DANAS se obilježava 20 godina od smrti Mirze Delibašića, legende KK Bosne, jugoslavenske i europske košarke. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom prenosimo tekst iz časopisa Zdravo iz 1981. godine pod naslovom Kako su igrali moji drugovi, u kojem je Delibašić ocjenjivao igru svojih kolega i rasplet državnog prvenstva. Posebno je hvalio Krešimira Ćosića, za kojeg je napisao da je u povijesti naše košarke bez premca, te je predvidio uspon Dražena Petrovića.
PRVI put se nalazim u situaciji da budem pravi promatrač jednog košarkaškog prvenstva. Nisam siguran da ću se u ulozi publike dovoljno dobro snaći jer sam proteklih dvanaest godina uvijek nastupao za svoju momčad, bilo da se radilo o Bosni ili reprezentaciji. Izuzetak su dva mjeseca provedena u bolnici nakon ozljede koju sam zadobio na Prvenstvu svijeta u Manili. Ostaje mi da pokušam biti objektivan u svojoj ocjeni timova i pojedinaca u već proteklom prvenstvu.
Osnovna karakteristika cijelog natjecanja je dvoboj između Cibone i Partizana za prvo mjesto i ujednačenost timova koji su se borili zadržati prvoligaški status. Čini mi se da je prvenstvo moglo biti mnogo interesantnije i uzbudljivije da još prije početka lige kompletna sportska javnost nije izdvojila dva kluba, isključujući svaku mogućnost da se još netko umiješa u borbu za naslov prvaka. Međutim, da su kojim slučajem svi timovi ostali kompletni, ovo bi bilo najinteresantnije prvenstvo za koje ja znam da je odigrano u Jugoslaviji. Ovako bih ga ja svrstao među manje kvalitetna. Ipak, bilo je dovoljno uzbuđenja i u borbi za prvaka i u ovoj za "goli život".
Neshvatljivo du su se svi predavali protiv Cibone i Partizana
Sigurno je da su Partizan i Cibona najkvalitetnije igrali, ali je meni neshvatljivo da se većina timova predavala prije utakmica s liderima. Najbljeđi dojam su ostavili timovi iz sredine ljestvice među kojima je, nažalost, i moja Bosna. Kad sam već spomenuo Bosnu, moram reći nekoliko riječi o timu koji najbolje poznajem i čija me sudbina sigurno najviše interesira.
Svjestan sam da sam ja toj momčadi puno značio i da je mojim odlaskom hendikepirana, ali sam siguran da njeno mjesto na tablici nije realno, odnosno adekvatno kvaliteti igre koju je pružila. Uz samo malo više sportske sreće i puno više povjerenja od strane onih koji rukovode natjecanjem Bosna je mogla biti treća na kraju ovog prvenstva. Činjenica da je Bosna i ove godine ravnopravno igrala s najboljim timovima Europe ostala je neprimijećena; vrlo moderan način igre također. Možda je nedostajalo malo discipline u igri, ali to su već detalji. O tome će stručnjaci.
Nedavno sam pročitao da je u anketi koju je proveo list Borba Dragan Kićanović proglašen za najboljeg košarkaša Jugoslavije svih vremena. Meni su inače te ankete nesimpatične, ali su očito nezaobilazne. Zanima me kako uopće neko može uspoređivati igrače danas s onima koji više ne igraju, centre s bekovima, realizatore s organizatorima igre...
Ćosić nema premca u povijesti naše košarke
Za mene je jedan igrač vrijedan onoliko koliko mu momčad ima rezultata. Ako bismo to uzeli kao osnovni kriterij, onda ne bismo još dugo vremena morali dijeliti epitete koji mogu nekome goditi, ali istovremeno nekoga jako boljeti. Ovdje ću biti do kraja konkretan i reći da mislim na Krešimira Ćosića, koji sigurno nema premca u povijesti naše košarke.
