U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.
NAJVAŽNIJIH deset sekundi u povijesti atletike, a možda i sporta uopće dogodilo se 24. rujna 1988. godine pred 70.000 gledatelja na Olimpijskom stadionu u Seulu. Najprljavija utrka u povijesti, kako ju je u svojoj istoimenoj knjizi nazvao škotski novinar i pisac Richard Moore, donijela je ne samo sjevernoamerički obračun na 100 metara između tadašnjeg svjetskog rekordera i svjetskog prvaka Bena Johnsona i olimpijskog pobjednika iz Los Angelesa Carla Lewisa nego i dopinški skandal koji je odjeknuo svijetom i čije su se posljedice osjećale godinama.
Višegodišnje suparništvo Kanađanina Johnsona i Amerikanca Lewisa kulminiralo je na Olimpijskim igrama u Seulu, prvo blistavim Johnsonovim trijumfom, povijesnim, kako se u tom trenutku činilo, a već sljedećeg dana i preokretom u kojem je jedna velika sprinterska karijera praktički izbrisana, a druga izgubila pozlatu nepobjedivosti.
S godinama će se pokazati da su bivši svjetski rekorder Calvin Smith (9.93) i Brazilac Robson da Silva jedini sudionici spomenute utrke u Seulu koji nikada nisu bili upleteni u skandal sa zabranjenim supstancama. Smith je stigao četvrti, pa je kasnije ipak dobio brončanu medalju, dok je Da Silva zauzeo šesto mjesto. Ostala šestorica kažnjena su zbog dopinga ili je kasnije otkriveno da su bili pozitivni na dopinškim testovima.
Nekoliko minuta nakon utrke kanadski premijer Brian Mulroney nazvao je Johnsona i rekao mu da je njegova pobjeda izazvala erupciju oduševljenja u Ottawi: "Bene, čestitam ti u ime svih Kanađana, ponosni smo na tebe." Zanimalo ga je i kad se Ben vraća kući kako bi mu zahvalna domovina priredila doček.
Međutim, novi olimpijski pobjednik i svjetski rekorder nije se mogao zadržati u razgovoru. Čekalo ga je davanje uzorka mokraće za dopinšku kontrolu. Johnson je popio nevjerojatnih osam boca piva prije nego što je iz sebe uspio iscijediti dovoljnu količinu tekućine. A potom se umoran i vidno pijan uputio na konferenciju za novinare. Tamo je stigao kao olimpijski pobjednik, svjetski prvak i svjetski rekorder na 100 metara. Za manje od 48 sati neće biti ništa od toga.
Ben Johnson prometnuo se u najveću zvijezdu Olimpijskih igara koje su označile prekretnicu u olimpijskoj povijesti. Bile su to prve Igre nakon 20 godina koje nisu bile narušene tragedijama i bojkotima. Nakon palestinskog terorističkog napada u Münchenu u kojem je ubijeno 11 izraelskih sportaša uslijedili su bojkoti.
U Montrealu 1976. nije sudjelovalo dvadesetak afričkih zemalja, protestirajući protiv odluke Međunarodnog olimpijskog odbora da ne sankcionira Novi Zeland, čija je ragbijaška reprezentacija gostovala u Južnoj Africi tijekom aparthejda. Četiri godine kasnije u Moskvi čak 65 zapadnih zemalja bojkotiralo je Igre zbog sovjetske invazije na Afganistan.
Petnaest zemalja sovjetskog bloka zauzvrat se nije pojavilo na Igrama 1984. u Los Angelesu, na kojima je s četiri zlatne medalje zablistao Carl Lewis, pa je olimpijskom pokretu trebao iskorak ili novi početak da bi uopće opstao. Iako Sjeverna Koreja, Kuba, Albanija, Etiopija, Sejšeli, Madagaskar i Nikaragva iz raznih razloga nisu sudjelovali, Seul je donio potpuno ozdravljenje olimpijskom pokretu i sudjelovanje rekordnih 159 zemalja.
U atletici se prvi put nakon 1972. godine okupila najbolja moguća globalna konkurencija. Imena atletskih legendi poput Edwina Mosesa, Daleyja Thompsona, Sebastiana Coea, Stevea Ovetta, Sergeja Bubke i Florence Griffith-Joyner privukla su pažnju medija i javnosti, ali nijedno se pojedinačno natjecanje nije iščekivalo više od utrke na 100 metara i obračuna Carla Lewisa i Bena Johnsona.
