamo pojma kako se osjeća pojedinac u svojim cipelama.
U prosincu 2021. Livaja i vi ste bili kažnjeni zbog uvredljivih pjesama na račun Dinama. Da možete vratiti vrijeme, bi li napravili istu stvar?
Sigurno da ne bih. Naravno da je to bila pogreška, zbog koje sam se na koncu ispričao. Međutim, to je bila neka birtija, a ne stadion. Danas živimo u doba kad te svatko u bilo kojem trenutku može snimiti, to objaviti, a onda kreće vrijeđanje.
Ipak, mi sportaši bismo trebali biti uzor mladima i treba paziti da se takve stvari ne događaju. No svatko nekad pogriješi u životu, pa sam tako pogriješio i ja.
U povijesti Hajduka bilo je puno boljih igrača od Marka Livaje, ali čini mi se da nitko nikad nije imao ni približnu popularnost među navijačima. Za hajdukovce je on kao Maradona za Napolitance. Kako to objašnjavate?
Sjećam se kad je sa 16 godina s nama bio na prvim pripremama u Marbelli. Sretan sam zbog Marka zbog svega lijepoga što proživljava u Hajduku. Morate znati da deset godina Hajduka nije bilo nigdje, nismo bili ni blizu Dinamu niti smo osvojili neki trofej. Povratkom Marka, sve se promijenilo.
Hajduk je postao konkurentan, a Marko igra fantastično, zabija, asistira, nosi čitavu momčad. Prošle godine smo bili jako blizu naslovu prvaka, šteta, ali dva Kupa zaredom su velika stvar. Još samo taj naslov, ali vjerujem da će i on doći.
Volio bih to i zbog Marka i zbog navijača jer ovo što ima Hajduk, nema nitko, takvu fanatičnu ljubav nemaju čak ni Napoli ni Marseille. Ovako nešto samo Hajduk ima. Zato se nadam i vjerujem u taj iskorak pa da i titula napokon stigne.
Danijele, Kup na kraju za oproštaj. Premda niste baš branili, lijepo je osvojiti trofej na kraju?
Naravno, kad sam se vratio u Hajduk, jasno sam rekao zbog čega dolazim i kakva će mi biti uloga. Tu sam bio kao backup Kali i ovim mlađim momcima. Nisam ni razmišljao o tome da ja sad kao trebam braniti i gurati se. Vjerujte mi, ova dva zadnja Kupa su mi draža od bilo čega što sam u karijeri osvojio.
Nećemo se lagati, Dalmatinac sam, volim Hajduk, a svi znamo što navijačima znači Hajduk i koliko im znače trofeji. Zato mi je bila čast da sam bio tu i na kraju karijere osvojio dva Kupa. U redu, nismo osvojili ono što smo se nadali, ali hvala dragom Bogu, doći će i to kad-tad.
Hajduk vam očito znači puno kad ste nakon velike karijere u kojoj ste s Monacom i reprezentacijom napravili velike stvari pristali doći na Poljud biti na neki način mentor i stariji brat mlađim igračima?
Kad sam počeo kao mulac u Zadru, san mi je bio igrati u Hajduku i u reprezentaciji. Snove i sve ciljeve koje sam davno stavio pred sebe sam ispunio. Došao sam u neke godine kad sam shvatio da to više nije to, da više nisam onaj što sam bio prije.
Najvažnije je bilo to prihvatiti, a onda shvatiš da je došlo vrijeme da se daš na jednu drugu stranu, da pomogneš predsjedniku, sportskom direktoru, treneru, treneru vratara, oružaru, svima kome možeš pomoći.
Nije poanta u tome što si osvojio u karijeri. Mogla je ona bila top ili flop, kako bi rekli Francuzi, ali najvažnije je na kraju svega da budeš čovjek. Ne znam, ne mogu pričati o drugima, ali ja se držim tih postulata.
Volio sam Hajduk od malih nogu i prije tri godine vratio sam se biti u službi klubu, pomoći koliko god mogu. Uživao sam na svakom treningu. Prve godine kad sam se vratio mali Ljubičić i ja nismo propustili niti jedan trening. Uživao sam.
Kažete da ostaje žal da ipak niste ostvarili taj viši cilj s Hajdukom. Kad će doći ta toliko sanjana titula prvaka?
Vratimo film malo unatrag. Vratimo se u zadnjih deset godina. Hajduk je posljednji put bio drugi kad sam ja još bio u klubu prije nego što sam otišao u Monaco. Tada smo se borili za naslov prvaka, osvojili smo Kup, igrali smo grupnu fazu Europa lige.
Nakon toga ništa. Kad pogledamo posljednje dvije godine, Hajduk se diže. Ono što još fali to je sportski segment čitave priče, adekvatni uvjeti i kvalitetni tereni za trening. To nedostaje, ali Hajduk je u procesu kad klub evidentno ide nabolje. U pitanju je proces i treba biti strpljiv.
Jasno mi je da niti jedan navijač ne voli tu riječ proces, ali Hajduk je danas ozbiljan klub koji je u posljednje dvije godine uzeo dva trofeja. U nogometu nema garancije za ništa. Nitko ne može reći kako će dogodine uzeti naslov prvaka, imao ne znam kolike milijune na računu. Treba ići korak po korak, utakmicu po utakmicu, treba dati sve od sebe i staviti se do kraja u službu kluba.
