NAJVEĆI U POVIJESTI? Stari mu je bio diler, majka ovisnica, a on postao najrazmaženiji sportaš svijeta

 

AKO JE MEČ desetljeća, stoljeća ili svih vremena fraza obezvrijeđena prečestom upotrebom, onda bi bilo bezobrazno degradirati je najavljujući meč između Mayweathera i McGregora koji će u subotu gledati cijeli svijet. Ali kad već nije riječ o meču stoljeća, sasvim sigurno jest o predstavi stoljeća. Zahvale za to ne mogu se pripisati samo brbljavom i glasnom Ircu. Preko puta njega je jednako bahat i glasan borac. Koji je, usput budi rečeno, jedan od najboljih boksača svih vremena.

 

 

Ako će se ikada snimati nekakav holivudsko-visokobudžetni-megaspektakularni film o Floydu Mayweatheru Mlađem, to će biti jako loš film. Razlog je vrlo jednostavan: vidjeli ste ga već milijun puta. Zabačeno predgrađe napučeno siromašnim afroameričkim stanovništvom, Mayweatherovu nije bio trashy pokušaj patetiziranja ionako izlizane tematike, već stvarnost. Boks mu nikada nije bio stran. Njegov otac, Floyd Mayweather Stariji, borio se za titulu u welterweight kategoriji, a najslavniji trenutak karijere dogodio mu se kada ga je nokautirao mladi Ray Charles, koji će kasnije biti poznat svijetu kao Sugar Ray Leonard. Oba ujaka su se bavila boksom, od kojih je stariji, Roger, bio ne samo njegov dugogodišnji trener, već i svjetski prvak.

 

Ipak, bilo je to doba u kojem se novac mnogo brže trošio nego zarađivao, pa je Floyd Stariji sve teže namirivao potrebe luksuznog života kakvog je zamislio. Počeo je prodavati drogu. I baš kao u lošem filmu, bio je uhićen i osuđen na pet i pol godina zatvora. Floydova majka u to vrijeme bila je teška ovisnica o heroinu i mladom Floydu nije bilo nikakvo iznenađenje naći korištene igle u dvorištu. Zanimljiv je komentar njegovog oca (s kojim i danas ima odnos koji prolazi čitav spektar emocija, od mržnje do ljubavi) o tom razdoblju: „Droga koju sam prodavao, nisam ga isključivao iz te priče. Zahvaljujući tome imao je hranu i najbolju odjeću. Svatko u gradu će vam reći kako sam se brinuo za svoju djecu.“

 

 

 

Morao je otići u sretniji dom, a to je tada bio onaj njegove bake. Da bi pobjegao od tužne stvarnosti, okrenuo se onome što mu je bilo pretpostavljeno genotipom – boksu. Napustio je srednju školu i zadnjeg aduta u igri stavio je na svoju brzinu i vještinu u ringu. I baš kao u lošem filmu, postao je prokleto dobar u tome. 

 

 

Kao veoma talentirani mladi borac koji je tri godine zaredom osvojio naslov „Zlatne rukavice“ (nacionalno amatersko boksačko natjecanje) u trima kategorijama, vrlo brzo je stigao do impresivnog rekorda od 84-8. Uskoro se našao i u američkoj olimpijskoj selekciji. Nakon dominantnih predstava u prvoj i drugoj rundi (gdje je pobijedio Kubanca Lorenza Aragona, čime je postao prvi Amerikanac koji je pobijedio kubanskog borca u 20 godina), stiglo je polufinale protiv Bugarina Serafima Todorova. Floyd je izgubio meč odlukom sudaca, iako je bilo i više nego očito da je pobijedio.

 

Dobar uspjeh bugarske selekcije i čak tri finala u kojima su sudjelovali imaju zahvaliti Emilu Ječevu, sudačkom šefu koji je strahovladom držao na loncu gotovo čitavu sudačku komisiju. SAD su uložile prosvjed, a čak je i egipatski sudac Hamad Hafaz Shouman podigao Floydovu ruku pretpostavivši kako nema dileme tko je pobjednik. Došlo je do otkazivanja američkih uglednika u organizaciji, ali se odluka nije promijenila. Bronca i kiseli osmijeh na licu u trenutku kad je prima bili su samo zalog prema nečemu puno većem. 