Njihovo suparništvo bilo je u to doba na vrhuncu. Iako su vršnjaci - obojica su rođena 1961. godine - Amerikanac je ranije dosegnuo svjetsku klasu. Lewis je već 1981. istrčao 100 metara za 10.00 sekundi, što je tada bio treći najbrži rezultat u povijesti. Johnsonov je razvoj bio sporiji i neravnomjeran. Neočekivano se istaknuo na Igrama Commonwealtha 1982. u Brisbaneu, osvojivši srebro na 100 metara s rezultatom 10.05, ali potom do Los Angelesa nije postigao ništa vrijedno globalne pažnje.
Prvi put nastupili su u istoj utrci na Panameričkom juniorskom prvenstvu 1980. godine. Lewis je, naravno, pobijedio (10.43), kao i u sljedećih šest međusobnih utrka, a Johnson stigao šesti (10.88).
Olimpijske igre u Los Angelesu nisu se mogle dogoditi u boljem trenutku za Lewisovu karijeru. Na premijernom Svjetskom prvenstvu u Helsinkiju godinu dana ranije lako se obračunao s konkurencijom na 100 metara i skoku dalj, a kao posljednji trkač u američkoj štafeti 4x100 metara sudjelovao je u postavljanju novog svjetskog rekorda (37.86).
Navodno zbog straha od ozljede u Helsinkiju nije nastupio na 200 metara (zlato je osvojio Calvin Smith), iako je već bio najbolji na svijetu i na toj dionici, ali u Los Angelesu će jurišati na zlatne medalje u sve četiri svoje discipline.
Ni Johnson, tada još sramežljivi i samozatajni sprinter koji je tek sedam godina ranije s rodne Jamajke, slijedeći majku i starijeg brata, stigao u Kanadu, nije propustio Helsinki, ali ispao je u polufinalu sa skromnih 10.44. Nekoliko dana kasnije na Panameričkim igrama u Caracasu istrčao je 10.25, što je bilo dovoljno tek za peto mjesto. Malo što je tada ukazivalo na to da će u Los Angelesu i Ben osvojiti svoje prve olimpijske medalje, koje mu ni kasnije suspenzije neće moći oduzeti.
U to doba Johnsona se nije baš moglo smatrati Lewisovim konkurentom; ni u jednoj utrci prije toga nije se uspio plasirati odmah iza nedodirljivog Carla, prve zvijezde Igara u Los Angelesu i, kako se mislilo, miljenika američke publike. Lewis je u prvoj polovici 80-ih godina gotovo kontinuirano bio najmanje 20 stotinki brži od Johnsona.
Ništa se nije promijenilo ni u Los Angelesu, gdje je Lewis osvojio četiri zlatne medalje (100 i 200 metara, skok u dalj i štafeta 4x100 metara) i tako ponovio uspjeh legendarnog Jessea Owensa iz Berlina 1936. U najkraćoj sprinterskoj disciplini nije imao težak posao, bila je to prilično spora finalna utrka na Memorial Coliseumu, u kojoj je jedino on trčao brže od 10 sekundi (9.99).
Za usporedbu, svi sudionici finalne utrke na 100 metara četiri godine kasnije u Seulu, osim ozlijeđenog Jamajčanina Raya Stewarta, bili su brži od Amerikanca Sama Graddyja, srebrnog iz Los Angelesa (10.19).
Dakako, Ben Johnson u LA-u je ostao duboko u Lewisovoj sjeni, ali osvojio je brončanu medalju (10.22) i definitivno se probio u svjetski vrh, a nekoliko dana kasnije još jednu u štafeti 4x100 metara. "Carl je bio odličan, ali nakon Los Angelesa znao sam da ga mogu pobijediti", rekao je kasnije kanadski sprinter. Godinu dana kasnije to se i dogodilo.
Unatoč povijesnom uspjehu, čini se da Lewis nije uspio zaokupiti srca svojih sunarodnjaka. Samo dan nakon što je Carl pobijedio na 100 metara, časopis Time objavio je na naslovnici njegovu studijsku fotografiju sa zlatnom medaljom oko vrata. U doba analognih fotoaparata i klasičnih tiskarskih strojeva takvo nešto nije bilo moguće organizirati preko noći.