Kad se to dogodi, onda vjerujem da će i dragi Bog dati taj naslov prvaka. Mislim da u klubu svi rade odlično svoj posao i da će i taj cilj ubrzo biti ispunjen, ali nešto ovako sad obećavati, nema smisla. Ponavljam, u sportu ne postoji garancija za ništa, posebno ne u nogometu.
U karijeri ste osvojili tri Kupa s Hajdukom, bili ste prvak Francuske u konkurenciji brutalno jakog PSG-a, izabrani ste za najboljeg golmana francuskog prvenstva. Koji vam je trofej od svih tih najdraži?
Znaš što, ovaj zadnji. Jesam najmanje igrao, ali nekako mi je taj najdraži. U karijeri nisam osvojio puno trofeja, u Francuskoj sam igrao dva finala kupa i oba puta bismo naletjeli na zid zvan PSG. Igrao sam i polufinale Lige prvaka, ali svaki put bismo vidjeli da ne možemo dalje, da smo bili tako blizu, a opet tako daleko. Zato su mi trofeji s Hajdukom posebno dragi. Svaki na svoj način, ali ipak možda ovaj zadnji.
Koji su vam planovi? Ostajete li u klubu ili imate neke druge ideje za budućnost?
Trenutačno se odmaram i uživam. Posvetio sam se obitelji i zasad ne želim razmišljati o nikakvim planovima. Imam fantastičan odnos s predsjednikom, klub mi je ponudio da ostanem, da radim što želim, ali sam se zahvalio. Sad su mi na pameti neke druge stvari. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti, ali sad mi je potreban samo odmor, obitelj i malo normalnog života.
Malo je čudno da klinac iz Zadra, u kojem je košarka više od sporta, odluči igrati nogomet u klubu koji u hrvatskom nogometu nema neke rezultate i k tome još biti vratar?
S devet godina sam se upisao na nogomet i odmah sam znao da ću biti vratar, ali košarku sam također jako volio. Nakon svakog treninga, došao bih u kvart na basket. Bio je tu Vedran Morović, Rok Stipčević, sve super igrači, koji su kasnije imali odlične karijere. Sjećam se da sam ih dobivao na trice kad smo bili klinci, tamo negdje koncem devedesetih.
Košarka je uvijek bila prvi sport u Zadru. Bila je i bit će, tako mora biti. Što se tiče nogometa, u Zadru je uvijek bilo jako puno talenata i tužno je kad vidim gdje se danas nalazi klub. Sigurno je da Zadar zaslužuje puno više od onoga što sad ima.
U pionirima Zadra igrali ste s Lukom Modrićem.
Da, da, bio je tu Luka, Mario Grgurević i još nekoliko jako talentiranih klinaca. Pobijedili smo Hajduk 3:1 u finalu i tako postali prvaci Dalmacije pa smo otišli u Osijek na završni turnir za prvaka države.
U Zadru ste odbili potpisati privatni ugovor s Renom Sinovčićem i zbog toga ste bili izbačeni iz momčadi te suspendirani na nekoliko mjeseci. Što se točno dogodilo?
Sinovčić je tražio da potpišem ugovor s njim jer je tada vedrio i oblačio u klubu. Nisam na to želio pristati, odbio sam. Suspendirali su me, trenirao sam šest-sedam mjeseci odvojeno s Nikom Matkovićem. Kasnije se situacija ipak smirila, našli smo zajednički jezik i vratio sam se u klub.
Ali taj period je bio grozan, najteži u karijeri. Sve je super, kreneš dobro, imaš neku nadu, mulac si još, a onda te netko suspendira na pola godine i brani ti igrati. Mene je zanimao samo teren, zeleni travnjak i kako da se što prije vratim. Sve ostalo, agenti, menadžeri, za takve stvari me nikad nije bilo briga.
Želio sam samo igrati nogomet. Bilo je to loše, užasno razdoblje, ali na kraju me Bog nagradio jer je vidio da sam se trudio, da sam davao sve od sebe i bio korektan.
Subašić, Marin Tomasov i Reno Sinovčić
Kako je to izgledalo kad vas je Sinovčić pokušavao prisiliti da potpišete takav ugovor, pretpostavljam da je bilo potrebno puno hrabrosti da kao mlad i nedokazan igrač u to doba odbijete zahtjev lokalnog šerifa koji je upravljao klubom? Vjerujem da je puno toga bilo na kocki i da ste dosta riskirali?
Naravno, i žalosno je da su se takve stvari ranije događale u klubovima. Tako se nekad postupalo s igračima. Srećom, ta su vremena iza nas. Današnja djeca imaju neusporedivo bolje uvjete da uspiju. Ne ponovilo se ono doba više nikad. Takvih slučajeva je u hrvatskom nogometu bilo dosta, samo većina nikad nisu izašli u javnost.