 

 

 

Svoj prvi profesionalni meč boksao je protiv Roberta Apodace, kojeg je nokautirao u drugoj rundi. Prije nešto manje od dvije godine odradio je posljednji meč kada je jednoglasnom odlukom sudaca pobijedio Andrea Berta. To mu je bila 49. pobjeda u karijeri, od čega ih je 26 u borbama za titulu. Nikad nije izgubio. Osvojio je i držao petnaest naslova u četiri različite kategorije, postavši prvak svijeta u pet divizija. Svakom borbom postajao je sve lajaviji, nesimpatičniji i bogatiji. Ako su na početku njegove karijere ljudi plaćali prijenos da vide jednog od najvećih talenata koje je sport ikad imao, kasnije (posebno poslije povratka iz mirovine 2009. godine) su plaćali prijenose da bi ga vidjeli kako gubi, uvijek iznova bezuspješno. Oscar De La Hoya, Manny Pacquiao, Jesus Chavez, Jose Luis Castillo, Marcos Maidana. Svaki se proglašavao novim boksačkim kraljem, a svi su kraj meča dočekali spuštenih ruku.

 

Mnogi su omalovažavali njegov uspjeh konstatacijom kako je njegov boks dosadan, a svaki njegov meč predvidljiv. Za ovo drugo su uglavnom bili u pravu. Svi su znali što će Floyd raditi u ringu – gledati preko lijevog ramena koristeći ga za blok brzih direkata i podići desnicu kojom bi branio bombe sa suprotne strane. Pritom će čekati i najmanje otvaranje da zada kontru, koja nije najjača koji je boks vidio, ali uz iznimnu izdržljivost će vas bockati čitavih 12 rundi, ako treba. Ili dok vama ne nestane zraka. A ako osjeti da ste u dobrom ritmu, neće nimalo oklijevati zagrliti vas ne bi li dočekao kraj runde na nogama.

 

I baš nitko nije znao što da radi kada iz prve ruke osjeti brzinu i preciznost koju prezentira čovjek koji je u karijeri zaradio oko 1,5 milijarde dolara zahvaljujući svojim rukama. I podjednako, nogama. "Money" Floyd je bio, prema Forbesu, najbogatiji sportaš na svijetu u pet godina svoje karijere. ESPN ga je proglasio najboljim boksačem svih vremena, brojni magazini najvećim još od Sugar Ray Leonarda, a vjerojatno ne postoji analitičar koji smatra kako u posljednjih 15 godina postoji kompletniji borac od njega. A da je to tako, ne govori samo njegov savršeni skor, već i vrlo precizne brojke.

 

 

 

CompuBox je kompjuterizirani sistem računanja boksačke izvedbe koji uzima u obzir sve udarce koje borac zada ili primi. Floyd Mayweather pogađa 46 % svojih udaraca. Ako ste se pitalo koliko je to dobro, dovoljno će vam reći podatak da Sergio Martinez i Miguel Cotto, dva ponajbolja welterweight borca moderne ere imaju 34 %. A da je najbolji defenzivac svih vremena, svjedoči i to da suparnik pogađa tek 18 % svojih udaraca kad se bori protiv njega. Kada se uzmu u obzir oba postotka, dobiva se razlika od 30 %, koja je točno duplo bolja od bilo kojeg suvremenika, u bilo kojoj kategoriji.

 

Donedavno suvereni vladar teške divizije, Kličko, ima, recimo, „samo“ 13 posto u svoju korist. A ako ste se pitali kako stoje oni koji su u raspravama za najveće svih vremena, stvari stoje ovako: Sugar Ray Leonard ima + 13 %, Roberto Duran +8 %, a Muhamed Ali +4 %. Dosadan ili ne, njegov inteligentni stil borbe, kirurška preciznost, rad nogu duplo brži od suparnikovog i nevjerojatan osjećaj za poziciju u ringu doveli su do toga da je kao boksač u 40. godini sačuvaniji nego velika većina kolega koji su navršili 30.