Pokazalo se da je fotografija snimljena prije OI-ja. Lewisova samouvjerenost bila je utemeljena, ali javnost ju je protumačila kao aroganciju i prepotenciju. Njegovoj popularnosti nije pomoglo ni to što je pred punim tribinama u finalu skoka u dalj odradio samo dva od mogućih šest skokova. Već prvi skok od 8.54 metra bio je dovoljan za zlato i Lewis nije želio riskirati ozljedu, no publika se osjećala zakinuto. Na stadionu su se čuli zvižduci i povici negodovanja.
Nije bio omiljen ni među konkurentima, a ni među kolegama iz američke reprezentacije; ponajprije zato što je tijekom Igara bio smješten izvan olimpijskog sela. Najdalje je otišao Sports Illustrated, napisavši za Lewisa uoči Seula da je "tašt, plitak i egocentričan".
Zanimljivo je da mu četiri olimpijska zlata nisu donijela unosne sponzorske ugovore. Navodno su problem bile glasine o njegovim homoseksualnim sklonostima. U atletskim krugovima otvoreno su ga zvali Flying Faggot (Leteći Peder).
Zato je nadolazeće suparništvo s Benom Johnsonom zapravo najviše koristilo samom Lewisu. Pretrpio je, doduše, neke neugodne poraze, ali u konačnici sve su medalje pripale njemu, a usput je zaradio milijune dolara zbog golemog zanimanja javnosti za američko-kanadski sprinterski obračun. Carl je dolazio na iste mitinge kao i Ben, ali dodatno je naplaćivao svoje nastupe na 100 metara. Ako organizatori to ne bi mogli platiti, Lewis bi svejedno trčao - ali samo na 200 metara.
Istodobno je rastao i njihov osobni animozitet, koji je kulminirao u svibnju 1987. u Sevilli. Lewis je u cilj ušao podignute ruke, uvjeren da je pobijedio. No, zapravo je bio stotinku sekunde sporiji od Johnsona (10.06). Došlo je do bliskog susreta, koji je svojim tijelom prekinuo njihov kolega Mel Lattany.
Novinari koji su osobno poznavali najbolje sprintere svijeta 80-ih godina kasnije su pisali da je Lewis bez konkurencije bio najomraženiji. Za Johnsona, nasuprot tome, kažu da je bio ljubazan, pristupačan i jednostavan u komunikaciji. Nije bio posebno rječit, držao se pomalo rezervirano, što je navodno bila posljedica ne baš idiličnih tinejdžerskih godina u Torontu.
Ben i njegov brat Eddie pridružili su se majci Gloriji u Kanadi 1976. godine, dok je otac ostao na Jamajci. Ubrzo ga je Eddie poveo sa sobom u atletski klub Scarborough Optimists i upoznao s trenerom Charliejem Francisom, bivšim kanadskim olimpijskim sprinterom. Njihova suradnja potrajat će punih 11 godina, praktički kompletnu Benovu karijeru. Francis je zaslužan za nevjerojatan uspon i tužan pad svoga štićenika.
Transformacija je počela 1981. godine, nakon što je Francis brojne kanadske atletičare upoznao s prednostima steroida. Kažu da nikad nije prebolio posljednje mjesto u svojoj četvrtfinalnoj utrci na 100 metara na minhenskim igrama 1972. Bio je uvjeren da su njegovi tadašnji konkurenti koristili nedopuštena sredstva i odlučio je da će svojim sportašima pomoći da izbjegnu hendikep.
Johnson tvrdi da je u početku oklijevao, ali Francis ga je uvjerio da u okrutnom sprinterskom svijetu ne može uspjeti bez dopinga. Trenerovo je razmišljanje bilo - svi se dopingiraju, zašto bismo mi jedini bili pošteni i sami sebi skratili korak? Desetljećima kasnije pokazat će se da nije bio potpuno u krivu, barem što se tiče finalne olimpijske utrke u Seulu. Uskoro je počela Benova transformacija od mršavog klinca do eksplozivnog i mišićavog sprinterskog šampiona kakvog pamtimo.