U redu, imao sam hrabrosti odbiti, ali opet sam na kraju pristao na kompromis. Što sam mogao, inatiti se i čekati tko zna koliko? Uništili bi mi karijeru. Jednostavno, bez dozvole tih ljudi ne bih se nikad vratio. Pristao sam, našli smo neki zajednički jezik, ali opet sam ja bio u deficitu. Možda najtočniji opis čitave te situacije i tog vremena je da je mladi igrač u to doba bio rob.
Za Zadar ste debitirali protiv Hajduka na Poljudu i niste se baš dobro proveli?
Ma bježi, pet komada sam primio, a što sam bio, mulac. Nakon pola sata već je bilo 4:0. Pero Krpan je došao do mene, ja sav u suzama, a on me zagrli i kaže: ''Ajde, nećemo više.'' Bušilo me sa svih strana. Mislim da je Hajduk te godine bio prvak, a mene klinca stavilo na gol, na klanje.
U ljeto 2008. dolazite u Hajduk. Kako je došlo do tog transfera?
Te smo sezone sa Zadrom ponovno ušli u prvu ligu, odmah na početku smo protiv Hajduka na Stanovima odigrali 0:0, a tu sam utakmicu branio sjajno. Momčad je bila dobra, igrali smo dobro, sve oko kluba je bilo odlično. Sve je bilo ludilo, sve do travnja, kad je pokojni Ćusta stradao. Nakon toga smo izgubili sve od reda.
Nikome nije bilo do nogometa. Prolazili smo pokraj tog zida i svaki put bismo se naježili. Jučer si na taj teren izlazio sa svojim prijateljem, a danas ga nema. Užas. Sezonu smo nekako završili, a onda sam u ljeto dobio ponude Dinama i Hajduka. Bilo je i nekih ponuda za vani, ali želio sam ići stepenicu po stepenicu. U Hajduk, normala. A gdje ću drugo?
Spomenuli ste Hrvoja Ćustića. Cijelu karijeru ste nosili majicu s njegovim likom ispod dresa.
Da, uključujući i ovu zadnju na Poljudu protiv Šibenika. Svaku. Čitavo djetinjstvo smo proveli skupa. Igrali smo skupa u juniorima Zadra, pa u prvoj momčadi. Onda izgubiš prijatelja na takav užasan način. Minimalno je što sam mogao napraviti da mu bar tako odam počast.
Majicu ste nosili i kad ste igrali u Monacu. Jesu li vas suigrači pitali o čemu se radi?
Naravno. Pitali bi me tko ti je ovaj, mislili su da mi je brat. Onda bih im objasnio što se dogodilo, pokazao i snimak na YouTubeu. Bili su u šoku. Meni suze u očima, a i njima. Nije to lako progutati. Tamo su uvjeti u četvrtoj ligi neusporedivo bolji nego kod nas u prvoj. Kad su vidjeli gdje je i kako je Hrvoje stradao, normalno je da su bili u šoku.
Baš kao i ove sezone, 2010. osvajate svoj prvi Kup s Hajdukom protiv Šibenika. Tada je trener bio pokojni Špaco Poklepović. Kakav je bio legendarni Špaco?
Špaco je bio čudo lik, baš čudo. Sjećam se, bili smo na pripremama u Pohorju, tereni tvrdi i nakon dva tjedna treniranja po tome koljeno mi buknulo dan prije prve utakmice. Branio bih, pa bih nakon utakmice vadio vodu iz koljena, pa bih opet branio. I trajalo je to mučenje par mjeseci, a bol ogromna.
Operirao sam koljeno tek u studenom, pri kraju polusezone. Igrali smo kod Dinama iz Bukurešta u gostima i izgubili smo 3:1. Prvi gol mi je prošao pokraj noge jer nisam mogao saviti koljeno. Ali ne možeš ti to nikome objasniti jer to nitko ne zna. Samo smo istinu znali Špaco, ja i Tonči Grabrić.
Došla je uzvratna utakmica, a meni Špaco: ''Suba, jebem ti gospu, jel te boli?'' Ja mu kažem: ''A boli, šefe, boli, ali branit ću, nije nikakav problem.'' Na to će on meni: ''Sve što obraniš, to je tvoja zasluga. Ako ne obraniš, onda sam ja kriv. Tonči i ja.''
Znali su stati iza igrača kad bi vidjeli da nije dobro. Svi imamo uspona i padova, a oni su znali biti iza nas i kad je bilo najteže. Uz to što je znao kako pomoći igraču, bio je vrhunski stručnjak i totalni zajebant.
Otvorio bi vrata svlačionice, a imao je one velike oči i samo bi upitao: "A, jel me netko tražio?'' I zatvorio bi vrata. Mi bismo se valjali. Sa Špacom se nisi smijao, s njim si pucao od smijeha. Bio je faca.
Prije 12 godina, baš oko stotog rođendana kluba, Hajduk je bio pred bankrotom. Mlađi igrači doslovce nisu imali što jesti, a Tonći Kukoč je često pričao da ste im davali novac za kavu ili izlazak s curom.
Ako imam nešto, nikakav mi nije problem dati onome tko nema. Znam kako je to kad nemaš. Kao mlađi, nisam imao ni rukavice ni kopačke, tako da mi nije palo na pamet da je ispod časti pomoći nekome tko nema. Kad sam počinjao, nisam imao nikad ništa i dobro znam kako je to. Kad možeš napraviti neko dobro djelo, onda ti je puno srce.