Ćosić je središnja ličnost ovog prvenstva. On je to bio i u većini ostalih u kojima je nastupao. Sjetimo se samo timova u kojima je igrao. Sve sami šampioni. Dvije generacije Zadra su bile šampionske u nekoliko navrata i uvijek je On bio broj 1. U sezoni 72./73. je Zadar jedva sačuvao prvoligaški status pa je povratkom Kreše iz Amerike osvojio dvije titule prvaka Jugoslavije, i to vrlo uvjerljivo.
Sinudyne iz Bologne je svoje vitrine ukrasio s još dva osvojena prvenstva Italije prvenstveno zahvaljujući njemu. Mirko Novosel je vrlo dobro znao što jedan takav igrač može značiti za tim koji ima veliki potencijal i velike ambicije, ali nikako ne može postati šampionski. Mislim da sada nema dilema oko toga koliko dugo može igrati jedan vrhunski košarkaš. Ćosić može sigurno igrati ovako još nekoliko sezona jer je zaista još igrač za vrhunske rezultate.
Dragan Kićanović ove godine nije igrao kao prije dvije godine kada je Partizan najviše zahvaljujući njemu uvjerljivo osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Ozljeda zadobivena na finalnoj utakmici Olimpijskih igara u Moskvi je bila ozbiljnija nego što se u prvom trenutku pretpostavljalo. Početak prvenstva dočekao je nedovoljno oporavljen pa je tek s vremena na vrijeme igrao briljantno, ali je većinu utakmica odigrao samo dovoljno dobro da njegova momčad ide iz pobjede u pobjedu. U svakom slučaju je bio jedna od najistaknutijih figura ovogodišnjeg prvenstva.
Kićanović sad ima više od pomoći
Spomenuo sam Partizan otprije dvije godine, a govorim o Partizanu danas. Velika je kvalitativna razlika između ta dva tima. Dok je prije dvije godine kompletna igra ovisila o Kićinom raspoloženju, danas nekolicina igrača sve više preuzima inicijativu. Kića je i sada vođa i daleko najbolji igrač Partizana, ali ono što pružaju Petrović, Todorić i Marić nije više samo pomoć kao ranije. Oni su toliko igrački stasali da se ne treba čuditi ako ih vidimo na Europskom prvenstvu u Pragu ove godine. Tu prvenstveno mislim na Bobana Petrovića. Vrlo je moderan igrač: ima dobar skok i, što je najvažnije, koristi ga, vrlo dobar šut i brzinu. Po meni je ovo bila njegova godina i sigurno je bio najbolji krilni igrač ovogodišnjeg prvenstva. Miodrag Marić je bio rame uz njega i pripadaju mu velike zasluge za ovogodišnje rezultate Partizana.
Bilo bi nepravedno ništa ne reći o igri Dragana Todorića. On daje ton igri Partizana, neumoran je, brzo osvaja prostor i vrlo je efikasan.
Još jedan igrač već godinama dokazuje svoje kvalitete fenomenalnom igrom za klub, ali s reprezentacijom nema toliko sreće. Radi se, naravno, o Branku Skroči, koji je već drugu sezonu najbolji strijelac prvenstva Jugoslavije. Velike su mu zasluge što Zadar vraća pozicije koje je godinama imao u jugoslavenskoj košarci. Možda nema neku posebnu brzinu, ali je toliko efikasan da svakoga tko igra protiv njega mora boljeti glava kad razmišlja o obrambenoj taktici. Jedino što ja mogu je poželjeti mu da ustraje; svačijih pet minuta dođe.
Mnogi su timu Šibenke i ove godine predviđali borbu za opstanak, ali su se strašno prevarili. Kup Radivoja Koraća, što znači plasman na jedno od prvih pet mjesta, bio je cilj tog kluba, po riječima najboljeg pojedinca u ekipi koja se tek drugu sezonu natječe u Prvoj saveznoj ligi.