Za razliku od većine drugih trenera, usredotočenih na izdržljivost, Francis se fokusirao na Benovu brzinu i munjeviti start. Već sredinom 80-ih vrijeme njegove reakcije na početni pucanj graničilo je s pogrešnim startom. Johnson je u utrke ulazio kao da bježi iz gorućeg nebodera. Navodno su mu se jednom prilikom u prva tri koraka raspale nove sprinterice; jednostavno nisu mogle izdržati njegovo ubrzanje.
Prvi rezultati pokazali su se već u Los Angelesu, a prava nagrada stigla je godinu dana kasnije na mitingu Weltklasse u Zürichu. Johnson je pobijedio (10.18) ispred Calvina Smitha, a Carl Lewis je bio tek četvrti (10.31). Tada su počele i prve sumnje u temelje njegovih pobjeda. Naime, takav rezultatski blitzkrieg u atletici se rijetko viđa.
U sljedećih sedam utrka Johnson je pet puta bio brži od Lewisa. Na Igrama dobre volje u srpnju 1986. u Moskvi prvi put je trčao ispod 10 sekundi. Tih 9.95 i danas je njegovo najbolje priznato vrijeme na 100 metara. Sve što bude postigao i osvojio nakon tog ljeta, pa sve do 1991. godine, bit će zauvijek izbrisano. A postigao je dosta toga.
Prva zvijezda globalne atletike i službeno najbrži čovjek svijeta Johnson je postao 30. kolovoza 1987. na Svjetskom prvenstvu u Rimu. U kvalifikacijama nije trčao ispod 10.14, a onda je u finalu eksplodirao. Već nakon desetak metara bio je korak ispred ostalih. U fantastičnoj sprinterskoj predstavi postavio je novi svjetski rekord (9.83). Lewis je osvojio srebro u vremenu dotadašnjeg rekorda (9.93) Calvina Smitha iz 1983. godine.
Riskirajući da ga proglase lošim gubitnikom, Lewis je ovaj put odlučio progovoriti o onome u što su mnogi sumnjali. "Ima ljudi koji dođu ni od kuda i nevjerojatno su brzi, ali ja mislim da je to nemoguće bez korištenja dopinga", izjavio je pred kamerama u Rimu. Moore u svojoj knjizi Najprljavija utrka u povijesti piše da je Amerikanac pred nešto malobrojnijoj publikom bio još izravniji: "Kad bih se dopingirao, mogao bih istrčati i 9.80, isto kao i Johnson."
Benov odgovor je glasio: "Dok je Lewis osvajao sve redom, nikad nisam rekao nijednu riječ protiv njega. I kad se pojavi netko brži od mene, isto se neću žaliti."
Osim o dopingu, o čemu se tada moglo samo nagađati, raspravljalo se i o ispravnosti Johnsonova munjevitog starta. Radilo se o posve novoj tehnici odgurivanja od startnog bloka objema nogama istodobno uz pomalo neprirodan položaj ruku iza tijela. Na kraju je i Lewisov trener Tom Tellez nakon analize snimke zaključio da je sve bilo čisto.
"Ben diže ruke s tla prije svih ostalih, pa se golim okom čini da kreće prerano. Ali ne pritišće nogama startni blok prije pucnja, a upravo senzori u startnim blokovima detektiraju pogrešan start", rekao je Tellez.
Prema pravilima, svaka reakcija brža od 100 milisekundi, odnosno desetinke sekunde, nakon startnog pucnja smatra se prekršajem. Johnson je na Olimpijskom stadionu reagirao nakon 129 ms, a Lewis nakon 193 ms. Praktički je američki sprinter izgubio utrku i svjetsku titulu i prije prvog iskoraka. Najbržu zabilježenu reakciju u povijesti atletike imao je Kanađanin Bruny Surin na Svjetskom prvenstvu 1999. godine - 101 milisekundu.
Nakon Svjetskog prvenstva dolari su se počeli slijevati na Johnsonov račun. Sklopio je petogodišnji sponzorski ugovor s talijanskim brendom sportske opreme Diadora vrijedan 2.5 milijuna dolara i još nekoliko sličnih poslovnih dogovora. Njegov trener Francis kasnije je govorio kako je Ben tada zarađivao blizu 500.000 dolara mjesečno.