Kako je bilo igrati u velikom klubu kao što je Hajduk, a koji se u to vrijeme borio za preživljavanje?
Bilo je to takvo doba. Sjećam se kad sam došao u Hajduk, nisam imao ni za papar. Došao sam iz Zadra gdje u četiri mjeseca nisam primio ni lipe. Tek kad sam dobio poziv iz reprezentacije, dobili smo dnevnice od oko 1000 eura. Bili su to prvi novci koje sam primio otkako sam došao u Hajduk.
Tamo negdje koncem polusezone, napokon smo dobili četiri plaće. Tada mi je to bilo vauuu. Došao sam iz Zadra gdje sam igrao za četiri tisuće kuna u Hajduk i onda ti netko počne pričati o nekim bruto, neto iznosima. Kakav bruto, kakav neto? Pojma nisam imao o čemu pričaju.
Došao sam iz Zadra gdje ni račun nisam imao. Tih četiri tisuće kune bi mi dali u kuverti. Tako se tada radilo. I onda dođem u Hajduk gdje imam 5000 eura bruto? Što je sad bruto? Sad uči što je bruto. A onda, prva tri-četiri mjeseca nisam dobio ništa.
Došao bih doma u Zadar i pitao staru za gorivo. Ona bi me u čudu gledala: ''Kakvo gorivo, pa igraš li ti u Hajduku i reprezentaciji?'' Da gorivo, ha-ha. Onda bih pitao starog da mi da 200 kuna. Takvo je bilo vrijeme, danas djeca nakon dvije odigrane utakmice pričaju o milijardama.
Možete li usporediti odnos klinaca prema nogometu i sportu u vaše doba i danas?
Razlika je nebo i zemlja. Danas su roditelji ogroman problem jer dobar dio njih kroz djecu želi ostvariti ono što sami nisu kad su bili u njihovoj dobi. Danas se sve gleda samo kroz novac. Nema od toga ništa. U juniorima bi jurio na utakmicu na Stanove biciklom, kočiš patikama, jer kočnice ne rade, a ono krene padati kiša pa lipsaš do igrališta Bagata.
Tamo kad padne kiša, kaljuža, kad je suho, beton. Sjećam se da smo jednom s Dinamom, a za njih su igrali Kranjčar, Dudu, bili su top ekipa, izvukli 0:0. Kako? Normalno kad je teren bio krš. Lopta je odskakala kao žaba. A mi kao sretni, uzeli bod Dinamu, gori sve.
Znalo bi se dogoditi da imamo utakmicu, lije kao iz kabla, a vidim oca na tribinama. Što, da ga pitam da me nakon utakmice vrati kući? Pajdo moj, vrati se kako si i došao. Ma razlika je nebo i zemlja u odnosu kako je bilo nekad i kako je danas. Sad roditelji djecu samo odvoze, dovoze, klinci moraju imati najskuplje kopačke, rukavice...
Ja nisam imao ništa. Koliko puta bih došao doma pa bih u mašinu ili u korpu uvalio robu punu blata? Mater mi nije jednom rekla da se ostavim nogometa jer sam joj uništio pola kupaonice. Rekla bi: ''Ajde sinko, ostavi se ti toga, nema tu kruha.''
Jeste li ikad imali neugodno iskustvo s Torcidom?
Bila je samo jedna situacija kad je jedna veća skupina navijača došla ispred mog auta i vikali su: ''Srami se, Hajduče.'' Izašao sam pred njih, razgovarali smo, rekao sam im da nas ne ide i da nas mogu ako žele poubijati, ali da se trudimo i da dajemo sve od sebe, ali ne ide. Situacija se odmah smirila. Bilo je to na Poljudu kod fan shopa.
Tada su u Hajduk došli Anas i Ahmad Sharbini. Kako pamtite neobičnu riječku braću?
U mladoj reprezentaciji sam bio s Ahmadom, u A reprezentaciji s Anasom, a onda smo skupa igrali u Hajduku. Top likovi. Ahmad je bio puno tiši, miran lik. Anas je bio opasan profesionalac, ali kad ga šune... Nešto mu šune u glavu i puf, uzme auto i pravac na Grobnik. Nikad mu nisi mogao vjerovati i nikad nisi mogao znati što će napraviti. Mogao je imati vrhunsku karijeru, ali što ćeš kad nije mogao bez Grobnika.
Dakle, nešto kao Dennis Rodman?
Da, da, upravo tako. Joj, jednom me pitao da se zamijenimo za automobile pa da mojim Golfom može voziti po stazi. ''Suba, ćemo se prominiti?'' kaže mi na onom svom grobničkom dijalektu. Dao sam mu auto, natočio je gorivo u Dugopolju i pravac Grobnik.
Za nekih 45 minuta me zove. Prošlo mi kroz glavu da se razbio, ne znam je li dobro, kad čuješ njega: ''A Suba, reci mi, a ča je rezervoar probušen?'' Ma što je probušeno? Pitam ga koliko je brzo vozio, a on meni da nije spuštao ispod 250. ''Molim? Ma, bježi u pizdu materinu ludu.'' Nakon dva dana evo ga, vraća se. Prvo sam čuo auto, kako udara po gasu, bruji, udara.