 

 

 

Kako odrastanje u teškoj okolini nije ostavilo bez traga na njegovo vladanje, i kako se ne predstavlja kao „loš tip“ reda radi, svjedoči njegov policijski dosje. U čak tri navrata bio je optužen zbog kućnog nasilja čime je dobio ukupno godinu i pol dana uvjetne kazne i oko 200 sati rada za opće dobro. Navodno je prijetio i svojoj djeci, napadao bivšu zaručnicu Josie Harris, a u više navrata su mu bili propisani odlasci na terapije za svladavanje bijesa.

 

Američki mediji mu nikad nisu zaboravili izjavu prije borbe s Diegom Corralesom, tipom koji je više puta osuđivan zbog nasilja nad ženama, kako će ga „razbiti kako on (Corrales) razbija svoju ženu“ i kako će to učiniti za sve obespravljene i zlostavljane žene u SAD-u. Takav stav prema ženama doveo je do toga da nikada nije bio oženjen, što ga nije spriječilo u nakani da ima četvero djece. Tvrdi kako su optužbe izmišljene ne bi li bivša zaručnica izvukla ozbiljniju lovu preko tužbi, ali dosad je pravovremenim nagodbama izbjegao veće odštete.

 

 

Niti jednog trenutka nitko od dvaju boraca, koje ćemo gledati u kultnom Paradiseu, nije demantirao da ovo sve rade zbog zarade. Prema prosječnim procjenama, Mayweather bi trebao dobiti oko 400 milijuna dolara za vjerojatno najlakši meč svoje karijere. Novom pobjedom bi došao do skora od 50-0 u profesionalnom boksu i time pretekao Rocky Marciana, legendarnog teškaša s kojim je sada izjednačen na vrhu ljestvice svih vremena po broju pobjeda bez poraza i remija. Pa ipak, boksački puristi mu tu pobjedu nikad neće priznati. Legendarni trener Freddie Roach kaže kako je to sve što je pogrešno s boksom danas: „Boks propada i mečevi nisu atraktivni jer sada svi mogu zaraditi 10 ili 50 milijuna dolara za 12 rundi plesanja po ringu i izbjegavanja teških udaraca“.

 

U nekom paralelnom svemiru, u kojem McGregor može jednim udarcem okončati borbu i uzeti u pobjedu, Mayweather neće doživjeti samo običan poraz. Bila bi to pobjeda MMA-a nad boksom, možda ona koju svijet simbolično iščekuje kako bi se slobodna borba potvrdila kao ono što će smijeniti boks s vrha borilačkih sportova. Bila bi to slatka pobjeda svih njegovih hejtera i tipova koji osporavaju njegovu veličinu. Jer ako ga može pobijediti tip koji je zapravo amater, što to govori o boksu? I bila bi to pobjeda nad aurom njegove nepobjedivosti, njegove osobne droge i fenomena kojem je posvetio cijeli život i kojem duguje cijelo svoje bogatstvo.

 

 

Bez obzira na činjenicu kako se radi prije svega o zabavnom, a ne sportskom eventu, nemojmo se lagati - jedva čekamo borbu. Loš film gledamo do kraja jer uvijek postoji neka minijaturna šansa da će baš taj loš film završiti drugačije od drugih loših filmova. Da će arogantni tip koji se proglasio kraljem pokazati svoju slabost i pasti među nas, obične smrtnike. Svaki svijet, pa tako i onaj sportski, treba junake i antijunake. Mayweathera pretjerano ne zanima kojoj od te dvije kategorije pripada, a još manje ga zanima u koju kategoriju ga stavlja svaki od nas. Voljeli ga ili mrzili, platit ćemo da ga gledamo.