Najstariji je momčadski sport na Igrama, a danas ga igra pet država i prijeti mu izumiranje

HRVATSKA vaterpolo reprezentacija u subotu 6. kolovoza od 15.20 sati po hrvatskom vremenu kreće u obranu olimpijskog zlata, osvojenog u Londonu 2012., a prvi protivnik joj je reprezentacija SAD-a.

 

Hrvatska je od samostalnosti osvojila sva tri velika zlata, a uz londonsko olimpijsko u kolekciji ima i svjetsko osvojeno 2007. te europsko osvojeno 2010. Također, Barakude su i aktualni svjetski doprvak iz Kazanja 2015.

 

 

Čovjek koji je vodio Hrvatsku do sva tri velika zlata je Ratko Rudić, legenda ovog sporta i jedini izbornik koji je osvojio olimpijska zlata vodeći čak tri različite reprezentacije (Jugoslavija 1984. i 1988., Italija 1992. i Hrvatska 2012.). Uz to, Rudić je drugi najtrofejniji izbornik u povijesti sporta po broju svih osvojenih medalja na velikim natjecanjima. Ispred njega je samo legendarni brazilski odbojkaški trener Bernardo Rezende, a iza Rudića na trećem mjestu vječne liste smjestila se još jedna odbojkaška legenda, Nikolaj Karpolj.

 

 

Međutim, Rudić je danas na klupi reprezentacije Brazila, a Hrvatsku će u obranu zlata povesti Ivica Tucak.

 

 

Što se tiče povijesti vaterpola na olimpijskim igrama, zanimljiv je podatak da je upravo taj sport najstariji kolektivni sport na Igrama, a u programu je od drugih Igara u Parizu 1900.

 

Također, malo je poznato da je baš u vaterpolu najveći vakuum između pojavljivanja muškaraca i žena na Igrama. Dok su muškarci vaterpolo igrali već na drugim Igrama, žene su priliku dobile tek u Sidneyu 2000., dakle punih 100 godine kasnije.

 

Prvi olimpijski pobjednik bila je reprezentacija Velike Britanije, a Britanci u svojoj kolekciji imaju čak četiri zlata, što ih svrstava na drugo mjesto vječne liste, odmah iza neprikoslovenih Mađara, koji su čak devet puta bili olimpijski prvaci. Danas kad je Britanija vaterpolo egzotika, taj podatak zvuči nevjerojatno, međutim, ako se zna da je pravila ovom sportu koncem 19. stoljeća utanačio jedan Škot, William Wilson, onda rani uspjesi Britanaca i nisu toliko neobični.

 

 

Iza Mađara i Britanaca, s po tri zlata u povijesti Olimpijskih igara, treće mjesto dijele bivša Jugoslavija i Italija. Sovjetski Savez je dva puta bio olimpijski pobjednik, dok su se jednom na tron penjali Hrvatska, Španjolska (1996. u finalu pobijedila Hrvatsku), Njemačka i Francuska.

 

Što se tiče individualnih igračkih dosega u povijesti vaterpola na Olimpijskim igrama, tu je bez konkurencije legendarni Španjolac Manuel Estiarte. Zabio je rekordnih 127 golova i na čak četiri uzastopna turnira bio je najbolji strijelac.

 

 

Međutim, vaterpolo kao globalni sport ima puno problema. Ako pogledamo rezultate ostvarene u posljednjih dva desetljeća, vidjet ćemo da su sva najsjajnija odličja između sebe podijelili reprezentacije nastale raspadom bivše Jugoslavije (Hrvatska, Srbija i Crna Gora), Mađarska, Italija i Španjolska. Grčka svako toliko zabljesne pa nestane na nekoliko godina, Amerikanci slična priča, a nekad moćnih Rusa na velikoj sceni nema od Sidneya 2000. kad su uzeli srebro.