Majstor je ušao u tunel i opalio po tartan stazi. Jedan krug, drugi krug, a onda je stao kod Sjevera i opalio pozdrav Torcidi. Lud totalno. Što se tiče nogometnog znanja i profesionalizma, kad se njemu radilo, to je bilo čudo. Kad bi se skinuo, nešto nemoguće, pločica na pločici, ali jebiga, kad je u glavi imao malo više virusa, ha ha.
Dok bi pričao, samo bi nešto mrmljao, čulo bi se samo nešto ''tjuj, tjuj, tjuj''. Znaš kako pričaju Grobničani, pola ih ne razumiješ. Jednom ga je Vučević kaznio s 40 tisuća kuna, a njegova jedina reakcija je bila: ''Tjuj.'' Kao moj mali, ha ha.
Nakon četiri godine igranja u Hajduku, dolazi transfer u Monaco. Zašto baš tamo, s obzirom na to da je klub tada bio pri dnu druge francuske lige?
Bilo mi je dosta HNL-a, došlo je do zasićenja. Imao sam još godinu dana ugovor, tražili su da potpišem novi, ali sam odbio. Rekao sam im da želim otići i da slobodno nađu novog golmana. Stigla je ponuda iz Eviana, koji je tada bio prva liga, i Schalkea, ali tamo bih bio drugi golman.
U Monacu sam imao garanciju da ću braniti. Trener je bio Marco Simone, Naletilić me odveo tamo, a njih dvojica su prijatelji. Možda sam i mogao tražiti nešto drugo, ali tada sam imao već 28 godina i nisam imao namjeru sjediti na klupi. Sigurno je da sam tada mogao negdje uzeti veće pare, ali računao sam da mi je bolje otići u klub gdje ću braniti, pa tko zna, možda od svega toga i bude nešto.
Ništa, došao sam u Monaco, koji je tada bio 19. u drugoj ligi. Kapetan je bio Ludovic Giuly, koji se vratio u Monaco završiti karijeru. Prvu utakmicu smo igrali protiv Bastije i izgubili 1:0 autogolom Kurzawe. Sljedeće kolo smo igrali protiv Avignona, a tamo je bio stoper Bobo Balde, igrao je i u Celticu, onaj što izgleda kao UFC borac.
Takva je bura puhala da s peterca nisam mogao napucati loptu na mojih 16 metara, samo bi mi je vraćalo. Izgubili smo 2:1. Treću smo igrali doma, to neću nikad zaboraviti, protiv Lavalloisa. Dobili smo 2:1, a na kraju sam i obranio nešto. Kad je završilo, to fešta, sve gori.
Valjda nisu dobili utakmicu šest mjeseci. Izašli smo u neki disko, muzika trešti, stalno su puštali himnu Lige prvaka. Pobijedili smo jedva tamo neki Lavallois, a ono himna Lige prvaka. Pitao sam se gdje sam ja ovo došao. Nakon toga smo dobili deset utakmica zaredom. Na kraju smo se čak borili za treće mjesto i izravan plasman u prvu ligu.
Trebala nam je pobjeda da se izjednačimo s trećim, a imali smo bolju gol-razliku. Završilo je 0:0 i tu smo sezonu završili šesti ili sedmi. U zadnjem kolu protiv Boulognea sam zabio gol za pobjedu. Sezona je završila, vratio sam se u reprezentaciju, a iduće sezone me čekala opet druga liga.
Tada je stigao Ranieri i vidio sam da se nešto ozbiljno gradi. Dimitrij Ribolovljev, koji je u klub došao par mjeseci prije mene, utukao je ozbiljan novac kad smo ušli u prvu ligu. Doveo je Falcaa, Jamesa Rodrigueza, Moutinha, Ricarda Carvalha, Toulalana... Imali smo fantastičnu ekipu. Iskusnjare i par ovih mladih. Prvu godinu kad smo ušli, odmah smo bili drugi, mislim pet bodova iza Pariza.
Kad spominjete mlade, 2015. se u prvu momčad priključio 17-godišnji Kylian Mbappe. Je li se odmah vidjelo u kakvog igrača će izrasti?
Došao je one sezone kad smo bili prvaci. Priključio se prvom sastavu nekih pola godine ranije. Malo po malo i onda bum, eksplozija. Odmah na prvom treningu vidiš da to leti, da taj ne gazi travu, da je to nešto drugo. Monaco je tada imao fantastičnu skautsku službu. Kad bi u klubu znali da odlazi desno ili lijevo krilo, doveli bi iz B sastava Benfice Bernarda Silvu, koji je na početku dobivao mrvice.
Pa onda je ista takva situacija bila kad su doveli Lemara. Najprije bi sjedio na klupi, pa bi dobio pet, 10, pa 15 minuta. Tako se radilo sa svim mladima dok ne očvrsnu i dok ne dobiju samopouzdanje. Malo po malo klinci bi upali u prvu ekipu i taj miks je bio savršen. Te sezone 2016./17. smo preko Fenerbahčea i Villarreala ušli u Ligu prvaka, a u prvenstvu smo letjeli.