Kako i dolikuje najbržem čovjeku svijeta, u Johnsonovoj garaži ubrzo su se počeli pojavljivati i brzi automobili: dva Chevroleta Corvette, Porsche i Ferrari Testarossa. Ben je naglo otkrio svijet slave i luksuza i počeo neumjereno trošiti. Bio je uvjeren da mu sljedećeg ljeta ne može pobjeći olimpijsko zlato. Ljudi iz njegove okoline tvrde da je putovao na europske mitinge noseći sa sobom 200.000 dolara u gotovini.
Mjesec dana prije Olimpijskih igara u Seulu, kako će se kasnije pokazati, trener Francis i dr. Jamie Astaphan, farmakološki stručnjak s kojim je surađivao još od 1983. godine, pripremali su Johnsonove posljednje injekcije. Ben je primao hormon rasta i steroid dianabol, koji se koristi za povećanje mišićne mase, izdržljivost i snage. A četiri tjedna uoči natjecanja bilo je vrijeme za ispiranje organizma kako bi se doping sakrio na testovima. Dva mjeseca prije nego što se ovo dogodilo, u Ottawi je održana prva međunarodna konferencija o sportskom dopingu.
Do 1985. godine Astaphan je u Johnsonovu taboru bio podjednako važan kao i Francis. U kanadskim atletskim krugovima hvalio se kako je Johnsonov opisani start na SP-u u Rimu njegovo djelo. Na bočicama steroida koje je davao slavnom sprinteru, ali i drugim kanadskim atletičarima, stajalo je: "Ne uzimati 28 dana prije natjecanja."
Nasuprot svome kanadskom konkurentu, Carl Lewis cijelu se svoju karijeru predstavljao kao borac protiv dopinga i čuvar čistoće sporta. Nikad nije kažnjen zbog korištenja nedopuštenih farmakoloških sredstava, iako je pao na dopinškoj kontroli. Javnost je tek 2003. godine saznala da su u uzorku urina jednog od najvećih atletičara u povijesti za vrijeme američkih kvalifikacija za OI u Seulu pronađene zabranjene supstance.
Zajedno s još dvojicom budućih olimpijskih pobjednika, Joeom DeLoachom (200 metara) i Andreom Phillipsom (400 metara s preponama), Lewis je triput bio pozitivan na male količine pseudoefedrina, efedrina i fenilpropanolamina. Iako količina supstanci pronađenih u Lewisovom uzorku danas ne bi dovela do diskvalifikacije, u ono vrijeme trebao je biti suspendiran na tri mjeseca uz dodatnu istragu. Dovoljno da propusti Olimpijske igre.
Olimpijski odbor SAD-a odmah je zaključio da je riječ o "nenamjernom unosu" zabranjenih supstanci koje su se našle u jednom dodatku prehrani na biljnoj bazi i u tišini odbacio slučaj. Pa tko bi se zbog "bezazlenih" količina odrekao triju sigurnih olimpijskih medalja?
Kanađanin Dick Pound, prvi predsjednik Svjetske antidopinške agencije (WADA), petnaest godina kasnije kritizirao je američke olimpijske dužnosnike da su olako prešli preko nalaza: "Čini se kako su bez ikakve istrage i razgovora sa sportašima gotovo automatski zaključili da se radilo o slučajnom uzimanju zabranjenih supstanci. Puno toga ukazuje na zataškavanje."
Treba reći da je Lewis u ljeto 1988. bio u izvanrednoj formi. Na američkim kvalifikacijama istrčao je 9.78, ali uz pomoć vjetra. A samo mjesec dana prije olimpijskog finala pobijedio je na mitingu Weltklasse u Zürichu s vremenom 9.93. Johnson je stigao tek treći (10.00) iza Calvina Smitha (9.97). No, svjetski rekorder je opušteno i spokojno iščekivao Seul, prognozirajući da će u finalu pobijediti s vremenom između 9.76 i 9.78.
Njegov trener Francis medijima je olako obećao brzinu: "Ben je brži nego ikad, toliko je brz da je to zastrašujuće." U kvalifikacijskim utrkama u Seulu Johnson je postupno trčao sve brže. Prvo 10.37, potom u četvrtfinalu 10.17 (kao treći iza Britanca Linforda Christieja i Amerikanca Dennisa Mitchella), da bi tek u polufinalu stigao prvi do cilja u vremenu 10.03.