 

U grupnoj fazi, pa čak i u četvrtfinalima najvećih turnira, uglavnom svjedočimo iživljavanju jedne momčadi na drugoj, gdje poraženi nerijetko gubi i s po 10 do 15 golova razlike. Naravno, i u nogometu, pa i u košarci (osim kad Amerikanci natjecanju pristupe ozbiljno) titule odnose nekoliko uvijek jednih te istih nacija, onih tradicionalno najačih, međutim, dok u tim sportovima konačni pobjednik za naslov mora krvariti od prvog do posljednjeg dana turnira, a silna iznenađenja su itekako prisutna, u vaterpolu prava stvar najčešće počinje tek od polufinala.

 

Drugim riječima, ovaj se sport sveo na zabavu nekoliko država koje ga igraju ozbiljno i s razlogom se postavlja pitanje kakvu budućnost vaterpolo ima.

 

 

Veliki razlog globalne nepopularnosti vaterpola njegova su pravila, odnosno, uporno i tvrdoglavo izbjegavanje vodećih ljudi da ta pravila moderniziraju i prilagode današnjem vremenu. Nitko ne spori da su vaterpolisti pravi moderni gladijatori koji u bazenu vode bitke gotovo na život i smrt, ali problem je što vaterpolo kao sport nije televizičan. Gledatelji pred malim ekranima, ali i oni na tribinama koji uživo gledaju igru, teško mogu pratiti sve što se događa u bazenu. Dok ono što se događa ispod površine vode niti ne vide. Zatim, gledatelji u bazenu vide samo igrače s bijelim i plavim kapicama, vide im samo glave i teško se mogu identificirati s tim igračima. Ne vide sve ono što recimo vide na košarkaškim ili nogometnim utakmicama i jasno je da prosječnom konzumentu vaterpolo nije zanimljiv.

 

 

Ipak, kao glavni problem ovog sporta nameće se uloga sudaca. Dok će se u nogometu oko nekog kontroverzno dosuđenog kaznenog udarca ili ofsajda danima lomiti koplja i voditi polemike, u vaterpolu to nije tako. Vaterpolo laicima, ali i ne samo njima, nerijetko se čini da je sudac apsolutni bog bazena, koji u gotovo pa identičnim situacijama donosi potpuno opozitne odluke. Moramo priznati da nikad nismo sigurni hoće li sudac u nekom duelu dosuditi isključenje, kontrafaul, običan prekršaj ili pak neće svirati ništa. Sve su to detalji koji vaterpolo odbijaju od publike, a samim tim onda i od sponzora, dakle novca. 

 

Možda najplastičniji primjer problema današnjeg vaterpola slučaj je hrvatskog stjegonoše u Riju Josipa Pavića. Pavić je prije četiri godine osvojio olimpijsko zlato i bio je izabran za najboljeg vaterpolista svijeta. U isto vrijeme je čak 18 mjeseci branio za Mladost bez da je primao plaću. Da paradoks bude veći, riječ je o Mladosti, klubu koji je čak sedam puta bio prvak Europe.

 

Igor Milanović, legendarni reprezentativac bivše države, olimpijski i svjetski prvak te jedan od najvećih igrača svih vremena (Milanović je u finalu Svjetskog prvenstva 1986. protiv Italije zabio možda i najslavniji gol u povijesti ovog sporta) nedavno je priznao da vaterpolo gubi kontakt s publikom i apelirao je na čelne ljude vaterpola da izvuku glave iz pijeska i da pod hitno naprave nešto po pitanju promjene krutih pravila. U protivnom, vaterpolo nema budućnosti i svest će se na getoiziranu zabavu gorostasa u bazenu koja nikog osim nekoliko fanatika ne zanima. Priznajmo, bila bi to velika šteta.

 

Nekoliko dana uoči olimpijskog turnira u vaterpolu, donosimo vam fantastičan kratki video uradak, koji u manje od dvije minute donosi kratku povijest ovog sporta i razjašnjava najzapetljanija i gledateljima najnejasnija pravila.

 

Idealno za proučiti dok čekamo da borbe u bazenu ne krenu.