Slavnić odlazi, vrijeme je za Dražena Petrovića
Zoran Slavnić i danas igra kao da ima dvadeset, a ne trideset i dvije godine. On toliko dobro igra za taj tim da je vrijeme da se razmišlja o nekome tko će ga barem pokušati zamijeniti. Ovo govorim zbog toga što je Slavnić najavio odlazak iz Šibenke. Dobra prilika za izuzetno talentiranog Petrovića, najboljeg pojedinca nedavno održanog kadetskog prvenstva Jugoslavije. Nadam se da će mu prilika biti pružena na vrijeme i da će je on iskoristiti na najbolji način.
Crvena zvezda je izabrala pravi put za postizanje vrhunskih rezultata. Izvanredan trener, dobra selekcija i mnogo rada. Ekipa u kojoj za sada nema asova i koja dosta oscilira u formi, a igra vrlo angažirano i zna svoj krajnji cilj. U takvom timu je rano izdvajati pojedince, ali bih ja ipak spomenuo odličnu igru mladog Avdije, kojem je ovo prva prvoligaška sezona. Malo se igrača tako dobro snađe u ovako jakoj konkurenciji.
O ekipi Bosne sam već nešto napisao, ali nisam spominjao pojedince. Radovanović je cijelo prvenstvo igrao izvanredno i siguran sam da bismo, da je ovako igrao prošle sezone, osvojili još jedan Kup europskih prvaka. Postao je vrhunski centar i reprezentacija će biti puno jača pod košem nego do sada.
Varajić je, po mom mišljenju, igrao dosta dobro, ali nije bio dovoljno iskorišten jer njegova igra puno ovisi o igri bekova. Od mladih igrača najviše je pružio Mutapčić. Sigurno je trenutačno najbolji obrambeni igrač u Jugoslaviji, samo treba malo popraviti igru u napadu. I Sabit Hadžić igra cijelo prvenstvo onako kako većina trenera želi da im igrači igraju. Do kraja borbeno i angažirano, a uz to i vrlo efikasno.
Karakteristično je za Bosnu da je veliki broj pojedinaca igrao dobro, a da je tim postigao vrlo slabe rezultate. Već sam rekao da je to stvar discipline u igri jer bolje je na terenu imati jednu ideju, makar ona bila i loša, nego pet sjajnih, ali različitih.
Jugoplastika je primjer loše politike
Iz donjeg dijela tablice vrijedno je spomenuti samo dva tima: Budućnost i Jugoplastiku. Prvi bih spomenuo kao nešto pozitivno i novo u našoj košarci, a drugi kao primjer loše politike jednog kluba. Takav tim, koji godinama igra odlučujuću ulogu u domaćem prvenstvu, nije smio dopustiti da dođe u situaciju da ga u isto vrijeme napusti desetak igrača.
Vjerojatno ih je jurenje rezultata malo uspavalo i nisu računali na ovakav slijed događaja. Desilo im se upravo ono što i ekipi OKK Beograda. Nema spavanja na lovorikama. Bez dobrog rada i dobre politike kluba nema ni dobre perspektive. Jedino dobro što se može izvući iz ovakve situacije je pouka. Ako do toga ne dođe, onda i klub kakav je nekada bio OKK Beograd nestaje, a time svi gube. Naš sport najviše. Budućnost je iznenadila sve poznavatelje košarke u Jugoslaviji, najviše kvalitetom igre, a i rezultatima. Očito je to tim koji zna što hoće i treba mu poželjeti puno sreće i uspjeha u budućnosti. Ima i dosta simbolike u samom imenu kluba pa ne treba sumnjati da će jednog dana zaljubljenici ovog sporta u republici koja je dala veliki broj izvanrednih igrača moći slaviti plodove vlastitog rada.
Klubove koji su godinama tavorili u donjem dijelu tabele ne bih spominjao jer su očito zapali u neku vrstu "mrtvog mora" i potrebni su izuzetni napori da isplivaju na površinu. Osim toga oni i ne utječu bitno na stanje na tablici, nego više postoje zbog samih sebe.