Lewis je, pak, dominirao svojom polufinalnom utrkom (9.97) ispred Smitha, za kojeg se znalo da može ići ispod 10 sekundi. Uoči olimpijskog finala nagađalo se hoće li 10.00 uopće biti dovoljno za medalju. Spremala se najbrža utrka u povijesti i najveća sportska predstava seulskih Igara uopće.
Osmorica najbržih ljudi svijeta, šetajući poput lavova u kavezu i hineći da nisu nervozni, izbjegavali su poglede konkurenata dok su zauzimali svoja mjesta na startu. Johnson je bez treptaja zurio ispred sebe. Ponovno je izletio iz startnog bloka brže od Lewisa, iako je ovaj put razlika bila minimalna (132 prema 136 milisekundi).
Utrka je bila odlučena već nakon 20 metara. Johnson je bio korak ispred svih ostalih i bilo je jasno da ga tog jutra nitko neće sustići. Lewis je tijekom tih desetak sekundi triput pogledavao prema Kanađaninu, koji je poput rakete jurio tri staze dalje. Ben je u cilj uletio trijumfalno s podignutim kažiprstom i pogledom prema Carlu. U All-Star utrci, u kojoj su četvorica išla ispod 10 sekundi, osvojio je olimpijsko zlato i postavio novi svjetski rekord - 9.79!
Na naslovnici Toronto Stara sljedećeg dana stajalo je: "Ben Johnson - nacionalno blago."
Prošavši ciljem, Lewis je u šoku pogledao prema semaforu. Nije mogao vjerovati što ga je snašlo, ali je odmah prišao pobjedniku i korektno mu stisnuo ruku. Christie je osvojio brončanu medalju (za četiri godine bit će olimpijski pobjednik, a za pet svjetski prvak).
"Bilo mi je teško fokusirati se na utrku kad sam na stazi ugledao Johnsona. Odmah sam primijetio da su mu oči žute, što je posljedica uzimanja steroida. 'Ovaj gad mi je opet to učinio', pomislio sam u sebi", napisao je Carl kasnije u svojoj autobiografiji.
Ben Johnson je na konferenciji za novinare bio razumljivo euforičan i teatralan: "Želio bih reći da je moje ime Benjamin Sinclair Johnson Jr. i da će ovaj svjetski rekord potrajati 50 godina, a možda i 100." Potom je nastavio, ne shvaćajući još koliko je u krivu: "Možete mi uzeti svjetski rekord, ali zlatna medalja je moja i nitko mi je ne može oduzeti."
Svjetski rekord je izbrisan u roku od 48 sati, a odmah potom uzeli su mu i zlatnu medalju, koju je prethodno primio od predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha.
Korejski antidopinški laboratorij dobio je tog dana 100 uzoraka za analizu. U jednom je pronađeno osam grama stanozolola, zabranjenog steroida koji se inače koristi za povećanje mišićne mase kod kronične slabosti i pothranjenosti. Voditeljica kanadske delegacije u Seulu Carol Anne Letheren dobila je neugodnu dužnost da Benu oduzme medalju.
"Ne mogu izgubiti nešto što nikad nije bilo moje", rekao je Johnson vraćajući svoje odličje.
Vijest je odjeknula svijetom poput bombe. Javnost i danas OI u Seulu pamti praktički isključivo po sprinterskom skandalu. Budući da je Johnson diskvalificiran, Lewis je proglašen pobjednikom s vremenom 9.92. Postao je prvi atletičar u povijesti koji je obranio naslov olimpijskog prvaka na 100 metara. Tek četvrt stoljeća kasnije nadmašit će ga Usain Bolt.
Proći će 11 godina prije nego što netko istrči "čistih" 9.79 na 100 metara. Na mitingu u Ateni 1999. to je uspjelo Amerikancu Mauriceu Greeneu.
Johnson je postao omraženi sportski izgnanik i prevarant. Njegovi Kanađani počeli su ga se odricati i sramiti, nazivajući ga Jamajčaninom. Na naslovnici Ottawa Citizena stajalo je sljedeće: "Thanks a lot, you bastard."