Kad se mašina zagrijala, bilo je ludilo. A momčad praktički sve djeca. Sezonu dvije prije PSG je za nas bio space shuttle, a onda smo im uzeli titulu. To je bilo one sezone kad im je otišao Ibrahimović, a nisu nikoga doveli. Te smo sezone bili prvaci mi, Rijeka, Leicester, svi oni koji više to nikad neće biti.
Što se tiče Mbappea, s 13 godina je došao u Akademiju. Bio je dijete, a već tada me maser kluba upozorio na njega. Par dana prije neke utakmice, masaža, istezanje, ja na stolu ležim, a on mi govori: ''Suba, dođe li ovaj mali kod vas u prvu momčad, vidjet ćeš što je to. To ne trči,to leti. Raketa.'' Super, kažem ja, daj Bože da bude tako.
Kao danas pamtim, a dijete je još bio, na Parku prinčeva je onog čupavog Davida Luiza izludio. Gurnuo bi loptu pokraj njega, a onda bi izašao iza aut-linije i samo bi ga pretrčao. Ovaj jadnik nije znao što bi, pa ga je samo udarao.
Jeste li ostali u nekom kontaktu s njim? Odnosno, koliko je teško u svijetu vrhunskog sporta ostati s bivšim suigračima u bliskim odnosima?
Teško je to. Život ide, svatko od nas ima neki svoj put, obaveze, obitelj i teško je održavati česte kontakte s momcima s kojima si nekad igrao. U redu, danas postoji Instagram, pa tu i tamo razmijenim poruku s Perišićem, Lukom, Vidom, ljudima s kojima sam bio najbliži. S druge strane, nisam od onih koji će nekome dosađivati i cijepiti ga porukama i pozivima.
Zabili ste taj slobodnjak protiv Boulognea. Kako je opće došlo do toga da vi pucate i je li vam žao što niste i kasnije pucali slobodnjake? Možda ste mogli biti kao Ceni ili Chilavert.
Prije utakmice smo vježbali slobodnjake i sad oni šutiraju, a ono, ni blizu golu. Gađali su onu mrežu iza gola. Kažem ja drugom golmanu da stane na vrata pa da ću mu ja opaliti par komada. Pucaju oni opet, nitko ništa. Uzeo ja loptu i iz prvog šuta pogodio spojnicu prečke i stative.
Drugi zabijem preko živog zida, a nakon trećeg lopta se odbila od prečke na crtu. Marco Simone dođe do mene i pita me bi li pucao slobodnjak na utakmici ako dođe do toga. Kažem mu da bih, da nije problem. Ovaj me pita jesam li siguran. Ja mu kažem da sigurniji ne mogu biti.
Prije utakmice na sastanku na ploči piše sve - tko puca penale, tko izvodi kornere, tko izvodi slobodnjake s koje udaljenosti. Kod slobodnjaka na 20 metara piše Subašić. Eto, upalio je. Je li mi žao što nisam opet pucao? Pa nije, ovako imam stopostotni učinak. Ne valja kvariti statistiku, ha ha.
Za reprezentaciju ste debitirali 2009., a standardni ste postali tek nakon SP-a u Brazilu kad se umirovio Pletikosa. Je li vam žao što pravu priliku niste dobili i prije?
Prvi poziv sam dobio 2008., a debi sam imao 2009. protiv Lihtenštajna u Vinkovcima. U šali znam reći da sam se šest i pol godina vozio s reprezentacijom kao kofer. Najprije treći golman, pa onda drugi, imao sam samo par nastupića. Načekao sam se malo. Jesam li ranije trebao dobiti pravu priliku?
Ne znam, na to nisam gledao tako. U reprezentaciji se znala jasna hijerarhija i stariji igrači su se respektirali. Kasnije se to promijenilo, sad je sve puno drugačije. Tako da nisam nikad razmišljao na način jesam li možda trebao prije stati na gol. Uz to, cijelu karijeru sam imao super odnos s Pletikosom.
Plete je legenda hrvatskog nogometa i bio moj idol. Kad sam bio mulac, želio sam biti kao on. Još uvijek doma čuvam njegove rukavice koje mi je poklonio dok je branio za Hajduk. Igrao sam u Francuskoj na vrhunskom nivou, bio sam u reprezentaciji, čekao sam priliku. Bio sam na dva svjetska i dva europska prvenstva.
Na kraju sam osvojio srebrnu medalju, trenutačno najsjajniju medalju u povijesti hrvatskog nogometa. Tako da se isplatilo biti u reprezentaciji, isplatilo se biti strpljiv i čekati svoju šansu. Što bi bilo da je bilo, više nije ni bitno. Imam super odnos sa svim momcima s kojima sam igrao u reprezentaciji.
Najvažnije da te se po nečemu pamti kad otiđeš iz reprezentacije. Mogao sam imati i više utakmica za reprezentaciju, ali svaki put kad bih došao iz Monaca na okupljanje, igrali bismo kvalifikacije i prijateljsku utakmicu. Kale bi branio prijateljsku, ja kvalifikacijsku. Uvijek sam razmišljao da ima mlađih, da su tu, pa neka brane. Zašto bih im smetao?