Po povratku u Toronto dočekan je zvižducima, ali još uvijek nije priznavao prevaru: "Ljudi koji me poznaju znaju da nikad ne bih uzeo doping. Nisam svjesno koristio nedopuštena sredstva. Nikad ne bih osramotio svoju obitelj, svoje prijatelje i svoju zemlju."
Mjesec dana nakon Olimpijskih igara kanadski premijer Mulroney zatražio je od pravosudnog dužnosnika Charlesa Dubina da osnuje Povjerenstvo za istragu o korištenju zabranjenih sredstava i postupaka za poboljšanje sportskih rezultata. Istraga je potrajala 11 mjeseci, saslušana su 122 svjedoka i potrošeno 3.5 milijuna dolara. Konačno izvješće ima 600 stranica. I svi su na kraju priznali višegodišnje korištenje steroida: Francis, dr. Astaphan, Johnson i još 46 kanadskih sportaša.
U svom svjedočenju Johnson je ovako opisao sastanak iz 1980. godine: "Francis me pozvao i rekao mi da cijeli svijet koristi doping i da mogu biti bolji od njih samo budem li koristio steroide. Mislio sam da će većina sportaša protiv kojih ću se natjecati činiti isto."
I nije bio daleko od istine. Ben je bio tek prvi od šestorice sudionika te slavne utrke koji su s vremenom uhvaćeni (ne nužno i kažnjeni) u korištenju nedopuštenih sredstava. Calvin Smith, izvorno četvrtoplasirani, kasnije je čak tvrdio da je on istinski pobjednik slavne utrke u Seulu.
Kako je Johnson, unatoč korištenju steroida, uspio ostati negativan u 19 uzastopnih dopinških testova između 1986. i 1988. godine? Dubinovo povjerenstvo objašnjava da je kanadski sprinter vrlo spretno ostavljao dovoljno vremena između posljednje doze dopinga i sljedeće utrke tako da u njegovu organizmu više ne bude tragova nedopuštenih sredstava.
Čini se da je nehotice napravio pogrešku u koracima i 26 dana uoči Seula uzeo stanozolol, kojem treba 28 dana da nestane iz organizma, umjesto drugog steroida iz Astaphanovih zaliha furazabola, koji se ne bi moglo otkriti već nakon 14 dana.
Zbog priznanja oduzeto mu je i zlato sa Svjetskog prvenstva 1987. u Rimu te poništen svjetski rekord. Tako je Lewisovih 9.92 iz Seula postalo novi najbolji rezultat svih vremena. Carlova fantastična karijera završena je tek 1996. godine olimpijskim zlatom u skoku u dalj u Atlanti.
Ukupno je osvojio 10 olimpijskih medalja (devet zlatnih i srebro na 200 metara u Seulu), samo dvije manje od najuspješnijeg atletičara svih vremena Finca Paave Nurmija.
Lewis je sprinterski vrhunac dosegnuo s punih 30 godina. Na Svjetskom prvenstvu 1991. u Tokiju osvojio je zlato na 100 metara s novim svjetskim rekordom 9.86. U međuvremenu je sprinterski svijet, suprotno Johnsonovoj prognozi iz 1988. godine, odjurio daleko naprijed i danas taj rezultat više nije ni među 25 najboljih u povijesti.
Nakon dvogodišnje suspenzije Ben Johnson vratio se atletici. Nastupio je na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni, ali spotaknuo se na startu polufinalne utrke i završio posljednji. Godinu dana kasnije ponovno je pao na dopinškoj kontroli i dobio doživotnu suspenziju. Nikad više nije dobio priliku trčati protiv Carla Lewisa. Kanadski ministar sporta nazvao ga je tada nacionalnom sramotom i sugerirao mu da se vrati na Jamajku.
U konačnici, pouka skandala u Seulu nije bila u tome što je Johnson uhvaćen u prevari, nego u broju njegovih dopingiranih kolega koji su tada to uspjeli izbjeći.
Zvuči bizarno, ali zapravo je vrlo logično; Olimpijski odbor SAD-a objavio je 1989. godine da su brojni sportaši nazivali posebnu telefonsku liniju za anonimno savjetovanje o borbi protiv dopinga i pitali: "Kako mogu nabaviti ono što je uzimao Ben Johnson?"