Na velikom natjecanju debitirali ste na Euru 2016. u Francuskoj, a u posljednjem kolu u grupi Hrvatska je pobijedila Španjolsku 2:1 i kao prva otišla u nokaut-fazu. Na toj ste utakmici obranili penal Sergiju Ramosu. Čini se da ste malo previše istrčali kod tog penala?
Ne čini se, istrčao sam puno. Sudac je bio pet metara od stative i danas se čudim da nije ponovio kazneni udarac. Prije nego li će Ramos pucati, dobro se vidi na snimci da se smijem, Srna mi dođe i kaže: ''Pucat će desno.'' Kažem ja njemu: ''Znam ja gdje će on pucati, ali treba to obraniti.'' Srni je Modrić rekao da mi da upute na koju stranu da se bacim jer znao je iz Reala kako Ramos šutira, ali što će mi upute? Znam ja gdje će on šutirati, ali to treba skinuti.
I sad, Ramos nešto krene, pa zastane, pa opet krene, pa zastajkuje, a cijelo to vrijeme, kako bi on napravio korak, napravio bih ga i ja. Na kraju sam izašao, mislim skoro dva metra izvan linije. Poslije, kad su uveli VAR, moj slučaj su obrađivali kako se ne smije se braniti penal, ha ha.
Premda je Hrvatska kasnije uzela svjetsko srebro i svjetsku broncu, za mnoge je ta generacija 2016. igrala možda i najljepši nogomet. Ispali ste u osmini finala šokantnim golom Portugala u produžecima. Koliko je teško ispasti u posljednjim trenucima, a znaš da si bio puno bolji od rivala koji će kasnije postati prvak Europe?
Cijelo to prvenstvo smo igrali dobro, posebno tu utakmicu. Nisu nam mogli ništa, ubili smo ih, ali što to vrijedi kad se nogomet igra za golove, a ne za umjetnički dojam... Poslije nam se sve vratilo. I za tu utakmicu i za Tursku 2008. U Rusiji se sve poklopilo, imali smo fantastičnu ekipu i atmosfera je bila ludilo. Vratilo nam se sve.
Što se dogodilo u periodu od te utakmice s Portugalom pa do utakmice s Finskom u kvalifikacijama za Rusiju? Na Euru je reprezentacija izgledala odlično, a u kvalifikacijama katastrofalno. U čemu je bio problem, u Čačiću ili u nečem drugom?
Kad igraš u klubu i dođeš u reprezentaciju, imaš praktički dva treninga prije utakmice. Dođeš, a iscijeđen si kao limun. Posebno igrači koji u klubovima igraju bez predaha. Nema tu nekog uigravanja, nema tu ništa. Sve je stvar trenutka inspiracije pojedinog igrača i kako se stvari poklope.
Slažem se, u tim kvalifikacijama nismo igrali dobro. Nešto je krenulo u krivom smjeru. Ne znam, nismo bili na pravoj razini, a kad je tako, kad nismo na svom maksimumu, onda je logično da je sve otišlo nizbrdo. Čačić je dobio otkaz, a odmah je došao Dalić. Upoznali smo se praktički u avionu za Kijev. Nije bilo nimalo jednostavno, ali pokazali smo da smo najbolji onda kad je najteže.
Spomenuli ste Tursku 2008. Kad je Senturk zabio u 125. minuti, jasno je bilo da Hrvatska nema nikakve šanse u izvođenju penala. Vidjelo se to po licima igrača. S druge strane, u Rusiji ste se nekoliko puta vraćali iz psihološki jako teških situacija. U osmini finala Danska je najprije povela, pa je u produžecima Modrić promašio penal za pobjedu. Rusi su u četvrtfinalu poveli, a onda su zabili za 2:2 nekoliko minuta prije kraja produžetaka. U polufinalu su Englezi odmah poveli i u prvom poluvremenu su imali nekoliko šansi da zaključe utakmicu. Hrvatska je sve to znala preokrenuti i vratiti se. U čemu je bila tajna mentalne snage te generacije?
Teško je to objasniti. Kad pogledaš ekipu koja je igrala u Rusiji, prvi sastav, puno toga je jasno. Od 11 igrača mislim da su sedmorica njih bili kapetani u svojim klubovima. Nije to mala stvar, kad si stranac, a imaš čast biti kapetan u velikom europskom klubu. Ta ekipa je bila prepuna iskustva, a dosta nas je i pomazila sreća. Penali su lutrija, sve je stvar inspiracije, kako onoga tko puca tako i onoga tko brani. Dosta se stvari poklopilo na putu do tog srebra.
Je li bilo panike i nervoze u trenucima kad stvari nisu najbolje izgledale?
Nimalo. Bilo je ono, ajmo, dobit ćemo, bolji smo. Nitko nije potonuo, nitko nije pao. Ponavljam, sve su to bili igrači s godinama igranja na najvišoj razini, momci koji su toliko toga u karijeri osvojili.
Prvo poluvrijeme protiv Engleske nije bilo dobro.
Nije. Rano su poveli, kasnije su mogli zabiti još par komada. Kao da smo u tih prvih 45 minuta bili u nekom blackoutu. Baš smo loše igrali. Sreća da se nisu odlijepili na veću razliku jer jedan gol razlike nije nikakva prednost. U drugom poluvremenu smo spustili loptu na zemlju i nismo im dali disati.
Sakrili smo im loptu i nakon što smo izjednačili, shvatili su da ih imamo. Počeli su se valjati, otezati, gledali su samo kako će dobiti neki korner da zabiju iz prekida ili iz kontre preko Rashforda jer drugačije nisu mogli. Prvo poluvrijeme smo bili krš, ali kasnije smo bili odlični.
Kakav je osjećaj kad uđeš nakon utakmice u svlačionicu, pogledaš suigrače i kažeš: ''Mi smo u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu''?
Neopisiv. Nemoguće ga je dočarati. Kad smo ušli u finale, odmah mi je palo na pamet da smo preskočili generaciju '98. To je bilo to, znali smo da smo napravili nešto nevjerojatno. Od te 1998. mi nikad na SP-u nismo dobili prvu utakmicu, nismo ni grupu prošli.
Kad smo krenuli za Rusiju, bilo je ono - ili ćemo napraviti nešto veliko ili ćemo biti još jedna generacija za zaborav. Krenulo je savršeno. Dobili smo Nigeriju, pa smo razmontirali Argentinu, a onda smo u trećem kolu s promiješanim sastavom pobijedili i Island. Tu smo imali prostora i za jedan loš dan, neku pogrešku, kasnije više ne.
Da smo ispali od Danaca u osmini finala, tko bi pamtio da smo tako suvereno prošli grupu? Tada sam prvi put osjetio nervozu u momčadi. Za ručkom smo svi šutjeli, čulo se samo zveckanje pribora za jelo. Napetost, znoj na rukama. Ta nam je utakmica dala krila za sve ono kasnije. Zatim Rusija, koja je na penale izbacila Španjolce. Tako se dogodi. Moraš imati i sreće.
Što se dogodilo u finalu? Je li istina da ste tražili od Dalića da branite ozlijeđeni?
Protiv Rusije, odmah na zagrijavanju, otišla mi je zadnja loža. Boljelo me sve do pred sam kraj utakmice. Kako je bilo nekoliko dana pauze između četvrtfinala i polufinala, odlazio sam na terapije, jačao ložu i leđa. Protiv Engleske me nije boljelo ništa i branio sam odlično.
U finalu me također nije boljelo, ali druga je stvar što sam primio četiri komada i što nisam ništa obranio. Do finala smo se provlačili na iglene uši, a onda nam je sreća okrenula leđa. Šef nas je pred utakmicu upozoravao da će Francuzi vrebati svaku našu pogrešku i čekati kontre. Budemo li ih radili, nećemo se dobro provesti.
Tako je na kraju i ispalo. Prvi gol primimo nakon faula koji nije postojao i još bude autogol. Drugi gol čudan penal. Treći gol iz gužve, loptu sam vidio kad je bilo kasno, a četvrti je pao kad je utakmica bila gotova.
Pretpostavljam da je neposredno nakon finala ostala gorčina zbog poraza, no zanima me kakav je osjećaj bio nakon nekoliko dana. Je li ostalo to ''mogao sam biti prvak svijeta'' ili je ipak prevladalo ''pa ja sam drugi na svijetu''?
Naravno da smo bili tužni nakon finala, ali kasnije, kad malo sagledaš stvari, kad shvatiš da nisi prošao grupu 20 godina, a sad si viceprvak svijeta, onda postane jasno kakvu smo stvar napravili. Naravno da sam sretan, ali opet, onaj osjećaj kad prolaziš pokraj boginje, gledaš je, a znaš da nije tvoja i da će je netko drugi podići...
Dalić nije vrstan taktičar niti je trener koji pripada svjetskom vrhu, ali očito ima neki X faktor. Svjetsko srebro i bronca u četiri godine čudesni su rezultati. Što je to u reprezentaciju donio Zlatko Dalić?
Prije nego li je došao, taktički i psihološki smo bili strašno pali. Dalić je donio zajedništvo, stvorio je od reprezentacije obitelj i uvjerio nas je da smo odlični, da možemo biti najbolji na svijetu. Svaki je dan to trubio tako da smo i mi s vremenom u to počeli vjerovati. S taktičke strane, znao je povući odlične poteze, neke zamjene u pravom trenutku, ali zajedništvo je ono najvrjednije što je donio.
Nakon SP-a u Rusiji ste se oprostili od reprezentacije. Zašto i je li vas Dalić možda nagovarao da ostanete?
Mogao sam još biti tu koju godinu, ali to više ne bi bilo to. Čemu? Nije me nitko nagovarao. Izborniku sam rekao da sam tako odlučio i to je bilo to. Dolaze mlađi, momci koji imaju svoje snove kao što sam ih imao i ja. Ispunio sam sve svoje ciljeve. Za Hrvatsku sam odigrao 44 utakmice, ali osjećam da sam ih odigrao 404. Imam medalju sa SP-a. Kad se sjetim kako sam krenuo, odakle sam počeo, što sam sve morao proći da dođem do ovoga, ne mogu biti ponosniji.
Gdje držite medalju?
U sefu.
Nekad, kad ste sami, uzmete li je u ruke i uživate u njoj?
Ma, ne. Zapravo, tu i tamo, nekad, ha ha.